Usporedbom o izgubljenom sinu Isus je htio poreznicima, pismoznancima i farizejima što su ga slušali na upečatljiv način pokazati da je Bog spreman oprostiti grešnicima koji se kaju (Luka 15:1-7, 11). Nakon što je naveo tu usporedbu, obratio se svojim učenicima i ispričao im priču o bogatom čovjeku koji je doznao za sumnjive poslove svog upravitelja.

Upravitelja su optužili da rasipa imanje svog gospodara, koji ga je zbog toga odlučio otpustiti. “Što da radim?” pitao se upravitelj. “Gospodar moj oduzima mi upraviteljsko mjesto. Za kopanje nisam dovoljno jak, a prositi se sramim.” Razmišljajući o svojoj budućnosti, zaključio je: “Znam što ću učiniti da me ljudi prime u svoje kuće kad mi se oduzme upraviteljsko mjesto!” Pozivao je redom dužnike svog gospodara i svakoga bi upitao: “Koliko duguješ gospodaru mojemu?” (Luka 16:3-5).

Prvi mu je odgovorio: “Sto bata maslinova ulja”, što je prema današnjim mjerama oko 2 200 litara. Taj je dužnik možda imao veliki maslinik ili se pak bavio prodajom ulja. Upravitelj mu je rekao: “Uzmi svoj račun pa sjedni i brzo napiši pedeset [1 100 litara]!” (Luka 16:6).

Drugog je dužnika upitao: “Koliko ti duguješ?” On je odgovorio: “Sto kora [22 000 litara] pšenice.” Nato mu je upravitelj rekao: “Uzmi svoj račun i napiši osamdeset”, čime mu je smanjio dug za 20 posto (Luka 16:7).

Upravitelj je još uvijek nadgledao gospodareve poslove, pa zapravo nije prekoračio svoje ovlasti kad je njegovim dužnicima umanjio dugove. Time je stekao prijatelje koji su zauzvrat njemu mogli učiniti neku uslugu kad ostane bez posla.

Kad je gospodar čuo što je učinio, to ga se snažno dojmilo iako je zapravo bio na gubitku. Čak je “pohvalio nepravednog upravitelja zbog njegove snalažljivosti”. Isus je dodao: “Sinovi ovoga svijeta snalažljivije postupaju sa svojim naraštajem nego sinovi svjetla” (Luka 16:8).

Isus tom usporedbom nije opravdavao metode kojima se upravitelj poslužio niti je poticao svoje slušatelje da nepošteno posluju. Što je onda htio poručiti? Svojim je učenicima savjetovao: “Stecite prijatelje nepravednim bogatstvom, da bi vas, kad ono nestane, primili u vječna obitavališta!” (Luka 16:9). Da, želio je da budu mudri i da razmišljaju o budućnosti. Božji sluge, “sinovi svjetla”, moraju mudro koristiti svoja materijalna sredstva imajući na umu vječnu budućnost.

 Naime, samo Jehova i njegov Sin mogu primiti ljude u nebesko Kraljevstvo ili u raj na Zemlji koji će postojati pod vlašću tog Kraljevstva. Zato bismo trebali dati sve od sebe da steknemo njihovo prijateljstvo koristeći svoju imovinu za podupiranje Kraljevstva. Budemo li to činili, kad zlato, srebro i druge materijalne vrijednosti propadnu, nećemo se morati brinuti za budućnost jer će nam vječni život biti zajamčen.

Isus je također rekao da će oni koji vjerno koriste svoje bogatstvo ili bilo kakve materijalne stvari biti vjerni i kad im se povjeri nešto što je daleko vrednije. “Stoga”, istaknuo je Isus, “ako ne postupate vjerno s nepravednim bogatstvom, tko će vam povjeriti istinsko bogatstvo [naprimjer zadatke povezane s Kraljevstvom]?” (Luka 16:11).

Isus je svojim učenicima htio dati do znanja da će se puno tražiti od onih koji žele biti primljeni “u vječna obitavališta”. Ne možemo biti pravi Božji sluge i istovremeno robovati nepravednom, materijalnom, bogatstvu. U zaključku je rekao: “Nijedan sluga ne može robovati dvojici gospodara, jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će jednome biti privržen, a drugoga će prezirati. Ne možete robovati Bogu i bogatstvu” (Luka 16:9, 13).