Isus je neko vrijeme proveo u Pereji, području “preko Jordana” (Ivan 10:40). Potom je krenuo na jug prema Jeruzalemu.

No nije putovao sam. Pratili su ga učenici te “veliko mnoštvo ljudi”, među kojima su bili “poreznici i grešnici” (Luka 14:25; 15:1). Ondje su se našli i farizeji i pismoznanci, koji su bili vrlo kritični prema svemu što je Isus govorio i činio. Oni su doista imali o čemu razmišljati nakon što su čuli usporedbe o izgubljenoj ovci, rasipnom sinu te o bogatašu i Lazaru (Luka 15:2; 16:14).

Isus je možda još uvijek u mislima imao izrugivanje svojih kritički nastrojenih protivnika kad se obratio učenicima te im ponovio neke misli o kojima ih je već ranije poučavao u Galileji.

Naprimjer, rekao je: “Nije moguće da ne dođu uzroci za spoticanje! Ali teško onome preko koga dolaze! (...) Pazite na sebe! Ako brat tvoj počini grijeh, ukori ga. Ako se pokaje, oprosti mu. Ako ti i sedam puta na dan sagriješi i sedam se puta vrati k tebi i kaže: ‘Kajem se’, oprosti mu!” (Luka 17:1-4). Te su riječi Petra možda podsjetile na njegov razgovor s Isusom kad ga je upitao treba li do sedam puta oprostiti bratu (Matej 18:21).

No hoće li učenici moći postupati po Isusovim riječima? Kad su zamolili Isusa: “Daj nam više vjere!” on im je zajamčio: “Kad biste imali vjeru veliku samo kao zrno gorušice, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ i poslušao bi vas” (Luka 17:5, 6). Da, čak se i s malo vjere može puno toga postići.

Zatim ih je poučio koliko je važno imati skromno, uravnoteženo gledište o sebi. Apostolima je kazao: “Tko će od vas robu svojemu koji ore ili čuva stado reći kad se ovaj vrati s polja: ‘Dođi odmah i smjesti se za stol’? Neće li mu umjesto toga reći: ‘Pripremi mi nešto za večeru, pa stavi pregaču i poslužuj me dok jedem i pijem, a potom ćeš ti jesti i piti’? Hoće li biti zahvalan robu zato što je izvršio svoje dužnosti? Tako i vi, kad izvršite sve svoje dužnosti, recite: ‘Beskorisni smo robovi. Učinili smo što smo bili dužni učiniti’” (Luka 17:7-10).

Svaki Božji sluga treba biti svjestan toga da mu Božje Kraljevstvo mora biti na prvom mjestu u životu. Isto tako, ne smijemo smetnuti s uma koliko je velika čast služiti Bogu i biti dio njegovog “kućanstva”.

Po svemu sudeći, ubrzo nakon što je Isus ispričao tu usporedbu, stigao je glasnik kojeg su poslale Marija i Marta, Lazarove sestre koje su živjele u judejskom selu Betaniji. One su preko glasnika poručile Isusu: “Gospodine, evo, tvoj je ljubljeni prijatelj bolestan” (Ivan 11:1-3).

No vijest da je Lazar teško bolestan nije shrvala Isusa. On je naprosto rekao: “Ova bolest nije na smrt, nego je na slavu Božju, da bi po njoj bio proslavljen Sin Božji.” Ostao je ondje još dva dana, a onda je učenicima kazao: “Pođimo opet u Judeju!” Oni su se usprotivili tome, rekavši: “Učitelju, Judejci su te upravo htjeli kamenovati! Zar opet ideš onamo?” (Ivan 11:4, 7, 8).

“Zar danje svjetlo ne traje dvanaest sati?” odvratio je Isus. “Ako tko hoda po danu, ne spotiče se, jer vidi svjetlo ovoga svijeta. No ako tko hoda po noći, spotiče se, jer nema svjetla u njemu” (Ivan 11:9, 10). Isus je očito htio reći da vrijeme koje je Bog odredio za njegovu  službu još uvijek nije isteklo. Zato je htio što bolje iskoristiti to malo vremena što mu je preostalo.

Zatim je dodao: “Naš je prijatelj Lazar zaspao, ali idem ga probuditi.” Učenici su ga očito doslovno razumjeli te su pomislili da Lazar spava i da će se zato brzo oporaviti. Stoga su mu odvratili: “Gospodine, ako spava, ozdravit će.” Tada im je on otvoreno kazao: “Lazar je umro. (...) No pođimo k njemu!” (Ivan 11:11-15).

Toma je znao da bi Isus u Judeji mogao biti ubijen, ali ipak je htio ostati uz njega. Zato je ostalim učenicima rekao: “Pođimo i mi, da umremo s njim!” (Ivan 11:16).