Isus je došao u Jeruzalem kako bi prisustvovao Blagdanu posvećenja, ili Hanuki, kojim se obilježavalo ponovno posvećenje hrama. Više od 100 godina ranije sirijski je kralj Antioh IV. Epifan na mjestu velikog žrtvenika u hramu sagradio drugi žrtvenik. Međutim, kasnije su sinovi jednog židovskog svećenika ponovno osvojili grad i hram posvetili Jehovi. Nakon toga se u spomen na taj događaj svake godine slavio blagdan. Održavao se 25. kisleva, židovskog mjeseca koji prema našem kalendaru odgovara drugoj polovini studenoga i prvoj polovini prosinca.

Kako je bila zima, hladno doba godine, Isus je hodao kolonadom koja se protezala uzduž hrama, a nazivala se Salamunov trijem. Ondje su ga okružili Židovi i rekli mu: “Dokle ćeš nam duše držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!” (Ivan 10:22-24). “Rekao sam vam”, odgovorio im je Isus, “ali ne vjerujete.” Isus im nije izravno rekao da je Krist, kao što je to rekao Samarićanki kod zdenca (Ivan 4:25, 26). No ukazao im je na svoj pravi identitet kad im je objavio: “Prije nego što se Abraham rodio, ja sam postojao” (Ivan 8:58).

Htio je da ljudi sami dođu do zaključka da je on Krist tako da njegova djela usporede s onim što je o Kristu bilo prorečeno u Bibliji. Zato je ranije svojim učenicima u više navrata zabranio da ikome kažu da je on Mesija. No sada je tim neprijateljski raspoloženim Židovima otvoreno rekao: “Djela koja ja činim u ime Oca svojega, ona svjedoče o meni. Ali vi ne vjerujete” (Ivan 10:25, 26).

Zašto nisu vjerovali da je Isus doista Krist? On je kazao: “Vi ne vjerujete, jer niste od mojih ovaca. Moje ovce slušaju glas moj, ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem vječni život te nikada neće propasti i nitko ih neće ugrabiti iz ruke moje. Ono što mi je Otac moj dao veće je od svega drugoga.” Potom je opisao prisan odnos koji vlada između njega i Oca, kazavši: “Ja i Otac jedno smo” (Ivan 10:26-30). Budući da je Isus bio na Zemlji, a njegov Otac na nebu, očito nije time htio reći da su on i Otac doslovno jedna osoba, već da su jedinstveni i da imaju iste ciljeve i namjere.

Židovi su se toliko razljutili kad su to čuli da su opet pograbili kamenje da ga njime ubiju. No Isus se nije dao zaplašiti. Upitao ih je: “Pokazao sam vam mnoga dobra djela Očeva. Za koje me od tih djela kamenujete?” A oni su odgovorili: “Ne kamenujemo te zbog dobrog djela, nego zbog hule, zato što se (...) praviš bogom” (Ivan 10:31-33). Zašto su Židovi to rekli kad Isus nikad nije za sebe tvrdio da je bog?

Po svemu sudeći, zato što je govorio da ima moći za koje su oni vjerovali da pripadaju samo Bogu. Naprimjer, govoreći o “ovcama” rekao je: “Ja im dajem vječni život”, što običan čovjek ne može učiniti (Ivan 10:28). No Židovi su zanemarili činjenicu da je Isus jasno rekao da je moć dobio od Oca.

Pobijajući lažnu optužbu što su mu je uputili, Isus je upitao: “Nije li zapisano u vašem Zakonu [u Psalmu 82:6]: ‘Ja sam rekao: “Bogovi ste”’? Ako je ‘bogovima’ nazvao one protiv kojih je Bog govorio (...) kako onda vi onome kojega je Otac posvetio i poslao u svijet kažete: ‘Huliš’, zato što sam rekao: ‘Sin sam Božji’?” (Ivan 10:34-36).

Da, u Bibliji se čak i nepravedne ljudske suce naziva “bogovima”. Jesu li onda Židovi doista imali razloga zamjerati Isusu što je rekao da je Božji Sin? Isus im je naveo uvjerljiv argument:  “Ako ne činim djela Oca svojega, nemojte mi vjerovati. Ali ako ih činim, sve ako i ne vjerujete meni, vjerujte djelima, da spoznate i znate da je Otac u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s Ocem” (Ivan 10:37, 38).

Nato su ga Židovi pokušali uhvatiti, ali on im je opet umaknuo. Otišao je iz Jeruzalema, prešao Jordan i došao na mjesto gdje je Ivan skoro četiri godine ranije počeo krštavati. To se mjesto vjerojatno nalazilo nedaleko od južne obale Galilejskog mora.

Ondje su k njemu došli mnogi ljudi te su mu rekli: “Ivan, istina, nije učinio nijedno čudo, ali što je god Ivan rekao o ovom čovjeku bila je istina” (Ivan 10:41). I mnogi su Židovi povjerovali u Isusa.