BIO je vruć ljetni dan. Trinaestero nas uputilo se prema otočiću Gavdosu, koji se nalazi južno od Krete. Obrisi veličanstvenog kretskog gorja Levke sve su više blijedjeli kako smo se udaljavali od obale. Svuda oko nas bila je nepregledna pučina. Jedva smo čekali iskrcati se na najjužniji europski otok, koji na karti svijeta nije veći od točkice. Željeli smo njegovim stanovnicima prenijeti dobru vijest o Božjem Kraljevstvu.

Kad smo krenuli s Krete, izgledalo je da smo izabrali savršen dan za plovidbu. No iznenada je zapuhao snažan vjetar i podignuli su se veliki valovi koji su se poigravali našim brodom kao da je od papira. Svima nam je bilo mučno. Prisjetili smo se biblijskog izvještaja o putovanju apostola Pavla, koji se u vodama nedaleko od Gavdosa, tada Kaude, zatekao u strašnoj oluji (Djela apostolska 27:13-17). Nadali smo se da ćemo na svoje odredište stići živi i zdravi.

Bili smo neopisivo sretni kad smo na koncu ugledali krševit otok prošaran borovom šumom i niskim mediteranskim raslinjem. Gavdos zauzima površinu od otprilike 25 kvadratnih kilometara, a uzdiže se tristotinjak metara iznad površine mora. Budući da na njemu nema gora, cijeli otok nalikuje malenoj visoravni čije se stjenovite obale mjestimice strmo obrušavaju u more. Na nekim dijelovima otoka smreke rastu tik uz more.

Gavdos je nekad imao oko 8 000 stanovnika, ali danas ondje živi manje od 40 ljudi. Otok izgleda kao da je na njemu vrijeme stalo. Uz njegove obale često plove teretni brodovi i tankeri, no Gavdos je s Kretom povezan samo jednom trajektnom linijom. Međutim zbog ćudljivog vremena i ta linija često bude odgođena ili čak otkazana.

Na Gavdos smo otplovili da bismo otočanima prenijeli dobru vijest iz Biblije — ohrabrujuću poruku da dolazi vrijeme kada će nestati sve bolesti i kada će ljudi živjeti vječno u raju na Zemlji. Kad je naš brod bio nadomak obale, svi smo bili pomalo nestrpljivi jer smo željeli upoznati se s otočanima i prenijeti im biblijsku poruku.

Ipak, nakon četiri i pol sata na uzburkanom moru, bili smo iscrpljeni, što se jasno vidjelo po našim blijedim, izmučenim licima. Naše putovanje teško bi se moglo nazvati mirnom plovidbom. Stoga smo malo prilegli i popili šalicu kave. Nakon kratkog odmora, zajedno smo razmotrili biblijski izvještaj o Pavlovom putovanju uz obale  ovog otoka, pomolili smo se Bogu i zatim krenuli u propovijedanje.

Stanovnici Gavdosa srdačni su i gostoljubivi. Kome god smo došli na vrata, pozvao nas je unutra i ponudio nešto za jelo i piće. S otočanima smo razgovarali o dobroj vijesti, a nekima smo čak priskočili u pomoć. Tako je jednoj ženi s kojom smo razgovarali dobro došla pomoć vještih ruku jednog našeg suvjernika, koji je po struci električar. Žena je bila ugodno iznenađena njegovom gestom te je uzela biblijsku literaturu koju smo joj ponudili i pohvalila nas za službu koju vršimo. Jedna druga žena kazala nam je: “To što radite doista je od Boga kad ste došli propovijedati evanđelje i na naš otok.”

Gotovo svi ljudi s kojima smo razgovarali rado su uzeli biblijsku literaturu. Jedan je čovjek uzeo Stražarsku kulu i Probudite se! te tražio da mu damo još publikacija kako bi imao što čitati i tijekom zime. Drugi je uzeo literaturu za sebe te rekao da bi i u svoju trgovinu volio staviti naše publikacije kako bi ih mogli čitati i njegovi kupci. Čak nam je dao svoju adresu i zamolio nas da mu svaki mjesec poštom pošaljemo nove brojeve časopisa. Jednoj obitelji pokazali smo da se njihov otok spominje u Bibliji. To je na njih ostavilo dubok dojam. I oni su uzeli naše časopise.

Bili smo sretni što su ljudi tako lijepo reagirali na naše propovijedanje. No posjet ovom otoku podsjetio nas je i na neke tužne događaje iz ne tako davne prošlosti. U zaljevu Sarakínikou nalazi se zgrada u kojoj su živjeli politički zatvorenici. Ondje je neko vrijeme proveo Emmanuel Lionoudakis, naš suvjernik koji je krajem 1930-ih bio uhićen i prognan na taj otok zbog propovijedanja dobre vijesti. * U jednoj knjizi stoji da je Gavdos u to vrijeme bio “pusti otok na kojem su obitavali samo otrovni škorpioni, mjesto na kojem su zatvorenici umirali od gladi, neimaštine i bolesti te je zato s pravom nosio ime Otok smrti”. Emmanuel Lionoudakis lovio je ribu da bi preživio, ali je i propovijedao drugim izgnanicima budući da je ondje bio jedini Jehovin svjedok. Vidjevši mjesto na kojem je taj vjerni Božji sluga prije sedamdesetak godina bio zatvoren, njegova kći, zet i unuka nisu mogli ostati ravnodušni. Činjenica da je unatoč poteškoćama Emmanuel ostao vjeran Bogu podsjetila nas je na to da trebamo sačuvati svoju vjeru snažnom i nastaviti revno propovijedati.

Zatvorenicima koji su bili prognani na Gavdos nije bilo do razgledavanja netaknute prirode koja i danas krasi taj otok. No mi smo bili naprosto oduševljeni onim što smo ondje vidjeli i doživjeli. Tijekom vikenda zašli smo u svaki kutak otoka kako bismo s ljudima razgovarali o dobroj vijesti. Ukupno smo podijelili 46 časopisa i 9 brošura. Jedva čekamo ponovno vidjeti sve drage ljude koje smo ondje upoznali.

Imali smo osjećaj da se nismo ni okrenuli, a vikend je već prošao. I na povratku se vrijeme urotilo protiv nas. Brod je trebao krenuti prema Kreti u pet sati poslijepodne, ali polazak je bio odgođen zbog nevremena. Na brod smo se ukrcali tek u ponoć, no trebali smo čekati još tri sata prije nego što smo se naposljetku otisnuli na olujno more. Nakon gotovo pet sati neprestane borbe s valovima napokon smo zakoračili na čvrsto tlo. Bili smo izmoreni i noge su nam još uvijek klecale. Ipak, bili smo sretni što smo objavili Jehovino ime i na najjužnijem otoku Europe (Izaija 42:12). Nismo žalili truda koji smo uložili da bismo došli na Gavdos. Sve teškoće koje smo proživjeli na putu onamo i natrag brzo ćemo zaboraviti, ali lijepi trenuci koje smo ondje doživjeli ostat će nam u sjećanju.