1, 2. Kako je izgledala opsada Jerihona, i koja se pitanja s tim u vezi javljaju?

JEDAN drevni grad biva opsjednut. Napadači su u četama prešli rijeku Jordan i sada su se utaborili ispred visokih gradskih zidina. Ali, kako čudnovatu ratnu taktiku slijede! Napadačka vojska je šest dana svaki dan šutke marširala oko grada. Samo je jedna grupa svećenika, koja prati vojsku, trubila u rog. Sada, sedmoga dana, vojska sedam puta šutke obilazi grad. Iznenada svećenici svom snagom trube u rog. Snažnim ratnim pokličem vojska prekida svoju šutnju i visoke gradske zidine ruše se u ogromnom oblaku prašine, ostavljajući grad bez zaštite (Jošua 6:1-21).

 ² Tako se u knjizi Jošue, šestoj knjizi Hebrejskih spisa, opisuje pad Jerihona pred gotovo 3 500 godina. Ali, je li se doista tako dogodilo? Mnogi zastupnici višeg kriticizma na to bi puni uvjerenja odgovorili niječno. * Oni tvrde da se knjiga Jošue, kao i prethodnih pet knjiga Biblije, sastoji iz legendi, koje su bile napisane mnogo stoljeća nakon navodnih događaja. Odgovor mnogih arheologa također bi bio niječan. Po njihovom shvaćanju Jerihon možda nije ni postojao kad su Izraelci stupili u zemlju Kanaan.

3. Zašto je važno razjasniti da li Biblija sadrži istinitu povijest ili ne?

³ To su ozbiljne optužbe. Čitajući Bibliju zapazit ćeš da su njene nauke nerazdvojno vezane uz povijest. Bog je saobraćao sa stvarnim muževima, ženama, obiteljima i narodima, a njegovi zakoni bili su dani jednom povijesnom narodu. Moderni izučavatelji koji stavljaju u pitanje povijesnu pouzdanost Biblije izazivaju sumnju i u važnost i pouzdanost njene poruke. Ako je Biblija doista Riječ Božja, onda mora biti povijesno pouzdana i ne smije sadržavati legende i mitove. Imaju li ti kritičari razloga za svoje sumnje u povijesnu točnost Biblije?

4-6. Koje su neke od Wellhausenovih teorija višeg kriticizma?

⁴ Ozbiljno bavljenje višim kriticizmom započelo je od 18/19. stoljeća. U drugoj polovici 19.  stoljeća njemački biblijski kritičar Julius Wellhausen popularizirao je teoriju da je prvih šest knjiga Biblije, zaključno s Jošuom, bilo napisano u 5. stoljeću pr. n. e. — dakle, oko tisuću godina nakon opisanih događaja. Doduše, tvrdio je da se ove knjige temelje na ranije napisanim izvorima.¹ Ova teorija bila je zastupana 1911. u 11. izdanju Encyclopœdiae Britannicae, gdje je pisalo: “Knjiga Postanka je postegzilno djelo koje je bilo sastavljeno iz postegzilnog svećeničkog izvora (P) i iz nesvećeničkih ranijih izvora, a koji se jasno razlikuju od P u jeziku, stilu i religioznom gledištu.”

⁵ Sveukupnu povijest zabilježenu u prvom dijelu Hebrejskih spisa Wellhausen i njegovi sljedbenici nisu smatrali “istinitom poviješću, već popularnim predajama iz prošlosti”.² Rane izvještaje držali su samo odrazom ili zrcalnom slikom kasnije Izraelove povijesti. Naprimjer, tvrdilo se da neprijateljstvo između Jakova i Ezava nije zapravo nikada postojalo, već da povijest o tome samo odražava kasnije neprijateljstvo između nacija Izraela i Edoma.

⁶ Odgovarajuće tome, ovi kritičari su zastupali gledište da Mojsije nije nikada primio zapovijed da napravi kovčeg saveza i da sveti šator, središte izraelskog obožavanja u pustinji, nije nikada postojao. Također su vjerovali da je aronsko svećenstvo bilo u potpunosti ustanovljeno tek nekoliko godina prije negoli su Babilonci razorili Jeruzalem, a što je prema njihovom mišljenju uslijedilo početkom 6. stoljeća pr. n. e.³

7, 8. Kakve “dokaze” je imao Wellhausen za svoje teorije, i da li su bili uvjerljivi?

 ⁷ Kakve su “dokaze” imali kritičari za svoja gledišta? Viši kriticizam tvrdi da se tekst ranih knjiga Biblije može razdijeliti u različite izvore. Uopćeno govoreći, oni načelno polaze od pretpostavke da svaki redak u kojem se hebrejska riječ za Bog (‘Elohím) upotrebljava sama potječe od određenog pisca, a svaki redak u kojem se Bog označava svojim imenom Jehova od nekog drugog pisca — kao da jedan te isti pisac nije mogao upotrijebiti oba izraza.⁴

⁸ Slično, kad se u jednoj knjizi više puta izvještava o jednom događaju, vrednuje se to uvijek kao dokaz da nije samo jedan pisac bio na djelu, iako se u drevnoj semitskoj literaturi može naići na slična ponavljanja. Osim toga, pretpostavlja se da svaka promjena u pisanju ukazuje na nekog drugog pisca. Ali, čak suvremeni pisci u određenim fazama svoje karijere ili pri obradi različitih tema često pišu različitim stilom. *

9-11. Koje značajne manjkavosti pokazuje današnji viši kriticizam?

⁹ Postoji li za spomenute teorije bilo kakav opipljiv dokaz? Nipošto. Jedan komentator je primijetio: “Kriticizam je u najboljem slučaju spekulacija ili pokušaj — nešto što se može lako izmijeniti ili se pokazati pogrešnim, i što mora biti nadomješteno. To je intelektualna vježba,  podložna svim sumnjama i pretpostavkama svojstvenim za takve vježbe.”⁵ Posebice biblijski viši kriticizam u krajnjoj liniji nije ništa drugo nego “spekulacija ili pokušaj”.

¹⁰ Gleason L. Archer ml. ukazuje na daljnju manjkavost u tvrdnjama višeg kriticizma. Pri tome se, kako on kaže, radi o sljedećoj okolnosti: “Wellhausenova škola polazila je od čiste pretpostavke (koju je rijetko pokušala dokazati) da je religija Izraela, poput svake druge, ljudskoga porijekla, i uslijed toga je treba vrednovati kao produkt evoulcije.”⁶ Drugim riječima, Wellhausen i njegovi sljedbenici polazili su od pretpostavke da je Biblija samo ljudska riječ i na tom gledištu su temeljili svoje argumentiranje.

¹¹ Već 1909. u djelu The Jewish Encyclopedia bilo je ukazano na daljnje dvije manjkavosti Wellhausenove teorije: “Argumenti kojima je Wellhausen pridobio gotovo sve biblijske kritičare onoga vremena počivaju na dvama pretpostavkama: prvo, da se tokom razvoja neke religije kult sve više usavršava; drugo, da stariji izvori  bezuvjetno govore o ranijim razvojnim fazama kulta. Prva pretpostavka je u proturječju s postojanjem primitivnih kultura, a druga ne nalazi podršku u postojanju ritualnih kodeksa, kao što su indijski.”

12. Kako izgleda danas viši kriticizam u svjetlu arheologije?

¹² Postoji li mogućnost da se teorije višeg kriticizma ispitaju da bi se vidjelo jesu li ispravne ili nisu? The Jewish Encyclopedia dalje piše: “Wellhausenova gledišta počivaju gotovo isključivo na trezvenoj analizi, i još će se trebati nadopuniti ispitivanjem sa stanovišta institucionalne arheologije.” Je li arheologija tokom godina potvrdila Wellhausenovu teoriju? The New Encyclopœdia Britannica odgovara: “Arheološka kritika ima tendenciju da potvrđuje pouzdanost tipičnih povijesnih pojedinosti čak najstarijih razdoblja [biblijske povijesti] i da s rezervom prihvaća teoriju o tome da su izvještaji Pentateuha [povijesni izvještaji u najranijim biblijskim knjigama] samo odraz mnogo kasnijeg razdoblja.”

13, 14. Zašto se Wellhausenov viši kriticizam još uvijek široko prihvaća, iako stoji na slabim temeljima?

¹³ Zašto je viši kriticizam unatoč svojim manjkavostima danas toliko obljubljen među intelektualcima? Jer od njega čuju ono što žele čuti. Jedan izučavatelj iz 19. stoljeća je objasnio: “Ja osobno ovu Wellhausenovu knjigu pozdravljam gotovo više od svih drugih; jer problem povijesti Staroga zavjeta koji se nameće izgleda mi konačno riješen na način koji je spojiv s principom ljudske evolucije, koji sam primoran primijeniti  na povijest svih religija.”⁷ Očigledno je viši kriticizam odgovarao unaprijed stvorenim mišljenjima koje je kao evolucionist gajio. A u stvari obje su teorije služile sličnoj svrsi. Kao što kroz evoluciju vjera u Stvoritelja postaje suvišna, tako kroz Wellhausenov viši kriticizam postaje suvišno vjerovanje u božansko nadahnuće Biblije.

¹⁴ U našem racionalističkom 20. stoljeću tvrdnja da Biblija nije Riječ Božja već ljudska zvuči prihvatljivo intelektualcima. * Za njih je mnogo jednostavnije vjerovati da su proročanstva bila zapisana nakon svog ispunjenja, nego da ih prihvate kao autentična. U Bibliji zabilježena čuda radije prikazuju kao mitove, legende ili narodne priče nego da uzmu u obzir mogućnost da su se doista dogodila. No, takvo gledište svjedoči da je unaprijed stvoreno i ne daje valjan razlog da se Bibliju ne prihvati kao istinitu. Viši kriticizam pokazuje ozbiljne manjkavosti, a njen napad na Bibliju nipošto nije dokazao da ona nije Riječ Božja.

15, 16. Postojanje kojeg u Bibliji spomenutog vladara staroga doba je bilo potvrđeno arheologijom?

¹⁵ Kao područje istraživanja, arheologija ima daleko pouzdaniji temelj nego viši kriticizam. Arheolozi su svojim iskapanjima po ostacima  prošlih kultura na mnogostruk način pridonijeli boljem razumijevanju prilika staroga vremena. Stoga nije iznenađujuće da se rezultati arheologa uvijek iznova poklapaju s onim što čitamo u Bibliji. Usprkos kritičarima, arheologija je čak često puta potvrdila Bibliju.

¹⁶ Naprimjer, prema knjizi Danijela, Belšazar je bio posljednji vladar Babilona, prije negoli je ovo carstvo potpalo pod Perzijance (Danijel 5:1-30). Budući da se Belšazar, osim u Bibliji, naizgled nigdje nije spominjao, tvrdilo se da je Biblija u krivu i da taj čovjek nikada nije živio. Međutim, u 19. stoljeću je u južnom Iraku bilo pronađeno više malih cilindara ispisanih klinastim pismom. Na njima je između ostalog stajala molitva za zdravlje u korist najstarijeg Nabonidovog sina, kralja Babilona. Kako je glasilo njegovo ime? Belšazar.

17. Kako možemo objasniti činjenicu da Biblija Belšazara naziva kraljem, dok ga većina natpisa označava prijestolonasljednikom?

 ¹⁷ Dakle, Belšazar je postojao! No, je li on bio kralj kad je Babilon pao? U većini isprava koje su pronađene kasnije, on se označava kraljevim sinom i prijestolonasljednikom. Jedan tekst na klinastom pismu, “Izvještaj o Nabonidu u stihovima”, osvjetljava Belšazarov stvarni položaj. Tamo piše: “On [Nabonid] predao je vojnički tabor (sinu) baštiniku, svom prvorođencu, čete zemlje stavio je pod njegovo (zapovjedništvo). (Sve) je ispustio iz ruku, predao mu je kraljevstvo.”⁸ Belšazar je, dakle, primio kraljevstvo. Time je praktički bio kralj! * Ovaj položaj Belšazara  i njegovog oca Nabonida objašnjava zašto je Belšazar prilikom posljednje gozbe u Babilonu ponudio Danijelu da postane trećim vladarem u kraljevstvu (Danijel 5:16). Budući da je Nabonid zauzimao položaj prvoga vladara, Belšazar je bio samo drugi vladar Babilona.

18. Koje informacije pruža arheologija kao potvrdu za mir i blagostanje koji su uslijedili nakon Davidove vladavine?

¹⁸ Povijesna točnost Biblije doista se potvrđuje mnogim arheološkim nalazima. Naprimjer, Biblija izvještava o tome da se Izrael radovao blagostanju nakon što je kralj Salomon preuzeo kraljevstvo od svog oca, Davida. Tako čitamo: “Jude i Izraela bijaše mnogo kao pijeska pokraj mora; i jeđahu i pijahu i veseljahu se” (1. Carevima 4:20, Daničić-Karadžić). Ova se izjava potkrepljuje sljedećom  tvrdnjom: “Arheološko svedočanstvo otkriva da je u 10. stoljeću pr. n. e. i nakon toga u Judi došlo do naglog porasta stanovništva, kad su od Davida uspostavljeni mir i blagostanje omogućili gradnju mnogih novih gradova.”¹⁰

19. Koje dodatne informacije nam pruža arheologija u vezi rata između Izraela i Moaba?

¹⁹ Izrael i Juda bili su kasnije dvije države. Izrael je zauzeo susjednu zemlju Moab. Pod kraljem Mešom Moab se pobunio protiv Izraela i Izrael je sklopio savez s Judom i susjednim kraljevstvom Edomom za rat protiv Moaba (2. Carevima 3:4-27). Vrijedno je spomenuti da je 1868. u Jordanu otkrivena stela (uklesana kamena ploča) čiji natpis na moapskom jeziku sadrži Mešin vlastiti izvještaj o ovom sukobu.

20. Što kaže arheologija o razorenju Izraela po Asircima?

²⁰ Zatim, godine 740. pr. n. e. Bog je dopustio da buntovno sjeverno kraljevstvo Izraela bude razoreno po Asircima (2. Carevima 17:6-18). Osvrćući se na biblijski izvještaj o ovom događaju,  arheolog Kathleen Kenyon piše: “Netko bi mogao posumnjati da se ovdje radi o preuveličanom opisu.” No, da li je tako? Ona dalje primjećuje: “Arheološko svjedočanstvo o propasti kraljevstva Izrael gotovo je upečatljivije od biblijskog zapisa. (...) Potpuno nestajanje izraelskih gradova Samarije i Hazora i popratno razorenje Megida činjenični su dokaz arheologije da [biblijski] pisac nije preuveličavao.”¹¹

21. Koje detalje o podvrgavanju Jude Babiloncima pruža arheologija?

²¹ Kao što Biblija izvještava, Babilonci su u još kasnijem vremenu opkolili i zauzeli Jeruzalem pod vladavinom kralja Jehojahina. Ovaj događaj zabilježen je na Babilonskoj kronici, tj. na jednoj ploči pisanoj klinastim pismom, koju su pronašli arheolozi. Na njoj se može pročitati: “Kralj Akkada [Babilona] (...) napao je grad Jude (Iahudu) i kralj je drugog dana mjeseca addarua osvojio grad.”¹² Jehojahin je bio odveden u Babilon i tamo bačen u tamnicu. Ali, prema Bibliji, bio je kasnije pušten iz zatvora i dobivao je potporu u hrani (2. Carevima 24:8-15; 25:27-30). Čak i to je potvrđeno zapisima koji su bili pronađeni u Babilonu, u kojima se navode određene živežne namirnice za “Yaukina, kralja Jude”.¹³

22, 23. Kakav odnos u općenitom postoji između arheologije i povijesnih izvještaja Biblije?

²² O odnosu arheologije prema povijesnim izvještajima Biblije, profesor David Noel Freedman je pisao: “U općenitom, međutim, arheologija sve više potvrđuje povijesnu vrijednost biblijskih pripovijesti. Obuhvatni kronološki sažetak od patrijarha do vremena N[ovog] Z[avjeta]  odgovara arheološkim podacima. (...) Buduća otkrića će po svoj prilici podupirati sadašnje umjereno mišljenje da biblijska tradicija ima korijene u povijesti i da je bila vjerno prenesena, iako to nije povijest u kritičkom ili znanstvenom smislu.”

²³ U vezi nastojanja višeg kriticizma da diskreditira Bibliju, rekao je: “Pokušaji suvremenih izučavatelja da konstruiraju biblijsku povijest — npr. Wellhausenovo gledište da je patrijarhalno razdoblje bilo odraz razdijeljene monarhije; ili poricanje povijesne vjerodostojnosti Mojsija i egzodusa i posljedično restrukturiranje povijesti Izraela od strane Notha i njegovih sljedbenika — nisu opstali pred arheološkim podacima, jednako kao ni pred biblijskim pripovijestima.”¹⁴

24. Koje nam informacije o padu Jerihona pruža Biblija?

²⁴ Znači li to da se arheologija u svakom slučaju slaže s Biblijom? Ne; postoji mnoštvo odstupanja. Jedno od njih je dramatično zauzimanje Jerihona, opisano na početku ovog poglavlja. Prema Bibliji, Jerihon je bio prvi grad kojeg je Jošua osvojio kad je vodio Izraelce u zemlju Kanaan. Kako biblijska povijest pokazuje, grad je pao u prvoj polovici 15. stoljeća pr. n. e. Nakon zauzimanja bio je do temelja spaljen i zatim je ostao stotinama godina nenastanjen (Jošua 6:1-26; 1. Kraljevima 16:34).

25, 26. Do koja dva različita zaključka su došli arheolozi iskapanjima u Jerihonu?

²⁵ Prije drugog svjetskog rata profesor John Garstang provodio je iskapanja na mjestu gdje  se nagađalo da je bio Jerihon. Prema njegovim saznanjima, to je bio jako stari grad, mnogo puta razaran i ponovo podizan. Garstang je ustanovio da su se zidine pri jednom od razaranja urušile kao od potresa, a grad je bio u potpunosti spaljen. Garstang je vjerovao da se to dogodilo oko 1400. pr. n. e. — datum koji nije odviše udaljen od vremena razorenja Jerihona po Jošui, na koje Biblija ukazuje.¹⁵

²⁶ Nakon rata arheolog Kathleen Kenyon provodila je u Jerihonu daljnja iskapanja. Došla je do zaključka da urušene zidine koje je otkrio Garstang datiraju stotinama godina prije nego što je on to mislio. Utvrdila je da se u 16. stoljeću pr. n. e. zbilo veće razorenje Jerihona, no rekla je da u 15. stoljeću — kad je Jošua, prema Bibliji, zauzeo zemlju — na mjestu Jerihona nije postojao grad. Osim toga, izvijestila je o mogućim  ukazima na jedno drugo razorenje, koje se moglo zbiti na tom mjestu 1325. pr. n. e., predlažući: “Ako se razorenje Jerihona treba dovesti u vezu s invazijom pod Jošuom, onda arheologija predlaže ovaj [kasniji] datum.”¹⁶

27. Zašto ne bismo trebali biti previše uznemireni zbog proturječja između arheologije i Biblije?

²⁷ Znači li to da je Biblija u krivu? Ni u kom slučaju. Ne smijemo zaboraviti da prozor kroz koji nam arheologija pruža pogled u prošlost nije uvijek čist. Ponekad je odveć mutan. Jedan komentator je primijetio: “Arheološko svjedočanstvo je nažalost fragmentarno i stoga ograničeno.”¹⁷ To se posebice odnosi na rana razdoblja izraelske povijesti, iz kojih nema jasnih arheoloških dokaznih materijala. A što se tiče Jerihona, ovaj dokazni materijal je uslijed ogromne erozije u ovom području još nejasniji.

28, 29. Koje granice arheologije priznaju izučavatelji?

²⁸ Sami arheolozi priznaju da su njihovoj znanosti postavljene granice. Yohanan Aharoni je, naprimjer, objasnio: “Kad dolazi do povijesnih ili povijesno-geografskih interpretacija, arheologija napušta područje egzaktnih znanosti i mora se oslanjati na prosuđivanja i pretpostavke da bi zadobila obuhvatnu povijesnu sliku.”¹⁸ U vezi datiranja različitih nalaza dodao je: “Stoga moramo stalno zadržati pred očima da sva datiranja nisu apsolutna i da su u različitoj mjeri sumnjiva.” No, prema njegovom gledištu današnji arheolozi u svojim datiranjima mogu biti pouzdaniji od svojih kolega iz prošlosti.¹⁹

 ²⁹ U djelu The World of the Old Testament postavlja pitanje: “Koliko je objektivna i doista znanstvena arheološka metoda?” Odgovor glasi: “Arheolozi su pri iskapanju činjenica objektivniji nego pri njihovoj interpretaciji. Ali, njihova ljudska pristranost utječe i na njihove metode iskapanja. Ne mogu izbjeći uništavanje svojih dokaza dok kopajući prodiru kroz slojeve zemlje, tako da svoj ‘eksperiment’ nikada više ne mogu ponavljanjem ispitati. To arheologiju među znanostima čini nečim jedinstvenim. Ali, i sastavljanje arheološkog izvještaja time postaje krajnje zahtjevan zadatak pun zamki.”²⁰

30. Kako gledaju istraživači Biblije na arheologiju?

³⁰ Arheologija tako može biti jako korisna, ali ona kao i svaki drugi ljudski poduhvat nije nepogrešiva. Koliko bi god arheološke teorije mogle biti zanimljive, na njih ne bi nikada trebalo gledati kao na nepobitnu istinu. Kad arheolozi interpretiraju svoje nalaze na način koji je u proturječju s Biblijom, ne smije se automatski prihvatiti da je Biblija u krivu, a arheolozi u pravu. Njihove se interpretacije, kako je poznato, mogu mijenjati.

31. Koje gledište u vezi pada Jerihona je nedavno izraženo?

³¹ Zanimljivo je zapaziti da se profesor John J. Bimson 1981. ponovo pozabavio razorenjem Jerihona. Pomno je ispitivao uništenje grada vatrom koje je — prema Kathleen Kenyon — uslijedilo sredinom 16. stoljeća pr. n. e. Kako on kaže, ovo razorenje odgovara biblijskom izvještaju o razorenju grada po Jošui, ali i arheološka slika kao cjelina savršeno odgovara biblijskom  opisu Kanaana u vremenu osvajanja zemlje po Izraelcima. Stoga on označava dosadašnja arheološka datiranja pogrešnima i kaže da je razorenje doista uslijedilo sredinom 15. stoljeća pr. n. e., tj. za života Jošue.²¹

32. Kakva je tendencija uočena kod nekih izučavatelja?

³² Kao što ovaj izvještaj pokazuje, arheolozi su međusobno često u proturječju. Stoga ne iznenađuje ni to da neki od njih proturječe Bibliji, dok se drugi s njom slažu. Ipak, neki izučavatelji počinju iskazivati poštovanje povijesnoj točnosti Biblije u općenitom, ako ne čak do u pojedinosti. William Foxwell Albright je kao predstavnik jednog misaonog pravca pisao: “Općenito se opet cijeni točnost religiozne povijesti Izraela, kako u cjelini tako i u činjeničnim detaljima (...) Sažeto rečeno, Biblija se od početka do kraja opet može tretirati kao autentični dokument religiozne povijesti.”²²

33, 34. Kako Hebrejski spisi nose pečat povijesne točnosti?

³³ Da, Biblija sama u sebi nosi pečat povijesne točnosti. Događaji se, za razliku od onih iz većine mitova i legendi staroga vremena, dovode u vezu s određenim vremenima i podacima. Mnogi u Bibliji izviješteni događaji potvrđuju se natpisima  iz onoga doba. Ako se navodi Biblije razlikuju od onih s drevnih natpisa, često se to može pripisati tome da vladari staroga doba nisu bili skloni izvještavati o vlastitim porazima, a težili su preuveličavanju vlastitih uspjeha.

³⁴ Doista, mnogi od ovih starih natpisa više su službena propaganda nego povijest. Nasuprot tome, biblijski pisci su pokazivali neobičnu iskrenost. Glasoviti ljudi staroga doba poput Mojsija i Aarona opisuju se sa svim svojim slabostima i jakim stranama. Čak ni propusti velikog kralja Davida ne ostaju nespomenuti. Opetovano se razotkrivaju greške čitavog naroda. Ova iskrenost preporučuje Hebrejske spise kao istinite i pouzdane i pridaje težinu Isusovim riječima kad je u molitvi Bogu rekao: “Riječ je tvoja istina” (Ivan 17:17).

35. Što nisu dokazali racionalistički mislioci, i u čemu istraživači Biblije vide dokaz za nadahnutost Svetog pisma?

³⁵ W. F. Albright dalje je rastumačio: “U svakom slučaju, Biblija po sadržaju nadmašuje svu raniju religioznu literaturu; a po izravnoj jednostavnosti svoje poruke i univerzalnosti svog djelovanja na ljude svih zemalja i vremena, ona nadmašuje isto tako upečatljivo svu kasniju literaturu.”²³ Ne svjedočanstvo izučavatelja, nego ova uzvišena poruka dokazuje nadahnutost Biblije, kao što će to kasnija poglavlja još pokazati. Ali, zapazimo ovdje da suvremeni racionalistički mislioci nisu dokazali da su Hebrejski spisi povijesno netočni, dok sami ovi Spisi pružaju jasan dokaz svoje točnosti. Može li se to reći i za Kršćanske grčke spise, “Novi zavjet”? To ćemo razmotriti u slijedećem poglavlju.