Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

ELFRIDA URBAN | ŽIVOTNA PRIČA

Misionarska služba mi je donela mnogo radosti

Misionarska služba mi je donela mnogo radosti

Prve godine života mi nisu bile nimalo lake. Rodila sam se u Čehoslovačkoj 11. decembra 1939, samo tri meseca nakon izbijanja Drugog svetskog rata. Mama je umrla dve nedelje kasnije, usled komplikacija pri porođaju. Pre toga otac je otišao da radi u Nemačkoj. Na sreću, uzeli su me mamini roditelji tako da sam odrastala sa njene tri mlađe sestre.

Sa bakom i dekom

 Rat se završio 1945, ali i posleratne godine su bile veoma teške. Pošto smo Nemci, deportovali su nas u Nemačku, gde su gradovi bili razrušeni i vladala je velika oskudica. Dešavalo se da moje tetke celu noć stoje u redu da bi dobile samo malo hrane, a ponekad smo išli u šumu da beremo kupine i pečurke, koje smo kasnije trampili za hleb. Vladala je toliko velika glad da bi nestajali kućni ljubimci – ljudi su ih krali da bi se prehranili. Često smo išli gladni na spavanje.

Upoznajemo istinu

 Deda i baba su bili katolici, ali nismo imali Bibliju. Kad je deda hteo da je kupi od sveštenika, on mu je rekao da je dovoljno samo da dolazi na misu. Tako moj deda nije mogao da nađe odgovore na svoja pitanja o Bogu.

 Kad sam imala sedam godina, dve Jehovine svedokinje su došle na naša vrata. Iz Biblije su odgovorile dedi na pitanja o Trojstvu, paklu i tome šta se dešava s čovekom kada umre. Dedi su ti odgovori bili logični i bio je uveren da je našao istinu. Tada smo svi u porodici počeli da proučavamo Bibliju sa jednim bračnim parom Jehovinih svedoka.

Odlučila sam šta želim da radim u životu

 Još kao mala sam zavolela Jehovu. Volela sam da čitam članke o misionarima koji su propovedali u dalekim zemljama. Pitala sam se kako oni žive i kako je to propovedati ljudima koji nikada nisu čuli za Jehovu.

Kratko pre nego što sam odlučila da postanem misionar

 Sa 12 godina sam odlučila da ću biti misionar, pa sam počela da radim na tome. Prvo sam se trudila da revno propovedam dobru vest. Onda sam se krstila 12. decembra 1954. i s vremenom postala pionir. Bila sam sve bliže svom cilju!

 Znala sam da moram da savladam engleski ako hoću u Galad i stvarno sam se trudila. Pošto je u to vreme u Nemačkoj bilo američkih vojnika, pomislila sam da bih mogla da vežbam s njima. Jednom sam prišla jednom vojniku i rekla mu: „Ja sam Hrist.“ Bio je fin jer me je samo pogledao i ljubazno mi rekao: „Verovatno si htela da kažeš: ’Ja sam hrišćanka.‘“ Izgleda da mi engleski nije išao tako dobro kao što sam mislila.

 Kad sam imala dvadesetak godina, otišla sam u Englesku da čuvam decu kod jedne porodice Svedoka. To sam radila pre podne, a popodne sam išla u službu od vrata do vrata. To je bila sjajna prilika da vežbam engleski. Nakon godinu dana sam se stvarno mnogo poboljšala.

 Vratila sam se u Nemačku, i u oktobru 1966. sam pozvana da služim kao specijalni pionir u Mehernihu. Ljudi na tom području bili su hladni koliko i tamošnja klima. Nikad nas nisu pozivali da uđemo, čak ni kad je bilo ispod nule. Često sam se molila Jehovi: „Ako mi jednog dana daš da budem misionar, molim te da me pošalješ u toplije krajeve.“

Želja mi se ostvarila

 Služila sam kao specijalni pionir tek nekoliko meseci kad mi je Jehova ostvario najveću želju. Dobila sam poziv da pohađam 44. razred Galada, koji sam završila 10. septembra 1967. Šta mislite, gde su me poslali? U Nikaragvu, prelepu tropsku zemlju u Srednjoj Americi! Tamo sam stigla sa još tri sestre i misionari koji su služili tamo dočekali su nas raširenih ruku. Osećala sam se kao apostol Pavle, koji je zahvalio Bogu i ohrabrio se kad su braća izašla da ga dočekaju (Dela apostolska 28:15).

U školi Galad (ja sam sleva) sa Fransisom i Margaret Šipli

 Moj prvi zadatak je bio da propovedam u mirnom gradiću Leonu. Čvrsto sam rešila da što pre naučim španski. Nije mi baš dobro išlo iako sam dva meseca učila po 11 sati dnevno.

 Sećam se kako mi je jedna žena ponudila fresko, što znači sok. Ja sam mislila da sam joj rekla da mogu da pijem samo filtriranu vodu, ali me je ona jako čudno gledala. Posle nekoliko dana sam saznala da sam joj u stvari rekla da mogu da pijem samo svetu vodu. Srećom, s vremenom sam bolje savladala španski.

Sa Margaritom, koja mi je 17 godina bila saradnica u misionarskoj službi

 Često sam proučavala i sa čitavim porodicama. Pošto sam se u Leonu osećala bezbedno, nekad bih i do 10 uveče vodila biblijske kurseve. Skoro svakoga u gradu sam znala po imenu. Kad bih se vraćala kući, sretala bih ljude koji bi ispred svojih kuća sedeli na večernjem povetarcu u stolicama za ljuljanje i prijateljski ćaskala s njima.

 Nekima sam pomogla da prihvate istinu. Među njima je bila Nubija, majka osmorice dečaka. Proučavale smo sve dok nisam bila poslata da služim u Managvi 1976. Nisam ih videla 18 godina sve dok nisam ponovo došla u Leon na jedan kongres. Tokom pauze me je okružila grupa mladića. Bili su to Nubijini sinovi. Bila sam presrećna kad sam shvatila da je uspela da ih odgoji u istini.

Misionarska služba u opasno vreme

 U Nikaragvi su krajem 70-ih godina prošlog veka počela društvena i politička previranja. Propovedali smo koliko god smo mogli u tim okolnostima. Moje područje je bilo Masaja, koja se nalazila južno od glavnog grada. Neretko smo nailazili na bučne proteste i naoružane pobunjenike. Jedne večeri, kad smo bili na sastanku, svi smo morali da legnemo na pod jer se dvorana našla pod unakrsnom paljbom sandinista i vladinih snaga. a

 Jednom kad sam bila u službi, naletela sam na jednog sandinistu koji je pucao na pripadnika vladinih snaga. Pokušala sam da pobegnem, ali se onda pojavilo još maskiranih muškaraca. Brzo sam otrčala iza ugla, ali nisam imala kuda da pobegnem. Onda se pojavio helikopter koji je otvorio vatru na sve nas. Odjednom su se otvorila vrata jedne kuće i čovek me je uvukao unutra. Imala sam osećaj da me je Jehova spasao!

Deportacija!

 Služila sam u Masaji do 20. marta 1982. Taj dan nikad neću zaboraviti. Ujutru sam sa još pet misionara doručkovala. Tada je grupa sandinista naoružanih mitraljezima umarširala u dvorište misionarskog doma. Upali su nam u trpezariju i jedan od njih nam je strogo naredio: „Imate sat vremena da spakujete po kofer i pođete s nama.“

 Vojnici su nas odveli na jednu farmu i tamo nas držali nekoliko sati. Onda su nas četvoro ukrcali u minibus do granice sa Kostarikom i odatle nas deportovali. Nije prošlo dugo i svi misionari su deportovani. Bilo nas je 21.

 Primila su nas braća iz Kostarike i sutradan smo stigli u podružnicu u San Hoseu. Tamo se nismo zadržavali. Desetak dana kasnije, nas osmoro misionara poslato je za Honduras.

Služba u Hondurasu

 U Hondurasu sam 33 godine propovedala u Tegusigalpi. Za to vreme je od jedne skupštine u gradu nastalo osam. Nažalost, s vremenom je tamo bilo sve više nasilja. Bilo je mnogo pljačkaša, pa sam i ja nekoliko puta bila opljačkana. Takođe je bilo puno bandi. Neki od njih bi me zaustavljali i tražili novac ili „ratni porez“, kako su to oni nazivali. Ja bih im rekla: „Imam nešto mnogo vrednije od novca“, a onda bih im dala traktat ili časopis. Uvek su me ostavljali na miru.

 Većina ljudi u Tegusigalpi je bila miroljubiva i fina i nekima od njih sam pomogla da upoznaju istinu. Jedna od njih je bila i Beti. Jedno vreme je fino napredovala, a onda mi je rekla da prelazi kod evangelista. Bila sam jako razočarana, ali dve godine posle toga Beti je opet tražila da proučavamo Bibliju. Zašto? Nedostajala joj je prava ljubav koju je osećala u skupštini (Jovan 13:34, 35). Rekla mi je: „Vi srdačno prihvatate sve na vaše sastanke, i bogate i siromašne. Stvarno ste drugačiji!“ S vremenom se krstila.

 Misionarski dom u Tegusigalpi je zatvoren 2014. Nakon toga sam poslata u Panamu. Sada živim u misionarskom domu sa još četiri dugogodišnja misionara.

Ostvarivanje duhovnih ciljeva donosi pravu sreću

 Sada sam već 55 godina u misionarskoj službi. U poslednje vreme sam morala da malo usporim zbog zdravstvenih problema. Jehova mi pomaže da i dalje poučavam druge o njemu.

 Da li sam mogla nečem drugom da posvetim život? Naravno da sam mogla, ali tada ne bih doživela sve ove blagoslove. Imam više od 50 duhovnih sinova i ćerki, to jest onih kojima sam pomogla da upoznaju istinu, kao i mnogo drugih prijatelja. Osim što imam ovu veliku porodicu, mnogo mi znači ljubav i podrška moje drage tetke Štefi, koja živi u Nemačkoj.

 Nikada se nisam udala, ali nisam se osećala usamljeno. Jehova je uvek uz mene. Stekla sam mnoge divne prijatelje, među kojima je Margarita Foster koja mi je 17 godina bila saradnica u misionarskoj službi. Mnogo toga smo prošle zajedno i ostale smo bliske do dan-danas (Poslovice 18:24).

 Duboko zadovoljstvo nalazim u tome što sam svoj život provela na najbolji mogući način, posvetivši ga služenju Jehovi. Ispunila sam svoj san iz detinjstva i imala veoma uzbudljiv život. Srećna sam i radujem se tome što ću služiti Jehovi u svu večnost.

a Sandinistički oslobodilački front je krajem 1970-ih, posle više godina borbe, svrgnuo dinastiju koja je više od 40 godina vladala Nikaragvom.