Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Moj doprinos napretku svetskog biblijskog obrazovnog dela

Moj doprinos napretku svetskog biblijskog obrazovnog dela

Životna priča

Moj doprinos napretku svetskog biblijskog obrazovnog dela

ISPRIČAO ROBERT NIZBET

Kralj Svazija Sobuza II dočekao je mog brata Džordža i mene u svojoj kraljevskoj rezidenciji. Iako je to bilo 1936, još uvek se dobro sećam našeg razgovora. Zahvaljujući tome što sam dugo godina učestvovao u tom velikom biblijskom obrazovnom delu, imao sam priliku da vodim duži razgovor čak i s jednim kraljem. Sada kada imam 95 godina, rado se sećam svog učešća u tom delu, radi čega sam bio na pet kontinenata.

SVE je počelo 1925. kada je jedan prodavac čaja po imenu Dobson počeo da posećuje našu porodicu u Edinburgu, u Škotskoj. Bio sam u kasnim tinejdžerskim godinama i radio sam kao šegrt kod jednog apotekara. Iako sam bio mlad zabrinjavale su me velike promene koje je svetski rat 1914-18. doneo kako porodičnom tako i religioznom životu. Prilikom jedne posete, g. Dobson nam je dao knjigu Božanski plan vekova. Knjiga je prikazala Boga kao jednog inteligentnog Stvoritelja sa određenim „planom“ što mi je izgledalo tako razumno i u skladu s predstavom o Bogu kog sam želeo da obožavam.

Majka i ja smo ubrzo počeli da posećujemo sastanke Istraživača Biblije, kako su Jehovini svedoci tada bili poznati. Septembra 1926, na kongresu u Glazgovu, oboje smo simbolizovali svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Svaki kandidat za krštenje je dobio jedan dugački ogrtač, čiji su se rubovi kaiševima vezivali za gležnjeve, da bi ga obukao preko kupaćeg kostima. Tada se to smatralo prikladnom odećom za tako ozbiljnu priliku.

U to vreme, bilo je potrebno da se pojasni naše razumevanje mnogih stvari. Većina članova skupštine, ako ne svi, proslavljali su Božić. Retko ko je učestvovao u službi na terenu. Čak su i neke starešine prigovarale tome što se literatura distribuiše nedeljom, jer su mislili da se time krši Sabat. Međutim, počev od 1925, članci u Kuli stražari su sve više isticali citate poput Marka 13:10, gde stoji: „U svim nacijama prvo mora da se propoveda dobra vest.“

Kako će se obaviti to delo koje treba da obuhvati ceo svet? Prilikom mog prvog skromnog pokušaja da učestvujem u propovedanju od kuće do kuće, jednostavno sam rekao stanaru da prodajem zanimljive religiozne knjige i ponudio sam mu knjigu Harfa Božja koja je objašnjavala deset važnih biblijskih učenja, upoređujući ih s deset žica harfe. Kasnije smo dobili kartu svedočanstva s kratkom porukom koju su stanari čitali. Takođe smo na prvim modelima portabl fonografa puštali snimke govora koji su trajali četiri i po minuta. Ti fonografi su bili prilično teški, ali modeli koji su se kasnije pojavili bili su mnogo lakši, a neki su čak mogli da rade u uspravnom položaju.

Od 1925. do 1930-ih, delo svedočenja obavljali smo kako smo znali i umeli. Onda je, početkom 1940-ih, u svim skupštinama počela Teokratska škola službe. Bili smo poučeni da lično prenosimo poruku o Kraljevstvu tako što ćemo razgovarati sa stanarima koji budu želeli da slušaju. Takođe smo naučili koliko je važno da vodimo kućne biblijske studije sa zainteresovanim ljudima. Na neki način, mogli bismo da kažemo da su to bili počeci današnjeg svetskog biblijskog obrazovnog dela.

Ohrabrenje od brata Raterforda

Želja da imam veći udeo u ovom obrazovnom delu podstakla me je da 1931. započnem sa opštom pionirskom službom. Trebalo je da počnem odmah nakon jednog kongresa u Londonu. Međutim, tokom jedne pauze za ručak, brat Raterford, koji je tada nadgledao delo, zamolio me je da razgovaramo. Planirao je da jedan pionir ode u Afriku. „Da li bi želeo da ideš?“, upitao me je. Premda sam bio pomalo iznenađen, uspeo sam odlučno da kažem: „Da, ići ću.“

U to vreme naš glavni cilj je bio da uručimo što je moguće više biblijske literature, a to je značilo da stalno budemo u pokretu. Bio sam ohrabren da ostanem samac, poput većine braće koja su tada služila na odgovornim položajima nadgledanja. Moj teren za službu se protezao od Keptauna, na krajnjem jugu Afrike, duž istočnog dela kontinenta, uključujući i priobalna ostrva u Indijskom okeanu. Zapadna granica terena protezala se preko užarene pustinje Kalahari pa do izvora reke Nil, Viktorijinog jezera. Trebalo je da moj partner i ja svake godine budemo šest meseci u jednoj ili više afričkih zemalja koje su se nalazile na tom ogromnom području.

Dve stotine kutija duhovnog blaga

Kada sam stigao u Keptaun, čekalo me je 200 kartonskih kutija s literaturom koja je bila namenjena istočnoj Africi. Literatura je bila na četiri evropska i četiri azijska jezika, ali nijedan od njih se nije govorio u Africi. Kada sam pitao zašto je sva ta literatura bila tamo pre nego što sam uopšte stigao, rečeno mi da je bila namenjena Frenku i Greju Smitu, dvojici pionira koji su nedavno otišli u Keniju da propovedaju. Maltene čim su stigli u Keniju obojica su se razbolela od malarije i nažalost, Frenk je umro.

Iako me je ta vest navela na ozbiljno razmišljanje, nisam se pokolebao. Moj partner, Dejvid Norman i ja otputovali smo brodom iz Keptauna na našu prvu dodelu, u Tanzaniju, koja je udaljena oko 5 000 kilometara. Službenik jedne putničke agencije u Mombasi, u Keniji, brinuo je o našoj zalihi literature i slao je kutije na naše svako odredište. U početku, u svakom gradu smo svedočil i na poslovnom području — u radnjama i kancelarijama. Deo naše zalihe literature sastojao se od kompletâ od 9 knjiga i 11 brošurica, koji su zbog različitih boja bili poznati kao kompleti duginih boja.

Posle toga smo odlučili da posetimo ostrvo Zanzibar, koje je od istočne obale udaljeno oko 30 kilometara. Vekovima je Zanzibar bio centar trgovine robljem, ali je takođe bio poznat i po karanfiliću, čiji se miris mogao osetiti svuda po gradu. Grad je bio izgrađen bez ikakvog plana tako da je bilo pomalo obeshrabrujuće doći do željenog cilja. Ulice su bile čudnovato krivudave i isprepletane tako da smo se lako mogli izgubiti. Hotel u kom smo odseli bio je prilično udoban, ali je sa svojim okovanim vratima i tankim zidovima više ličio na zatvor nego na hotel. Ipak, u Zanzibaru smo imali dobrih rezultata i bili smo srećni zato što su Arapi, Indijci i drugi rado prihvatali našu literaturu.

Vozovi, brodovi i automobili

U to vreme nije bilo lako putovati po istočnoj Africi. Na primer, na putu iz Mombase u planinski predeo Kenije, najezda skakavaca je zaustavila naš voz. Milioni skakavaca su prekrili zemlju i železničke šine zbog čega su one postale klizave, tako da lokomotiva nije mogla da vuče vagone. Jedino rešenje je bilo da se šine pred vozom čiste pomoću vrele vode parne lokomotive. Na ovaj način smo mogli sporo da se krećemo dok se konačno nismo oslobodili najezde skakavaca. I kakvo je samo olakšanje bilo kada je voz počeo da se uspinje i kada smo mogli da uživamo u prijatnoj klimi planinskog predela!

Dok se u priobalne gradove lako stizalo vozom i brodom, do seoskih područja se najlakše moglo doći automobilom. Bio sam srećan kada mi se pridružio moj brat Džordž, jer smo tada kupili prilično veliki zatvoreni kamionet, dovoljno velik da u njega stanu kreveti, kuhinja, ostava, a imali smo i prozore koji su pružali zaštitu od komaraca. Takođe smo na krovu kamioneta imali zvučnike. Tako opremljeni tokom dana smo svedočili od kuće do kuće i pozivali ljude na naša večernja predavanja koja smo držali na pijacama. Omiljeni snimak koji smo puštali imao je naslov „Da li je pakao vreo?“. Jednom prilikom smo u našoj „pokretnoj kući“ prevalili 3 000 kilometara dug put od Južne Afrike do Kenije, i bili smo radosni što smo do tada imali više različitih brošura na nekoliko afričkih jezika, koje su meštani sa oduševljenjem prihvatali.

Pričinjavalo nam je zadovoljstvo što smo na takvim putovanjima mogli da vidimo mnoge afričke divlje životinje. Naravno, kada bi pao mrak, zbog bezbednosti bismo ostajali u kamionetu, ali naša vera je bila ojačana tom raznovrsnošću Jehovinog stvarstva u njegovom prirodnom staništu.

Počinje protivljenje

Premda smo bili oprezni kada se radilo o divljim životinjama, to nije bilo ništa u poređenju sa onim što je trebalo da uradimo kada smo se suočavali s raznim vladinim zvaničnicima i nekim besnim religioznim vođama koji su počeli da se otvoreno protive našem propovedanju o Kraljevstvu. Veliki problem s kojim smo morali da se borimo predstavljao je jedan fanatik koji je sebe nazivao Mvana Lesa, što znači „Božji Sin“, i njegova grupa koja je bila poznata kao Kitavala, što je nažalost značilo „Kula stražara“. Neko vreme pre nego što smo stigli, on je udavio mnogo Afrikanaca, tvrdeći da ih krštava. Na kraju je bio uhapšen i obešen. Kasnije sam imao priliku da razgovaram i objasnim čoveku koji ga je obesio da taj fanatik nije imao nikakve veze s našim Društvom Kula stražara.

Teškoće su nam takođe pričinjavali i mnogi Evropljani koji, uglavnom zbog novca, nisu bili srećni što smo obavljali naše obrazovno delo. Šef jednog stovarišta je protestovao: „Ako belac želi da ostane u ovoj zemlji, Afrikanci ne smeju otkriti da se njihova jeftina radna snaga eksploatiše.“ Iz istog razloga, upravnik jednog rudnika zlata isterao me je iz svoje kancelarije. Onda me je ljutito pratio sve do ulice.

Jak uticaj onih koji su nam se protivili zbog svojih religioznih i komercijalnih interesa nesumnjivo je učinio da nam vlada Rodezije (sada Zimbabve) na kraju naredi da napustimo zemlju. Uložili smo žalbu na tu odluku i dozvoljeno nam je da ostanemo, pod uslovom da ne propovedamo Afrikancima. Jedan zvaničnik je kao razlog naveo to što naša literatura „nije prikladna za um Afrikanaca“. Međutim, u drugim zemljama, naše obrazovno delo među Afrikancima se obavljalo neometano i čak je bilo lepo prihvaćeno. Jedna od tih zemalja je bila Svazi.

Dočekuje nas kralj Svazija

Svazi je jedna mala, nezavisna država površine 17,364 kvadratna kilometra koja se nalazi unutar Južne Afrike. Upravo smo tu sreli vrlo rečitog kralja Sobuzu II, koji je spomenut na početku. Vrlo dobro je govorio engleski jezik, koji je naučio dok je pohađao jedan britanski univerzitet. Dočekao nas je u neformalnoj odeći i vrlo srdačno.

U našem razgovoru usredsredili smo se na zemaljski Raj koji je Bog namenio svim ljudima koji imaju ispravan stav. Iako ga ta tema nije posebno interesovala, istakao je da je vrlo zainteresovan za nešto slično. Njegov cilj je bio poboljšanje životnog standarda siromašnih i neobrazovanih ljudi. Nije voleo aktivnosti mnogih hrišćanskih misionara, jer je izgledalo da su više zainteresovani za pridobijanje novih članova nego za obrazovanje. Međutim, kralj je bio upoznat s radom nekoliko naših pionira, i pohvalio nas je za naše biblijsko obrazovno delo, posebno zato što smo bili spremni da ga obavljamo ne zahtevajući za uzvrat novac ili nešto drugo.

Biblijsko obrazovno delo napreduje

Godine 1943, otvorena je Biblijska škola Gilead Watchtower-a za obuku misionara. Naglasak je stavljen na to da se podstiče svaki interes koji se pronađe umesto da se uglavnom koncentrišemo na uručivanje biblijske literature. Džordž i ja smo 1950. pozvani da pohađamo 16. razred Gileada. Tamo sam upoznao Džin Hajd, jednu revnu sestru iz Australije koja je, nakon što smo oboje diplomirali, dobila kao misionar dodelu u Japanu. Samaštvo je u to vreme još uvek bilo aktuelno, tako da se naše prijateljstvo nije dalje razvijalo.

Nakon obuke u Gileadu, Džordž i ja smo dobili misionarsku dodelu na Mauricijusu, ostrvu u Indijskom okeanu. Sprijateljili smo se s ljudima, naučili smo njihov jezik i vodili smo s njima biblijske studije. Kasnije su moj mlađi brat Vilijam i njegova žena Mjurijel takođe diplomirali u Gileadu. Oni su bili poslati na moju bivšu dodelu, u Keniju.

Osam godina je brzo prošlo, i onda sam 1958. opet sreo Džin Hajd na jednom međunarodnom kongresu u Njujorku. Obnovili smo naše prijateljstvo i nakon toga smo se verili. Umesto Mauricijusa, moja misionarska dodela je postao Japan, i tamo smo se 1959. Džin i ja venčali. Tada je za nas počeo jedan veoma srećan period u misionarskom delu u Hirošimi, u kojoj je u to vreme postojala samo jedna mala skupština. Danas u tom gradu postoji 36 skupština.

Sajonara Japanu

Kako su godine prolazile, sve teže smo obavljali misionarsku službu jer smo oboje imali zdravstvenih problema, tako da je na kraju bilo neophodno da napustimo Japan i da se nastanimo u Džininoj domovini, Australiji. Dan kada smo napustili Hirošimu bio je zaista tužan. Na peronu železničke stanice, svim našim dragim prijateljima smo rekli sajonara, ili zbogom.

Sada živimo u Australiji i služimo Jehovi koliko nam to dozvoljavaju naše ograničene sposobnosti. Povezani smo sa skupštinom Armidejl u državi Novi Južni Vels. Kakvu mi je samo radost pričinjavalo to što sam s toliko ljudi delio blago hrišćanske istine skoro osam decenija! Video sam izvanredan napredak programa biblijskog obrazovanja i bio sam svedok značajnih duhovnih događaja. Nijednom čoveku niti grupi ljudi ne pripada zasluga za to. Zaista, koristiću reči psalmiste, „to bi od Jehove, i divno je u očima našim“ (Psalam 118:23).

[Slika na 28. strani]

Moj brat Džordž i naš kamionet u kom smo stanovali

[Slika na 28. strani]

Na Viktorijinom jezeru

[Slika na 29. strani]

Srednjoškolci koji su 1938. prisustvovali javnom predavanju u Svaziju

[Slike na 30. strani]

Sa Džin na dan našeg venčanja 1959. i danas