JONATHAN je još kao dijete na svojoj koži osjetio što znači biti žrtva rasnih predrasuda samo zato što je korejskog porijekla. Iako se rodio i odrastao u Sjedinjenim Američkim Državama, mnogi su ga procjenjivali po izgledu i rugali mu se. Kasnije je postao liječnik, ali ni naobrazba koju je stekao nije ga uspjela zaštititi od predrasuda. Stoga je odlučio preseliti se na sjever Aljaske. Budući da fizički nalikuje tamošnjim stanovnicima, od kojih su mnogi njegovi pacijenti, nadao se da će se ondje dobro uklopiti i konačno biti pošteđen neugodnih situacija koje je nekad doživljavao.

Nažalost, njegove su nade pale u vodu. Kad se jedna njegova pacijentica probudila iz kome i ugledala ga, opsovala je i posprdno mu se nasmijala. Bilo je i više nego očito da joj Korejci, blago rečeno, nisu nimalo dragi. Taj nemio događaj podsjetio je Jonathana da predrasudama nitko ne može umaknuti.

Jonathanovo iskustvo ukazuje na gorku istinu: nema kutka na Zemlji gdje predrasude nisu pustile korijenje. Gdje god ima ljudi, ima i predrasuda.

No raširenost predrasuda zapravo je paradoksalna jer ih većina ljudi otvoreno osuđuje. Kako su postale tako velik problem kad društvo, općenito govoreći, brzo podigne  glas protiv onih koji gaje predrasude? Problem se očigledno krije u tome što mnogi nisu ni svjesni predrasuda koje osjećaju prema drugima. Je li moguće da smo i mi među njima? O tome vrijedi razmisliti.

Nije lako prepoznati kriju li se predrasude u našem srcu. Biblija jednostavnim riječima objašnjava zašto je teško objektivno procijeniti sebe. Ona kaže: “Srce je varljivije od svega” (Jeremija 17:9). Naše bi nas srce moglo zavaravati i uvjeriti nas da smo tolerantni prema svima. Što je još gore, pod njegovim bismo utjecajem mogli opravdavati negativno gledište koje imamo prema određenim skupinama ljudi misleći da postoje valjani razlozi za netrpeljivost koju osjećamo.

Kako možemo prepoznati gledamo li druge kroz prizmu vlastitih predrasuda? Zamislimo sljedeću situaciju: Dok se navečer vraćamo kući s posla i sami hodamo ulicom, ugledamo dvojicu krupnih nepoznatih mladića kako nam dolaze ususret. Krajičkom oka primijetimo da jedan od njih drži nešto u ruci.

Kako bismo se osjećali u toj situaciji? Bismo li odmah u strahu pomislili da nas žele napasti? Naravno, ako smo već doživjeli neko neugodno iskustvo, vjerojatno bismo s razlogom bili na oprezu. No što bi nas moglo navesti da brzopleto zaključimo kako nam ti mladići žele nauditi? Bi li nam kroz glavu možda prošla misao da pripadaju određenoj nacionalnoj skupini, pa da su zbog toga automatski zlonamjerni? Odgovor na to pitanje može nam pokazati da li se u naše srce uvukao tračak predrasuda.

Iskreno govoreći, svi mi u većoj ili manjoj mjeri imamo predrasude prema drugima. Sama Biblija kaže da ljudi često prosuđuju druge po onome što vide na prvi pogled. U njoj stoji: “Čovjek gleda ono što oči vide” (1. Samuelova 16:7). Mi ljudi skloni smo prosuđivati druge na temelju njihove vanjštine, što nekad može dovesti do strašnih posljedica. Je li onda uopće moguće izvojevati pobjedu nad vlastitim predrasudama? Hoće li predrasude ikad biti iskorijenjene?