U zemlju su s vremenom stigli još neki misionari. Među njima su bili Pete Paschal, Amos i Barbara Parker, Richard i Belva Stoddard, koji su prije služili u Boliviji, te Jesse i Lynn Cantwell, koji su došli iz Kolumbije. Dolaskom tih misionara djelo propovijedanja dobilo je još veći zamah. Do 1973. braća su već punom parom propovijedala u gradovima i većim mjestima, no u to vrijeme još nisu objavljivala dobru vijest u zabačenim krajevima. Stoga su bile organizirane propovjedničke akcije kako bi se što bolje zadovoljilo duhovne potrebe ljudi koji žive u seoskim predjelima. Kad je podružnica uputila poziv da se jave oni koji su spremni dva mjeseca propovijedati u seoskim područjima, odazvalo se 19 stalnih pionira. Od prosinca 1973. do siječnja 1977. grupe pionira bile su poslane u područja u kojima se dotad vrlo malo propovijedalo i u krajeve u kojima ljudi još uopće nisu imali prilike čuti dobru vijest.

Jedan pionir koji je sudjelovao u toj propovjedničkoj akciji ispričao je: “Kad bismo došli u neko selo, najprije bismo ljudima govorili o glavnoj poruci Biblije te bismo im ostavili nešto literature, a sutradan bismo ponovno posjetili one koji su pokazali zanimanje. Budući da seljani obično nisu imali novca, za knjige i časopise davali su nam kokoši, jaja i voće. Zahvaljujući Jehovinoj brizi nikad nismo ostali gladni.” Braća su u službi čitala ljudima biblijske retke. Mnogima od njih dotad nitko nije pročitao ni jedno slovo iz Biblije. Nekim su ljudima svećenici  kazali da je Jehova zapravo Đavo. Stoga su se jako iznenadili kad su im braća pročitala biblijske retke poput Psalma 83:18, gdje stoji: “Jedino [si] ti, kojemu je ime Jehova, Svevišnji koji je nad svom zemljom!” U nekim je mjestima odaziv bio tako velik da su braća odmah održala i javno predavanje.

U rujnu 1979. došli su misionari Abigail Pérez i njegova žena Georgina. Oni su započeli s pokrajinskom službom. Godine 1987. stigli su misionari Tom i Shirley Dean kako bi pomogli braći u širenju dobre vijesti. Domaćim objaviteljima puno je značilo i to što je u zemlju došlo mnogo posebnih punovremenih slugu iz Portorika. U kolovozu 1988. stigli su Reiner i Jeanne Thompson. Njima je Dominikanska Republika peta zemlja u koju su bili poslani kao misionari.

Godine 1989. prosječan broj objavitelja popeo se na 11 081. Postojali su izgledi i za daljnji napredak jer su braća izvještavala 20 494 biblijska tečaja. Nagli porast donio je sa sobom i neke izazove. Naprimjer, podružnica u kojoj su se dugo vremena mogli obavljati svi potrebni poslovi krajem ’80-ih godina postala je premala. “Sve je bilo tako skučeno da smo morali pronaći dodatne stambene i skladišne prostore na nekim drugim lokacijama u gradu”, kaže Reiner Thompson.

“Nije nam bilo lako pronaći odgovarajuće zemljište na kojem bismo izgradili novu podružnicu”, nastavlja Reiner. “Nakon nekog vremena obratio nam se jedan poslovni čovjek koji je čuo da tražimo zemljište. Rekao je da ima jednu lijepu parcelu koju bi htio prodati, ali samo Jehovinim svjedocima. Prije je imao krojačku radionicu  u kojoj je radilo puno zaposlenika. Njegova tajnica i nekoliko radnika bili su Jehovini svjedoci. Godinama ih je poznavao i uvjerio se da su jako pošteni, pristojni i marljivi. Duboko ga se dojmilo njihovo lijepo ponašanje. Budući da je iznimno cijenio Jehovine svjedoke, rekao je da nam želi prodati zemljište po znatno nižoj cijeni.” U prosincu 1988. braća su kupila njegovo zemljište, a kasnije i tri okolne parcele. Objekti podružnice i obližnja kongresna dvorana sagrađeni su na zemljištu veličine devet hektara.

Na stotine volontera iz Dominikanske Republike i drugih zemalja sudjelovalo je u gradnji nove podružnice i kongresne dvorane. Svečano otvorenje novoizgrađenih objekata održano je u studenome 1996. U programu otvorenja i ostalim prigodnim aktivnostima sudjelovala su i trojica braće iz Vodećeg tijela — Carey Barber, Theodore Jaracz i Gerrit Lösch. Sutradan je na dvama najvećim stadionima u zemlji bio održan posebni program. Novu podružnicu razgledalo je preko 10 000 posjetilaca.

Kad govorimo o povijesti Jehovinog naroda u Dominikanskoj Republici, svakako moramo spomenuti i velik broj Jehovinih svjedoka koji su se doselili ovamo kako bi služili na područjima na kojima je potrebno više objavitelja. Mnogi od njih odlučili su se na taj korak kad su čuli izvještaje o iznimno plodnom području na kojem mnogi ljudi žele proučavati Bibliju. Stoga su se krajem ’80-ih godina, simbolično govoreći, odazvali na poziv: “Prijeđi u Makedoniju” i došli propovijedati u Dominikansku Republiku (Djela 16:9). Ti su revni objavitelji i drugima puno govorili o radosti i blagoslovima koje doživljavaju dok sudjeluju u duhovnoj žetvi. Tako se u ’90-ima u Dominikansku Republiku počelo doseljavati još više braće iz drugih zemalja.

 Stevan i Miriam Norager iz Danske služe u Dominikanskoj Republici od 2001. Prije toga Miriam je godinu i pol dana ovdje propovijedala sa svojom sestrom. Što je potaknulo Stevana i Miriam da se presele na drugi kraj svijeta i žive u sasvim drugačijoj kulturi, među ljudima koji govore drugi jezik? “I muž i ja odrasli smo u duhovno zreloj obitelji”, kaže Miriam. “Naši su roditelji u mladosti bili specijalni pioniri, a kad su dobili djecu, nastavili su služiti kao stalni pioniri. Uvijek su nas poticali da služimo Jehovi najbolje što možemo i da započnemo s punovremenom službom.”

Stevan i Miriam od 2006. služe kao specijalni pioniri i dosad su već mnogim osobama pomogli da upoznaju istinu. “Doživjeli smo nebrojeno mnogo blagoslova”, kaže Stevan. “Imali smo nekih teškoća i zdravstvenih problema, ali sve je to beznačajno u usporedbi s radošću koju  osjećamo zbog toga što možemo pomagati ljudima iskrena srca da upoznaju i zavole Jehovu. Stekli smo i mnogo dragih prijatelja. Služeći u Dominikanskoj Republici naučili smo da moramo biti ponizni i strpljivi. To što živimo jednostavnim životom pomoglo nam je da produbimo svoju vjeru i da se još više oslanjamo na Jehovu.”

Jennifer Joy jedna je od mnogih neudanih sestara koje propovijedaju u Dominikanskoj Republici. Kad je 1992. došla u posjet svojoj tetki Edith White, koja je već godinama služila kao misionar, išla je u službu i vidjela da mnogi ljudi prihvaćaju dobru vijest. Upoznala je i druge sestre koje su došle iz raznih zemalja kako bi služile na područjima na kojima postoji veća potreba za objaviteljima.  Jennifer kaže: “Bila sam sramežljiva i manjkalo mi je samopouzdanja. Ali samoj sam sebi rekla: ‘Ako te sestre mogu ovdje služiti, onda valjda mogu i ja.’”

Jennifer je isprva namjeravala ostati samo godinu dana, a onda je odlučila ostati još jednu, pa još jednu i tako redom. Sada već preko 20 godina služi u Dominikanskoj Republici. Mnoge osobe s kojima je proučavala Bibliju danas služe Jehovi. Jennifer je bila među prvima u Dominikanskoj Republici koji su počeli propovijedati na znakovnom jeziku, a sudjelovala je i u izradi nastavnog programa za tečajeve znakovnog jezika.

Kako se Jennifer izdržava? “Svake se godine vratim u Kanadu i ondje radim nekoliko mjeseci”, kaže ona. “Dosad sam obavljala svakojake poslove. Radila sam kao fotograf, ličila fasade, čistila urede te izrađivala tepihe. Povremeno sam radila i kao turistički vodič i službenica u turističkoj agenciji te sam davala instrukcije iz engleskog i bavila se prevođenjem.” Jennifer zna sebe usporediti sa starim Izraelcima koji su godinama boravili u pustinji. “Oni su živjeli o svakoj riječi što je izlazila iz Jehovinih usta”, kaže ta revna sestra. “Bog je rekao da će se brinuti za njih, a to je i činio. Svaki su dan imali što jesti. Odjeća i obuća nije im se istrošila (5. Mojs. 8:3, 4). Jehova obećava da će se brinuti i za nas (Mat. 6:33). Ako se Jehova dosad dobro brinuo za mene, zašto bih sumnjala da će to činiti i ubuduće?”

Gotovo 1 000 samopožrtvovnih propovjednika došlo je u Dominikansku Republiku iz zemalja kao što su Japan, Tajvan, Rusija, Švedska, Poljska, Austrija, Španjolska,  Portoriko i Sjedinjene Američke Države. Ti revni objavitelji iz 30 zemalja surađuju s domaćom braćom u skupštinama koje djeluju na engleskom, haićanskom kreolskom, kineskom, ruskom, španjolskom, talijanskom i američkom znakovnom jeziku. Oni imaju isti stav kao apostol Petar, koji je Isusu rekao: “Evo, mi smo sve ostavili i pošli smo za tobom” (Mar. 10:28).