Nakon rata, koji je završio 1945., uslijedile su teške poslijeratne godine. Budući da smo po nacionalnosti Nijemci, izgnani smo iz Čehoslovačke te smo otišli živjeti u Njemačku. Mnogi gradovi bili su u ruševinama, a ljudi su bili jako siromašni. Moje tete znale su cijelu noć čekati u redu da bi dobile samo malo hrane. Nekad smo išle u šumu i brale šumsko voće i gljive pa smo to poslije mijenjale za kruh. No često smo na spavanje išli gladni. Ljudi su teško dolazili do hrane i zato su krali kućne ljubimce samo da nešto pojedu.

 Moj djed i baka bili su pobožni katolici, ali nisu imali Bibliju. Svećenik u našem mjestu djedu nije htio prodati Bibliju, nego mu je rekao da je župljanima dovoljna misa. Zato moj djed nije uspio pronaći odgovore na mnoga svoja pitanja o Bogu.

 Imala sam sedam godina kad su nam dvije Jehovine svjedokinje došle na vrata. One su pomoću Biblije odgovorile mom djedu na pitanja o Trojstvu, paklu i stanju mrtvih. Njemu su se ti odgovori činili jasni i logični. Bio je uvjeren da je pronašao istinu. Nakon toga cijela naša obitelj počela je redovito proučavati Bibliju s jednim bračnim parom.

 Jehovu sam zavoljela još dok sam bila mala. Uvijek sam uživala čitati članke o misionarima koji su služili u dalekim zemljama. Pitala sam se: “Kako oni žive? Kako je propovijedati ljudima koji nikad nisu čuli Jehovino ime?”

 Kad sam imala 12 godina, odlučila sam postati misionar i počela sam raditi na tome da ostvarim taj cilj. Znala sam da najprije trebam početi revno propovijedati dobru vijest. To je bio prvi korak. A onda sam se 12. prosinca 1954. krstila i kratko nakon toga postala pionir. Tako sam se približila ostvarenju svog cilja.

 Znala sam da za misionarsku školu Gilead trebam znati engleski, pa sam uložila puno truda da ga naučim. Palo mi je na pamet da bih mogla vježbati engleski tako da razgovaram s američkim vojnicima koji su tada bili u Njemačkoj. Jednog dana prišla sam jednom vojniku i rekla: “Ja sam Krist.” On me pogledao i s osmijehom mi rekao: “Vjerojatno si htjela reći: ‘Ja sam kršćanin.’” Očito mi engleski nije išao onako dobro kako sam mislila.

 S dvadesetak godina preselila sam se u Englesku. Ujutro sam čuvala dijete u jednoj obitelji Jehovinih svjedoka, a popodne sam propovijedala. To je bila odlična prilika da vježbam engleski. Nakon godinu dana govorila sam ga puno bolje.

 Vratila sam se u Njemačku i u listopadu 1966. počela sa specijalnom pionirskom službom u gradu Mechernichu. Reakcija ljudi na dobru vijest bila je slična klimi koja ondje vlada – jednom riječju, hladna. Nitko nas nikad nije pozvao u kuću, čak ni kad je temperatura bila ispod nule. Često sam se molila Jehovi: “Ako ikad postanem misionar, molim te, pošalji me u neku toplu zemlju.”

 Nakon samo nekoliko mjeseci specijalne pionirske službe Jehova je ispunio moju veliku želju. Pozvana sam u 44. razred škole Gilead i završila sam je 10. rujna 1967. Znate li kamo sam bila poslana? U prekrasnu i toplu Nikaragvu, u Srednjoj Americi. Misionari koji su već služili u toj zemlji raširenih su ruku dočekali mene i moje tri suradnice. Osjećala sam se poput apostola Pavla, koji je zahvalio Bogu i ohrabrio se kad je doživio nešto slično (Djela apostolska 28:15).

 Moje prvo područje u Nikaragvi bio je grad León. Kad sam došla, odlučila sam što brže naučiti španjolski. Moram priznati da me taj jezik prilično namučio iako sam ga dva mjeseca svaki dan učila po 11 sati.

 Sjećam se da mi je jednom jedna žena ponudila voćni napitak koji se u Nikaragvi zove fresco. Rekla sam joj da smijem piti samo “filtriranu vodu”, bar sam mislila da sam to rekla, ali vidjela sam da me žena čudno gleda. Nekoliko dana kasnije shvatila sam da sam joj zapravo rekla da mogu piti jedino “svetu vodu”. Srećom, s vremenom sam počela bolje govoriti španjolski.

 Puno puta proučavala sam Bibliju s cijelim obiteljima. U Leónu sam se osjećala sigurno, pa sam tečajeve vodila i kasno navečer, nekad sve do 22 sata. Gotovo sve ljude u gradu znala sam po imenu. Kad bih se vraćala kući, popričala bih sa susjedima koji su ispred svoje kuće uživali na večernjem povjetarcu.

 Dok sam bila u Leónu, nekoliko je ljudi uz moju pomoć upoznalo istinu. Jedna od njih bila je Nubia, koja je imala osam sinova. S njima sam proučavala sve dok 1976. nisam poslana u Managuu, ali poslije smo izgubili kontakt i nismo se čuli 18 godina. A onda sam došla na jedan kongres u León. Na pauzi me okružila grupa mladića. Bili su to Nubijini sinovi! Oduševila sam se kad sam saznala da su svi u istini.

 Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća Nikaragvu su pogodili društveni i politički nemiri, ali mi smo i dalje davali sve od sebe u službi propovijedanja. U Masayi, gradu u kojem smo tada služili, često je dolazilo do prosvjeda i drugih nemira. Jednom smo na sastanku svi morali leći na pod dvorane jer je došlo do pucnjave između sandinista i Nacionalne garde. a

 Jedan dan, dok sam bila u propovijedanju, našla sam se u blizini maskiranog sandinista koji je pucao na jednog vojnika. Pokušala sam pobjeći, ali pojavilo se još ljudi s maskama. Nisam imala kamo. Nacionalna garda otvorila je vatru iz helikoptera. A onda je jedan čovjek iznenada otvorio vrata i uvukao me u svoju kuću. Imala sam osjećaj da me spasio sam Jehova!

 U Masayi sam bila do 20. ožujka 1982. Nikad neću zaboraviti taj dan. Nas petero taman smo htjeli doručkovati kad smo vidjeli da skupina sandinista sa strojnicama ulazi u dvorište misionarskog doma. Upali su u blagovaonicu, a jedan od njih je povikao: “Imate sat vremena da se spakirate – svatko samo jedan kufer. Onda idete s nama!”

 Vojnici su nas odveli na jednu farmu i ondje nas držali nekoliko sati. Četvero nas strpali su u mali autobus i odvezli do granice s Kostarikom. Taj dan deportirani smo iz zemlje. Ukupno je 21 misionar morao otići iz Nikaragve.

 Naša braća iz Kostarike dočekala su nas i sutradan odvezla u podružnicu u San Joséu. Ondje se nismo dugo zadržali. Desetak dana kasnije osmero nas bilo je na putu za naš novi dom – Honduras.

 Moje područje za propovijedanje bio je grad Tegucigalpa. Kad sam došla, u tom je gradu bila samo jedna skupština, a 33 godine kasnije čak osam. Nažalost, s godinama je u Tegucigalpi bilo sve više kriminala. Nekoliko sam puta bila opljačkana. Znala sam sresti članove bandi koji su od mene tražili da platim “ratni porez”. Tako su to oni zvali. Rekla bih im: “Imam nešto puno bolje od novca”, i dala im letak ili časopis. Svaki put su me pustili na miru.

 Ljudi u Tegucigalpi uglavnom su bili miroljubivi i dobri, a nekima od njih pomogla sam da upoznaju istinu. Jedna od njih bila je Betty. Proučavale smo Bibliju i sve je izgledalo dobro dok mi jednog dana nije rekla da će se pridružiti Evangeličkoj crkvi. Naravno, bila sam razočarana. No dvije godine kasnije Betty je otišla iz te crkve i opet počela proučavati sa mnom. Zašto se vratila? Zato što joj je nedostajala prava ljubav koju je osjećala u skupštini Jehovinih svjedoka (Ivan 13:34, 35). Rekla mi je: “Vi srdačno primate sve koji dođu na sastanke, bili oni bogati ili siromašni. Vi ste drugačiji od drugih.” Betty se s vremenom krstila i tako postala Jehovin svjedok.

 Godine 2014. zatvoren je misionarski dom u Tegucigalpi, pa sam bila poslana u Panamu. Sada živim u jednom misionarskom domu s još četvero dugogodišnjih misionara.

 Već 55 godina služim kao misionar. U zadnje vrijeme morala sam malo usporiti jer imam zdravstvenih problema. Jehova mi je pomogao da sve te godine poučavam druge o njemu.

 Jesam li se mogla baviti nečim drugim u životu? Jesam, naravno. Ali tada ne bih doživjela mnoge blagoslove. Više od 50 osoba uz moju je pomoć upoznalo istinu. Oni su mi poput djece. Osim toga, imam i puno prijatelja. To je moja velika duhovna obitelj, koja mi pruža ljubav i podršku, kao i moja teta Steffi, koja živi u Njemačkoj.

 Iako se nisam udala, nikad se nisam osjećala usamljeno. Jehova je uvijek bio uz mene. Imam i mnoge predivne prijatelje, recimo Marguerite Foster, s kojom sam surađivala 17 godina u misionarskoj službi. Zajedno smo prošle puno toga i ostale smo dobre prijateljice sve do današnjeg dana (Mudre izreke 18:24).

 Najveću sreću pruža mi spoznaja da sam život proživjela na najbolji mogući način – dajući sve od sebe u službi Jehovi. Doživjela sam mnogo zanimljivih iskustava. Mogu reći da sam stvarno sretna jer mi se ispunila želja koju sam imala još kao djevojčica. Radujem se što ću imati priliku služiti Jehovi u cijelu vječnost!