“ŠTO je istina?” To je pitanje Poncije Pilat, rimski upravitelj Judeje u 1. stoljeću, postavio Isusu dok mu je sudio (Ivan 18:38). Naravno, Pilata nije iskreno zanimalo što je istina. Njegovo pitanje zapravo otkriva njegovu sumnjičavost i cinizam. Izgleda da je Pilat smatrao da je istina stvar osobne procjene ili pak odraz vjerovanja koja je čovjek usvojio te da ustvari nije moguće utvrditi što je istina. Mnogi ljudi u naše vrijeme razmišljaju na sličan način.

U 16. stoljeću vjernici u Europi dvojili su u što da vjeruju. Odmalena su bili poučavani da je papinska vlast neograničena, pa su prihvaćali i to i druga crkvena učenja. No kad su se susreli s novim idejama koje su u to doba diljem Europe širili pristaše reformacije, više nisu bili sigurni u što da vjeruju. Pitali su se kako je moguće utvrditi što je istina.

U to su vrijeme trojica bogobojaznih ljudi čvrsto odlučila pronaći istinu. * Na temelju čega su procijenili što je istina, a što laž? Što su saznali? U nastavku ćemo dobiti odgovor na ta pitanja.

Wolfgang Capito bio je vrlo religiozan mladić. Studirao je medicinu, pravo i teologiju te je 1512. počeo služiti kao svećenik u jednoj župi, a potom i kao kapelan kod nadbiskupa u Mainzu.

Capito je u početku pokušavao utišati gorljivost reformatora koji su iznosili stavove suprotne katoličkoj dogmi. No ubrzo je i on počeo zagovarati vjerske reforme. Kako je došlo do toga? S obzirom na to da su reformatori zastupali drugačija vjerovanja, Capito je smatrao da je “Biblija zbog svoje pouzdanosti jedino mjerilo na temelju kojeg je moguće donijeti sud o idejama koje su propovijedali”, kaže povjesničar James Kittelson. Capito je na taj način došao do zaključka da crkvena učenja o transsupstancijaciji, * odnosno pretvorbi, te o štovanju svetaca nemaju temelja u Bibliji. (Vidi okvir “ Istraživali su da vide je li to tako”.) Godine 1523. napustio je utjecajan položaj koji je imao kod nadbiskupa i preselio se u Strasbourg, koji je u to vrijeme bio središte vjerskih reformi.

U njegovom domu u Strasbourgu okupljali su se pojedinci koji su se odmetnuli od Crkve te su ondje zasigurno raspravljali o mnogim vjerskim pitanjima i biblijskim učenjima. Iako su neki reformatori i dalje zastupali Trojstvo, iz Capitovih se zapisa vidi da je bio “vrlo suzdržan prema nauku  o Trojstvu”, stoji u knjizi The Radical Reformation. Naime, jako ga se dojmilo kako je španjolski teolog Miguel Serveto pomoću biblijskog teksta pobio nauk o Trojstvu. *

Capito je znao da bi osporavanje Trojstva moglo imati kobne posljedice za njega, pa je bio vrlo oprezan i nije javno iznosio svoje mišljenje o tome. Međutim, iz njegovih se tekstova može zaključiti da je dovodio u pitanje nauk o Trojstvu i prije nego što je upoznao Serveta. Jedan je katolički svećenik kasnije napisao da su Capito i njegovi istomišljenici “privatno, bez obraćanja crkvenim vlastima, raspravljali o najvećim otajstvima vjere te da su odbacili Presveto Trojstvo”. Stotinu godina kasnije u jednoj su knjizi bili navedeni istaknuti pojedinci koji su u svojim tekstovima opovrgavali nauk o Trojstvu, a Capitovo je ime bilo prvo na tom popisu.

Capito je smatrao da je u Bibliji zapisana istina. Rekao je: “Neka Biblija i Kristov zakon uvijek budu najviši autoritet u teologiji.” Prema riječima povjesničara dr. Kittelsona, Capito je “naglašavao da je najveći propust skolastičkih teologa bio to što su zanemarivali Sveto pismo”.

Istinu iz Božje Riječi žarko je želio upoznati i jedan mladić koji je 1526. posjetio Capita u njegovom domu. Bio je to Martin Cellarius, kojemu je pravo ime bilo Martin Borrhaus.

Cellarius se rodio 1499. Bio je dobar student teologije i filozofije, a nakon studija počeo je raditi kao učitelj u njemačkom gradu Wittenbergu. Budući da je Wittenberg bio kolijevka reformacije, Cellarius je ubrzo upoznao Martina Luthera i druge pojedince koji su željeli provesti reformu crkvenih učenja. Na temelju čega je procijenio koje su ideje bile plod ljudske filozofije, a koje su imale uporište u Bibliji?

U knjizi Teaching the Reformation stoji kako je Cellarius smatrao da se do ispravnog zaključka može doći jedino “pažljivim čitanjem Svetog pisma, čestim međusobnim uspoređivanjem biblijskih ulomaka i molitvom popraćenom pokajanjem”. Što je saznao proučavajući Bibliju?

U srpnju 1527. svoja je saznanja objavio u knjizi pod naslovom De operibus Dei. Napisao je da sakramenti Katoličke crkve — naprimjer euharistija, koja se smatra primanjem i konzumiranjem Kristovog stvarnog tijela i krvi — zapravo imaju samo simbolično značenje. Profesor Robin Barnes kazao je da je Cellarius u svojoj knjizi “tumačio neka biblijska proročanstva i da je rekao kako će uslijediti razdoblje u kojem će cijeli svijet pogađati nevolje i patnje te da će nakon toga nastupiti potpuna obnova” (2. Petrova 3:10-13).

Posebno su zanimljivi Cellariusovi kratki komentari o naravi Isusa Krista. Iako nije izravno proturječio nauku o Trojstvu, pravio je razliku između “Nebeskog Oca” i “njegovog Sina Isusa Krista”. Osim toga, napisao je da je Isus jedan od mnogih bogova i sinova svemogućeg Boga (Ivan 10:34, 35).

Robert Wallace u svojoj je knjizi Antitrinitarian Biography, koja je bila objavljena 1850, napisao da se iz Cellariusovih tekstova vidi da nije prihvaćao službeni nauk o Trojstvu koji je  Crkva naučavala u 16. stoljeću. * Na temelju toga nekolicina je izučavatelja zaključila da je Cellarius odbacio Trojstvo. Neki su za njega rekli da ga je Bog koristio kako bi “usadio u ljude znanje o pravom Bogu i Kristu”.

Otprilike 1527. u Wittenberg se doselio i teolog Johannes Campanus, kojeg se smatra jednim od najvećih učenjaka svog vremena. Iako je živio u gradu koji je bio središte vjerskih reformi, nije se slagao s učenjima Martina Luthera.

Nije prihvaćao ni nauk o pretvorbi ni o konsupstancijaciji. * Prema riječima profesora Andréa Séguennya, Campanus je smatrao da “Kruh kao supstancija uvijek ostaje kruh, ali da kao sakrament simbolizira Kristovo tijelo”. Godine 1529. u Marburgu je održana debata na kojoj se raspravljalo o tim pitanjima, ali Campanusu nije bilo dopušteno da iznese zaključke do kojih je došao proučavajući Sveto pismo. Reformatori u Wittenbergu s kojima je dotad surađivao počeli su ga nakon toga izbjegavati.

Reformatore su posebno smetala njegova vjerovanja o Ocu, Sinu i svetom duhu. Godine 1532. Campanus je objavio knjigu Restitution und besserung u kojoj je napisao da su Isus i njegov Otac dvije različite osobe. Objasnio je da su Otac i Sin jedno samo u onom smislu u kojem su muž i žena “jedno tijelo” — oni su ujedinjeni, ali ipak su dvije osobe (Ivan 10:30; Matej 19:5). Napisao je da se u Svetom pismu koristi ista usporedba kako bi se pokazalo da Otac ima viši položaj od Sina. U vezi s tim ondje stoji: “Ženi je glava muškarac, a Kristu je glava Bog” (1. Korinćanima 11:3).

A kako je Campanus objasnio što je sveti duh? Ponovno se pozvao na Bibliju napisavši: “Ne postoji biblijski redak koji podupire misao da je Sveti Duh treća osoba (...). Božji duh je sila putem koje Bog djeluje. On je koristi kako bi pripremio sve što je potrebno za ostvarenje svojih nauma i kako bi ih sproveo u djelo” (1. Mojsijeva 1:2).

Luther je Campanusa nazvao hulnikom i protivnikom Božjeg Sina. Jedan drugi reformator zahtijevao je da Campanus bude pogubljen. No on se nije dao zastrašiti. Prema knjizi The Radical Reformation, “Campanus je bio uvjeren da je do raskola u Crkvi došlo upravo zato što se izgubilo izvorno apostolsko i biblijsko razumijevanje naravi Boga i čovjeka”.

Campanus nikada nije namjeravao osnovati neku vjersku zajednicu. Rekao je da je uzalud tražio istinu “među sektama i svakojakim hereticima”. Stoga se nadao da će doći do obnove Katoličke crkve i da će se ona vratiti izvornim kršćanskim učenjima. Međutim, katolički vjerski vođe dali su ga uhititi i baciti u zatvor, gdje je  proveo možda i više od 20 godina. Povjesničari smatraju da je umro otprilike 1575.

Zahvaljujući temeljitom proučavanju Biblije Capito, Cellarius, Campanus i drugi pojedinci prepoznali su razliku između istine i laži. Iako nisu baš svi njihovi zaključci bili u potpunom skladu s Biblijom, činjenica je da su ponizno pristupali proučavanju Biblije i da su duboko cijenili istinu koju su saznali.

Apostol Pavao poticao je svoje suvjernike: “Sve ispitujte da se u to uvjerite, držite se onoga što je dobro!” (1. Solunjanima 5:21). Jehovini svjedoci objavili su knjigu koja vam može pomoći da pronađete istinu. Ona nosi prikladan naslov Što Biblija doista uči? Besplatan primjerak te knjige možete zatražiti od nekog Jehovinog svjedoka ili je možete preuzeti s naše internetske stranice jw.org.