Cecil je bio ponizan brat koji je volio ljude. Njegov primjer, kao i primjer moje majke i druge vjerne braće i sestara iz skupštine, probudio je u meni želju da služim Jehovi i da mu dam najbolje od sebe (Filipljanima 2:13). Ispričat ću vam kako je izgledao moj život.

 Rodio sam se 1943. u Australiji. Živjeli smo na farmi u blizini priobalnog grada Bundaberga, u dijelu Queenslanda u kojem se uzgaja šećerna trska. Tamošnji stanovnici imali su običaj subotom poslijepodne izaći u grad. Ni moji roditelji nisu bili izuzetak. Jedne subote 1939. u gradu su upoznali dva Jehovina svjedoka, koji su bili pioniri (odnosno punovremeni propovjednici). Ono što su u razgovoru s njima saznali iz Biblije, dirnulo ih je u srce pa su s vremenom postali Jehovini svjedoci. Tako smo moja sestra Jean i ja odrasli u istini. Nažalost, kad sam imao sedam godina, moj otac pao je niz stepenice u kući i iznenada umro. Ta nas je tragedija jako uzdrmala. Sjećam se da je otac bio vrijedan čovjek i da je imao smisla za humor. Jedva čekam da ga vidim kad uskrsne i da se tada bolje upoznamo (Djela apostolska 24:15).

 Moja majka bila je jako brižna i razborita žena. Dopuštala je mojoj sestri i meni da slobodno izražavamo svoje mišljenje i želje. Ali kad je riječ o biblijskim načelima i služenju Jehovi, tu je bila vrlo čvrsta. Redovito smo išli na naše sastanke, a majka nam je govorila da se ne družimo previše s djecom iz škole i drugima koji nisu služili Jehovi (1. Korinćanima 15:33). Danas sam jako zahvalan majci što je imala tako čvrst stav.

 Majka je voljela propovijedati vijest o Kraljevstvu i često je bila pomoćni pionir. Sjećam se da je redovito posjećivala više od 50 obitelji i nosila im Stražarsku kulu i Probudite se! Čak i kad je ostarjela i kad ju je izdala snaga, njena želja da pomogne drugima upoznati istinu još uvijek je gorjela u njoj. Njen život obilježila je ljubav prema ljudima, a naročito prema nama djeci. Sestra i ja jako smo je voljeli i željeli smo biti poput nje. Zato sam se 1958., kad sam imao 14 godina, predao Jehovi i krstio se.

 Kratko nakon mene krstio se moj prijatelj iz skupštine – Rudolf, koji je imao dvadesetak godina. On se u Australiju doselio iz Njemačke. Subotom ujutro nas dvojica smo obično svjedočili ljudima koji su sjedili u automobilima i čekali članove obitelji da se vrate iz trgovine.

 Rudolf je bio revan brat. On me potaknuo da budem pomoćni pionir za vrijeme školskih praznika. Jednom prilikom nas dvojica otišli smo propovijedati u Gladstone, koji je od Bundaberga bio udaljen skoro 200 kilometara. Ondje smo proveli šest tjedana. Rudolfova podrška i radost koju sam osjećao dok sam služio kao pomoćni pionir, probudili su u meni želju da postanem stalni pionir. Kad sam imao 16 godina, ostvario sam taj cilj. Čvrsto sam odlučio da ću svoj život posvetiti punovremenoj službi Jehovi.

 Prvo područje bio mi je priobalni grad Mackay, koji se nalazi blizu Velikog koraljnog grebena. Otprilike godinu dana kasnije, kad sam imao 17 godina, bio sam imenovan za specijalnog pionira a i poslan u rijetko naseljeno područje na sjeverozapadu Queenslanda, koje se nalazilo u blizini zaljeva Carpentaria. U službi propovijedanja surađivao sam s bratom Bennettom (Benom) Brickellom b. On je bio pomazanik, a od mene je bio stariji više od 30 godina. Mnoga braća za njega su znala reći da je pravi primjer dobrog pionira. Uživao sam u službi s njim i puno sam naučio od njega.

 U to vrijeme Ben i ja bili smo jedini Jehovini svjedoci u tom rijetko naseljenom kraju. Ponekad smo se satima vozili od jedne kuće do druge. No te duge vožnje po prašnjavim putevima bile su izvrsna prilika za razgovor. Ben mi je često pričao o raznim doživljajima iz službe. Bilo mi je zanimljivo slušati kako su braća propovijedala tijekom Drugog svjetskog rata, kad je naše djelovanje u Australiji bilo zabranjeno, i kako su koristili automobile sa zvučnicima c.

 Nakon cijelog dana provedenog u propovijedanju, parkirali bismo se na nekom zgodnom mjestu blizu ceste da prenoćimo. d Skupili bismo drva, zapalili vatru i napravili večeru. A kad je došlo vrijeme za spavanje, na zemlju bih stavio vodootporno platno, nekoliko deka i jastuk – to mi je bio krevet. Još se uvijek živo sjećam tih noći koje sam proveo ispod zvjezdanog neba, daleko od svjetala grada. U tim sam prilikama osjećao veliko strahopoštovanje prema Jehovi.

 Kad si usred ničega, kvar na automobilu može biti jako opasan. Naprimjer, jednom prilikom pukla nam je osovina. Sunce je pržilo svom snagom, a nama je ostalo samo malo vode. Da bismo popravili kvar, trebali smo otići u Cloncurry, pa je Ben zaustavio nekoga i zamolio da ga odbaci onamo. A ja sam ostao kod auta – čekao sam tri dana. Tu i tamo prošao bi neki automobil. Ljudi bi se zaustavili i dali mi vode. Jedan čovjek dao mi je knjigu i rekao: “Pročitaj ovo! Bit će ti jako zanimljivo.” Iznenadio sam se kad sam vidio da knjiga, koju nije izdala naša organizacija, govori o Jehovinim svjedocima u nacističkim koncentracijskim logorima.

 Ben i ja surađivali smo nepunih godinu dana. Kad smo se rastajali, rekao mi je: “Brate, i dalje se ustrajno bori. Nemoj odustati!” Benova revnost i odanost Bogu snažno su utjecale na mene i pomogle mi da ostanem u punovremenoj službi.

 U specijalnoj pionirskoj službi proveo sam nekoliko godina, a onda su me pozvali da služim kao pokrajinski nadglednik. To je značilo da u pokrajini koja mi je dodijeljena trebam provesti otprilike tjedan dana sa svakom skupštinom i grupom. Sveukupno sam služio u četiri pokrajine, koje su se nalazile u Queenslandu i Novom Južnom Walesu. A onda sam 1971. sasvim neočekivano dobio poziv da pohađam 51. razred misionarske škole Gilead (New York, SAD). Pet mjeseci intenzivnog proučavanja Biblije i ohrabrujuće društvo drugih polaznika i nastavnika pomoglo mi je da budem spreman za svoj idući zadatak – misionarsku službu na Tajvanu.

 Na Tajvan je poslano devetero misionara iz mog razreda. Među njima je bio Ian Brown s Novog Zelanda, koji je postao moj suradnik u misionarskoj službi. O Tajvanu nismo znali gotovo ništa. Nismo bili sigurni ni gdje se nalazi, pa smo ga išli tražiti na karti svijeta.

 Rijetko naseljeno područje Queenslanda i Tajvan bili su kao nebo i zemlja. Naravno, velik izazov s kojim smo se suočili odmah na početku bio je jezik – morali smo učiti kineski. Dugo vremena na sastancima nisam razumio ništa, što je bio popriličan problem jer su sastanci jedan od važnih izvora duhovne hrane i ohrabrenja. Osim toga, nisam mogao normalno razgovarati s braćom i sestrama. U tim trenucima Ian i ja crpili smo snagu iz pouke koju smo dobili u Gileadu. Razmišljanje o tim poukama, redovito proučavanje Biblije i usrdna molitva pomogli su nam da se ne predamo. A jako su nas hrabrila i tamošnja braća i sestre jer smo, unatoč jezičnoj barijeri, osjetili koliko vole i nas i Jehovu.

 Svi misionari koji su stigli na Tajvan prošli su brzi tečaj kineskog. Učiteljica nam je bila sestra Kathleen Logan e iz Australije, koja je završila 25. razred Gileada. Potpuno smo se fokusirali na učenje novog jezika. Dobili smo poticaj da ono što naučimo što prije koristimo u propovijedanju. Kad smo se Ian i ja prvi put uputili na novo područje, napamet smo naučili kratku prezentaciju. Putem smo raspravljali tko će prvi svjedočiti. U šali sam rekao: “Ja sam stariji, ja odlučujem. Ti ćeš prvi.” Vrata nam je otvorio jedan fini gospodin. Strpljivo je saslušao Iana, koji je u prezentaciji izmiješao kineski i engleski, a onda nas je na tečnom engleskom pitao zašto smo došli na njegova vrata. Lijepo smo razgovarali, a na kraju nas je potaknuo da nastavimo učiti kineski. Njegove ljubazne riječi podsjetile su me na ono što mi je rekao Ben: “I dalje se ustrajno bori. Nemoj odustati!”

 Naše područje bio je velik dio glavnog grada, Taipeija. Budući da je u to vrijeme ondje bilo svega nekoliko Jehovinih svjedoka, to je područje bilo praktički nedirnuto. Ali Ian i ja nismo se dali obeshrabriti – zasukali smo rukave i bacili se na posao. Znali smo podijeliti na stotine časopisa mjesečno. Naravno, bili smo svjesni toga da su neki uzeli časopise samo zato da bi saznali tko smo i zašto smo došli. Ali davali smo sve od sebe da sa što više ljudi razgovaramo o Kraljevstvu, uvjereni da će sjeme istine pustiti korijena u srcima iskrenih ljudi.

 Na Tajvanu sam se sprijateljio sa sestrom Wen-hwa. Vidio sam da voli istinu i da žarko želi pomoći ljudima da upoznaju Bibliju jer je iz vlastitog iskustva znala koliko im ona može koristiti u životu. Ona je pomogla mnogim misionarima da bolje nauče kineski, pa tako i meni. Svidjelo mi se što svoje znanje i sposobnosti koristi za službu Jehovi i jako sam je zavolio. Vjenčali smo se 1974.

 Wen-hwa pomagala je nama misionarima i da budemo djelotvorniji u propovijedanju. Objašnjavala nam je običaje i način razmišljanja Tajvanaca. Uz njenu pomoć prilagodili smo uvode za službu svom području, na kojem su uglavnom živjeli budisti i taoisti. Mnogi ljudi štovali su pretke. Osim toga, većina njih nikad nije ni vidjela Bibliju, a kamoli je čitala. Zato smo ljudima govorili o Stvoritelju – rekli bismo da se on zove Jehova i pokazali im zašto možemo vjerovati da on postoji. Naprimjer, kad bi nam neki ratar ili ribar rekao da hranu imamo zahvaljujući kiši i Suncu, mi bismo ga pitali: “Tko nam sve to daje? Bi li to mogao biti Bog – koji je svemoćan, koji je sve stvorio i koji zaslužuje da ga upoznamo i štujemo?”

 S vremenom naš je trud urodio plodom – mnogi ljudi pozitivno su reagirali na vijest o Kraljevstvu. Neki od njih borili su se s duboko ukorijenjenim lažnim vjerovanjima i nije im bilo lako raskrstiti s običajima koji se nisu temeljili na Bibliji. Ali uz pomoć misionara i domaće braće uspjeli su to nadvladati, a biblijska istina promijenila je njihov život nabolje (Ivan 8:32). Mnoga braća kasnije su bila imenovana za starješine i sluge pomoćnike u skupštinama, a veliki broj braće i sestara odlučio se za punovremenu službu. Neki od njih počeli su služiti i u Betelu.

 Ja sam 1976. počeo služiti kao član Odbora podružnice na Tajvanu iako smo Wen-hwa i ja još uvijek bili na području kao misionari. Tek smo 1981. bili pozvani da dođemo u Betel, gdje sam još puno godina nastavio služiti kao član Odbora podružnice. Prošlo je već više od 60 godina otkad sam stupio u punovremenu službu. Već sam više od 50 godina na Tajvanu i gotovo isto toliko u braku sa svojom voljenom ženom. Moj dobar prijatelj i nekadašnji suradnik u misionarskoj službi, Ian Brown, služio je na Tajvanu sve do svoje smrti 2013.

 Wen-hwa i ja zahvalni smo Jehovi što još uvijek možemo činiti svoj dio u Betelu, svojoj skupštini i propovijedanju. Jehova mi je pomogao da još kao dječak razvijem želju da mu služim i davao mi je snage da ostvarim svoje ciljeve. Wen-hwa i ja sada smo u poodmaklim godinama, ali možemo reći da i dalje osjećamo njegovu pomoć i podršku.