Rimski građanin imao je određena prava i povlastice na koje se mogao pozvati u bilo kojem dijelu Rimskog Carstva. Za njega je vrijedio rimski zakon, a ne zakoni koji su bili na snazi u gradovima u rimskim provincijama. Kad je bio optužen za nešto, mogao je, ako je želio, izaći pred mjesni sud da mu se sudi po tamošnjim zakonima, ali zadržavao je pravo da bude izveden pred rimski tribunal. Ako je bio optužen za zločin koji se kažnjavao smrću, imao je pravo uložiti žalbu caru.

Ciceron, rimski državnik iz 1. stoljeća, u vezi s tim je rekao: “Zločin je vezati rimskog građanina, izbičevati ga prava je opakost, a pogubiti ga gotovo je ravno ubojstvu roditelja ili nekog bliskog rođaka.”

Apostol Pavao propovijedao je po cijelom Rimskom Carstvu. Biblija spominje tri situacije u kojima je iskoristio prava koja je imao kao rimski građanin: (1) U Filipima je rekao gradskim upraviteljima da su prekršili njegova prava kad su ga išibali. (2) U Jeruzalemu je rekao da je rimski građanin kako bi izbjegao bičevanje. (3) Prizvao se na cara, odnosno zatražio je da ga sasluša sam car u Rimu (Djela apostolska 16:37-39; 22:25-28; 25:10-12).

Patrijarh Jakov čuvao je stada svog ujaka Labana 20 godina. Prvih 14 godina služio mu je za njegove dvije kćeri, a preostalih 6 godina Laban mu je plaćao u stoci (1. Mojsijeva 30:25-33). “Ugovori o čuvanju stada poput onog koji je bio sklopljen između Labana i Jakova bili su dobro poznati piscima i čitateljima biblijskog teksta u drevno doba”, stoji u časopisu Biblical Archaeology Review.

Drevni ugovori koje su arheolozi iskopali u Nuziju, Larsi i drugim mjestima u današnjem Iraku primjeri su takvih dogovora. Ugovor je obično bio sklopljen na godinu dana, a trajao je od jednog striženja ovaca do drugog. Sklapanjem ugovora pastiri su se obavezali da će se brinuti za određeni broj životinja, koje su bile popisane po starosti i spolu. Nakon godinu dana vlasnik je dobio ugovorenu količinu vune, mliječnih proizvoda, mlade stoke i drugih dobara. Sve što je bilo više od toga pripalo je pastiru.

Broj grla stoke rastao je ovisno o broju ženki koje su bile povjerene pastiru na brigu. Obično se očekivalo da stotinu ovaca ojanji 80 grla žive janjadi. Pastir je morao nadoknaditi svaki manjak ili gubitak. To mu je bio snažan poticaj da se dobro brine za životinje koje su mu bile povjerene.