“NAREĐUJEMO svim Židovima i Židovkama (...) da do kraja srpnja ove godine sa svojim sinovima i kćerima, slugama i sluškinjama te ostalim ukućanima židovskog porijekla, bez obzira na dob i ugled, napuste područja i oblasti pod španjolskom krunom te da se nikad više ne vrate”, stajalo je u dekretu koji su 1492. izdali Ferdinand II. Aragonski i Izabela I. Kastiljska, kralj i kraljica Španjolske.

Svaka je židovska obitelj mogla izabrati hoće li otići u izgnanstvo ili će se odreći svoje vjere. Rabin Juan de Zamora smatrao je da je bolje preobratiti se na katoličanstvo da bi ostao u Španjolskoj, zemlji u koju su se njegovi preci doselili godinama ranije. Njegov sin, Alfonso, hebrejski je možda počeo učiti u jednoj židovskoj školi u Zamori, a kasnije je izučavao i latinski, grčki te aramejski. Nakon školovanja počeo je podučavati hebrejski na učilištu u Salamanci. Od njegovog izvrsnog poznavanja jezika korist su imali izučavatelji i prevoditelji Biblije iz cijele Europe.

Godine 1512. Alfonso de Zamora izabran je za pročelnika odsjeka za hebrejski jezik na tek otvorenom učilištu u gradu Alcali de Henaresu (koji se ranije zvao Complutum). Budući da je Zamora u to doba bio jedan od ponajboljih jezikoslovaca, kardinal Jiménez de Cisneros, osnivač tog učilišta, zamolio ga je za suradnju na velikom pothvatu — izradi višejezične Biblije poznate pod nazivom Biblia Complutensis. Ta je Biblija bila podijeljena u šest svezaka, a sadržavala je hebrejske, grčke i latinske tekstove te neke tekstove na aramejskom. *

Bibličar Mariano Revilla Rico o tom je djelu napisao: “Od tri židovska obraćenika koji su radili na ostvarenju zamisli kardinala [Cisnerosa] po svom je znanju najglasovitiji bio Alfonso de Zamora, stručnjak za latinski, grčki, hebrejski i aramejski, ali i jezikoslovac, filozof te vrstan poznavatelj Talmuda.” Zamora je smatrao da je za vjerodostojan prijevod Biblije neophodno iscrpno znanje jezika na kojima je ona izvorno napisana. Zapravo, on sam postao je jedan od glavnih zagovornika izučavanja Biblije i jezika na kojima je napisana, što je početkom 16. stoljeća počelo privlačiti pažnju učenih ljudi.

No u to je vrijeme bilo izuzetno opasno zagovarati izučavanje Biblije jer je španjolska  inkvizicija bila na svom vrhuncu. Katolička crkva smatrala je Vulgatu jedinim valjanim prijevodom Biblije i nije dopuštala nikakvu kritiku tog djela. Međutim katolički izučavatelji Biblije još su u srednjem vijeku uvidjeli da latinska Vulgata sadrži priličan broj pogrešaka. Stoga su početkom 16. stoljeća Alfonso de Zamora i drugi zaključili kako je došlo vrijeme da se nešto poduzme.

Najvažnije Zamorino djelo nesumnjivo je bilo hebrejsko izdanje “Starog zavjeta”, koje je sadržavalo latinski prijevod biblijskog teksta. Ono je trebalo biti uvršteno u Bibliu Complutensis. Jedan njegov rukopis, koji nosi oznaku G-I-4, čuva se u knjižnici El Escorial, u blizini Madrida. On sadrži cjelokupnu knjigu Postanka (1. Mojsijevu) na hebrejskom te interlinearni prijevod u kojem je za svaku hebrejsku riječ napisan doslovan latinski prijevod.

U predgovoru tog rukopisa stoji: “Radi spasenja mnogih Bibliju treba prevesti na narodne jezike. (...) Smatrali smo nužnim načiniti prijevod u kojem je izvorni hebrejski tekst od riječi do riječi popraćen latinskim prijevodom.” Budući da je Alfonso de Zamora bio priznat stručnjak za hebrejski jezik, bio je prava osoba za rad na novom prijevodu Biblije na latinski.

Premda su izučavatelji Biblije koji su u 16. stoljeću živjeli u Španjolskoj često bili izloženi opasnosti, ta je zemlja u jednom pogledu bila pogodno mjesto za njihov rad. U njoj je tijekom srednjeg vijeka živjelo mnogo Židova, te je postala središte njihove kulture. The Encyclopaedia Britannica kaže: “U srednjem vijeku u Španjolskoj je živjelo mnogo muslimana i židova. Ni u jednoj zemlji zapadne Europe nije živjelo tako raznoliko stanovništvo niti je bilo toliko mnogo religija. Zahvaljujući toj kulturnoj raznolikosti ta je zemlja potkraj srednjeg vijeka postigla velik napredak u razvoju vjerske misli te doživjela izniman procvat u književnosti, umjetnosti i graditeljstvu.”

Budući da je Španjolska imala veliku židovsku populaciju, nije neobično što se ondje moglo naći mnogo rukopisa hebrejskih knjiga Biblije. Židovski prepisivači marljivo su prepisivali te rukopise, a njihovi su se prijepisi koristili u sinagogama diljem zemlje. Lazarus Goldschmidt u svojoj knjizi The Earliest Editions of the Hebrew Bible napisao je: “Židovski učenjaci veoma su cijenili španjolske i portugalske prijepise Petoknjižja upravo zato što su vjerno odražavali tekst izvornih rukopisa. Osim toga smatrali su vrijednim i višejezična izdanja biblijskih tekstova koja su nastala na temelju tih rukopisa.”

Unatoč mnogim pogodnostima koje je Španjolska nudila, u zemlji se rađala sve veća vjerska netrpeljivost. Godine 1492. vojska Katoličkih kraljeva, Ferdinanda II. Aragonskog i Izabele I. Kastiljske, pokorila je posljednje maursko uporište u Španjolskoj. Te iste godine, kao što je spomenuto u uvodu, kralj i kraljica dekretom su zapovjedili izgon Židova. Sličan proglas izdan je deset godina kasnije, kad su tu zemlju morali napustiti muslimani. Tada je katoličanstvo postalo jedina priznata religija u područjima pod španjolskom vlašću. Sve ostale religije bile su zabranjene.

Kako je taj razvoj događaja utjecao na prevođenje Biblije? Ono što je doživio Alfonso de Zamora zorno to pokazuje. Iako se taj učeni Židov obratio na katolicizam, utjecajni ljudi iz crkvenih krugova nisu zaboravili njegovo porijeklo. Neki Zamorini protivnici kritizirali su kardinala Cisnerosa zato što je dopustio da katolici židovskog porijekla rade na Biblii Complutensis. Ti su napadi Zamori nanijeli mnogo boli. U komentaru jednog rukopisa koji se čuva u Sveučilištu u Madridu zapisana je Zamorina žalopojka: “Napustili su me svi prijatelji moji, omrznuli su na me,  postali su mi neprijatelji. Nigdje spokoja da nađem, duša mi je puna nemira.”

Jedan od Zamorinih najljućih neprijatelja bio je toledski nadbiskup Juan Tavera, koji je kasnije postavljen na položaj velikog inkvizitora u Španjolskoj. Zamora je zbog Taverinih napada bio toliko očajan da se za pomoć obratio papi. U pismu je između ostalog napisao: “Smjerno preklinjem Vašu Svetost da mi pomogne (...) i sačuva me od mog dušmana, (...) Don Juana Tavere. On mi svaki dan bez prestanka nanosi mnoge nevolje. (...) U bolnoj sam tjeskobi jer u njegovim očima nisam bolji od životinje određene za klanje. (...) Vaša Svetosti, ako poslušate ovu molbu, Jahve će vas štititi te ćete ‘bez straha kročiti svojim putem i noga vam se neće spoticati’ (Mudre izreke 3:23).” *

Unatoč velikom protivljenju Zamora je nastavio svoj rad, koji je kasnije koristio mnogim izučavateljima Biblije. Iako on nije preveo Bibliju ni na jedan narodni jezik onog vremena, ostalim je prevoditeljima pružio dragocjenu pomoć. Da bismo uvidjeli vrijednost njegovog doprinosa prevođenju Biblije, moramo imati na umu da za kvalitetan prijevod Božje Riječi nisu zaslužni samo prevoditelji. Izučavatelji prijepisa biblijskog teksta pisanog na hebrejskom, aramejskom i grčkom jeziku imaju iznimno važnu ulogu u tome. Njihova je zadaća načiniti točan i pročišćen tekst, koji prevoditeljima služi kao polazna točka za njihov prijevod.

Rad Alfonsa de Zamore na izradi Biblie Complutensis od neprocjenjive je vrijednosti. On je uredio i pročistio hebrejski tekst Biblije koji je 1522. uvršten u to djelo. (Njegov hebrejsko-latinski rječnik te pregled hebrejske gramatike koji su tiskani u toj Bibliji također su olakšali rad mnogim prevoditeljima.) Erazmo Roterdamski, Zamorin suvremenik, napravio je nešto slično s grčkim knjigama Biblije, koje se obično nazivaju Novi zavjet. Kad je na koncu izdan pročišćeni hebrejski i grčki tekst Biblije, prevoditelji su se mogli upustiti u važan pothvat — prevođenje Biblije na narodne jezike. William Tyndale, koji je Bibliju preveo na engleski jezik, jedan je od prvih prevoditelja koji su koristili hebrejski tekst Biblie Complutensis.

Mnogi današnji prijevodi Biblije svojevrsno su priznanje Zamori i drugim učenjacima koji su cijeli život posvetili istraživanju Božje Riječi kako bi drugi mogli produbiti znanje o njoj. Zamora je shvatio da spasenje ljudi ovisi o dobrom poznavanju Božje Riječi i postupanju u skladu s načelima zapisanima u njoj (Ivan 17:3). To ne bi bilo moguće da nemamo Bibliju na jeziku koji razumijemo jer nas njena poruka jedino tako može dirnuti u srce.