Dok je Isus na putu za Jeruzalem prolazio Perejom, jedan mladi bogataš dotrčao je k njemu i pao na koljena. Biblija ga naziva “poglavarem”, možda zato što je bio predstojnik sinagoge ili čak član Sudbenog vijeća. “Učitelju dobri”, upitao ga je, “što moram činiti da naslijedim život vječni?” (Luka 8:41; 18:18; 24:20).

“Zašto me zoveš dobrim?” odgovorio je Isus. “Nitko nije dobar, osim jednoga, Boga” (Luka 18:19). Taj mladi poglavar vjerojatno je riječ “dobri” upotrijebio kao počasnu titulu kakva se davala rabinima. Iako je Isus bio izvrstan učitelj, dao je do znanja tom mladiću da titula “Dobri” pripada samo Bogu.

“Ako, dakle, hoćeš dobiti život, drži zapovijedi!” savjetovao mu je Isus. Nato ga je mladić upitao: “Koje?” Isus je citirao pet od Deset zapovijedi — o ubojstvu, preljubu, krađi, lažnom svjedočenju i poštivanju roditelja. A naveo je i jednu još važniju zapovijed rekavši: “Ljubi bližnjega svojeg kao samoga sebe” (Matej 19:17-19).

“Sve to držim”, odgovorio je mladić. “Što mi još nedostaje?” (Matej 19:20). Možda je mislio da mora učiniti neko dobro, herojsko, djelo koje će mu osigurati vječni život. Kad je Isus čuo s kakvim je žarom i iskrenošću to pitao, osjetio je naklonost prema njemu (Marko 10:21). No taj je mladić imao jedan problem.

Bilo mu je jako stalo do imetka koji je posjedovao. Zato mu je Isus kazao: “Jedno ti nedostaje: idi, prodaj što god imaš i novac daj siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! A onda dođi i idi za mnom!” Da, mladić je mogao svoj novac podijeliti sa siromasima, koji mu nisu mogli uzvratiti, i postati Isusov učenik. Ali on nije bio spreman na to. Isus je, nesumnjivo  s tugom u očima, gledao kako taj mladi čovjek ustaje i žalostan odlazi. Njegov “velik imetak” toliko ga je zaslijepio da nije mogao prepoznati blago koje ima istinsku vrijednost (Marko 10:21, 22). Isus je primijetio: “Kako će teško bogati ući u kraljevstvo Božje!” (Luka 18:24).

Te su riječi jako iznenadile njegove učenike, kao i ono što je sljedeće izjavio: “Lakše je devi proći kroz ušicu igle nego bogatome ući u kraljevstvo Božje.” “Tko se onda može spasiti?” zanimalo je učenike. Je li put do spasenja toliko težak da je čovjeku zapravo nedostižan? Pogledavši u njih, Isus je odgovorio: “Ono što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu” (Luka 18:25-27).

Ističući da je njihov izbor bio posve drugačiji od odluke bogatog mladića, Petar je rekao: “Evo, mi smo sve ostavili i pošli smo za tobom. Što ćemo za to dobiti?” Isus je opisao konačnu nagradu koju će im njihova ispravna odluka donijeti: “Prilikom ponovnog stvaranja, kad Sin čovječji sjedne na svoje slavno prijestolje, i vi koji idete za mnom sjest ćete na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih” (Matej 19:27, 28).

Očito je mislio na budućnost, kada će na Zemlji doći do potpune obnove i sve će ponovno biti kao u edenskom vrtu. Petar i drugi učenici trebali su za nagradu dobiti čast da s Isusom vladaju nad obnovljenom Zemljom. Takva nagrada doista je vrijedna svake žrtve!

No nisu svi blagoslovi trebali uslijediti tek u budućnosti. Učenici su neke blagoslove mogli osjetiti već za svog života. Isus je kazao: “Nitko nije ostavio kuću ili ženu ili braću ili roditelje ili djecu radi kraljevstva Božjeg, a da neće u ovom vremenu primiti mnogo više, a u poretku koji dolazi život vječni” (Luka 18:29, 30).

Da, gdje god bi se našli, njegovi učenici mogli su sa svojom braćom i sestrama u vjeri ostvariti čak čvršće i dublje odnose nego s članovima svoje obitelji. Nažalost, bogati mladi poglavar očigledno je izgubio taj blagoslov, ali i jedinstvenu priliku da dobije život u Božjem nebeskom Kraljevstvu.

Nakon toga Isus je dodao: “Mnogi koji su prvi bit će posljednji, a posljednji prvi” (Matej 19:30). Što je time htio reći?

Bogati mladi poglavar kao jedan od židovskih vođa ubrajao se među “prve”. On se pomno držao Božjih zapovijedi i činilo se da će mnogo toga postići te ispuniti velika očekivanja. No u njegovom su životu na prvom mjestu bili bogatstvo i imetak. Za razliku od njega obični ljudi, prezreni “narod zemlje”, prepoznali su zvuk istine u Isusovim učenjima i shvatili da je to put koji vodi u život. Oni su, simbolično govoreći, bili “posljednji” koji su trebali postati “prvi”. Trebali su dobiti čast da zajedno s Isusom sjednu na nebeska prijestolja i vladaju nad rajskom Zemljom.