UTO je vrijeme reformacija u Francuskoj, kao i u većem dijelu Europe, bila u punom jeku. Katolička crkva žestoko je progonila i kažnjavala pristaše tog pokreta, želeći pošto poto zaustaviti širenje njihovih “opasnih i podmuklih” učenja. Jedan od gorljivih zagovornika reformacije, Guillaume Farel iz francuske pokrajine Dauphiné, imao je snažnu želju da francuskom pučanstvu približi gledišta Martina Luthera, predvodnika protestantske reformacije. Farel je znao da veliku ulogu u tome ima pisana riječ, koja lako može doprijeti do mnogo ljudi. Stoga je naumio tiskati biblijske rasprave te Bibliju na narodnom jeziku. No da bi tu zamisao mogao provesti u djelo, trebao mu je novac, pa je pomoć potražio od valdenga, kršćanske sljedbe koja je propovijedala evanđelje.

Sredinom rujna 1532. valdenški su pastori održali sinodu ili zbor u Chanforanu, seocetu u blizini Torina. Valdenzi su već nekoliko godina bili u kontaktu s predvodnicima reformacije, pa su pozvali Farela i još neke da prisustvuju toj sinodi. Željeli su znati slažu li se njihova učenja s idejama koje zagovaraju Luther i njegovi pristaše. *

Na tom su skupu valdenški pastori pokazali Farelu prastare prijepise Biblije prevedene na njihov dijalekt, a on im je predložio da financiraju tiskanje Biblije na francuskom. Osvojeni snažnim argumentima i njegovom rječitošću, valdenzi su pristali. Novi zavjet na francuskom jeziku već je postojao, ali taj se prijevod, koji je 1523. načinio Lefèvre d’Étaples, temeljio na latinskom prijevodu. Farel je želio da nova Biblija bude prevedena s hebrejskog i grčkog. Je li već imao na umu tko bi mogao prevesti tako opsežnu knjigu?

Farel je poznavao pravog čovjeka za taj pothvat, mladog učitelja iz francuske regije Picardie. Zvao se Pierre Robert, ali bio je poznatiji kao Olivétan. * On je bio rođak Jeana Calvina i jedan od prvih zagovornika reformacije. Nekoliko je godina proveo u Strasbourgu, gdje je izučavao hebrejski i grčki jezik.

Olivétan je, poput Farela i mnogih drugih reformatora, pobjegao u Švicarsku. Do njega je došao glas da ga prijatelji mole neka prevede Bibliju na francuski. Nekoliko je puta odbio prihvatiti taj zadatak, ali na kraju je ipak pristao. Valdenzi su otprilike u isto vrijeme uspjeli  sakupiti 500 od ukupno 800 zlatnih kruna koliko je trebalo za tiskanje. Taj je iznos tada bio pravo bogatstvo.

Početkom 1534. Olivétan se povukao u Alpe, gdje je u miru i tišini, okružen samo svojim knjigama koje je zvao “nijemim učiteljima”, predano radio na prijevodu Biblije. Imao je vrlo dragocjenu zbirku knjiga i spisa na kojoj bi mu pozavidjeli mnogi današnji bibličari. Među njima su bile Biblije na starosirijskom, grčkom i latinskom jeziku, zbirke rabinskih komentara, aramejski gramatički priručnici i mnoga druga djela. Što je najvažnije, u radu je koristio i jedno izdanje hebrejskog teksta Biblije tiskano u Veneciji.

Kao podlogu za prijevod Novog zavjeta Olivétan je koristio prijevod Lefèvrea d’Étaplesa, a često je konzultirao i grčki tekst nizozemskog učenjaka Erazma Roterdamskog. Po riječima koje je koristio u svome prijevodu može se zaključiti da mu je cilj bio osloboditi se utjecaja Katoličke crkve. Tako je naprimjer koristio izraz “nadglednik” umjesto “biskup”, “tajna” umjesto “otajstvo” te “skupština” umjesto “crkva”.

Prilikom prevođenja Starog zavjeta htio je što doslovnije prenijeti hebrejski tekst na francuski. U šali je rekao da je prevoditi s hebrejskog na francuski jako teško jer to izgleda kao da “slavuja pokušavate natjerati da se glasa poput vrane”.

U hebrejskom je tekstu na tisuće puta naišao na Božje ime napisano u obliku tetragrama. Preveo ga je izrazom “Vječni”, titulom koja se uvriježila u kasnijim francuskim protestantskim prijevodima Biblije. Ipak, nekoliko se puta odlučio za ime “Jehova”, primjerice u 2. Mojsijevoj 6:3.

Dvanaestog veljače 1535, tek nešto više od godinu dana otkad je počeo raditi na Bibliji, Olivétan je objavio da je dovršio svoj prijevod. No priznao je da teret prevođenja nosi već godinama, što pokazuje da je Bibliju započeo prevoditi puno ranije i da je njegov prijevod plod dugogodišnjeg marljivog rada. Skromno je rekao: “Dao sam sve od sebe.” Olivétanova Biblija bila je spremna za tiskanje.

U cijeli pothvat uključio se i Pierre de Wingle, zvan Pirot Picard, koji je bio Farelov prijatelj i pristaša reformacije. Katolička crkva protjerala ga je iz Lyona, pa se 1533. nastanio u švicarskom gradu Neuchâtelu. Valdenzi su mu slali novac za tiskanje raznih letaka i tekstova kojima je glavni cilj bio razotkriti kriva učenja Katoličke crkve. Iz njegove su tiskare primjerice izašli plakati koji su osuđivali katoličku misu, a neki od njih došli su i u ruke francuskog kralja Franje I, koji je bio katolik.

De Wingle je bez oklijevanja ponovno pokrenuo svoja dva stroja i počeo tiskati Bibliju. Da bi što prije dovršio posao, na svaki je stroj postavio po četiri ili pet radnika koji su slagali matrice i mijenjali tiskarske arke. Na koncu je 4. lipnja 1535. de Wingle potpisao impresum Olivétanove Biblije. Olivétan je u predgovoru napisao da taj prijevod posvećuje “vjernicima  koji su shrvani i opterećeni ispraznom tradicijom”.

Biblija koja je izašla iz Pirotove tiskare ispunila je sva očekivanja. Dobrom i jednostavnom francuskom prijevodu dodatnu je čar davala prekrasna, lako čitljiva gotica. Tekst je bio podijeljen na poglavlja i odlomke i tiskan u dva stupca. Bilješke i komentari prevoditelja otisnuti na marginama svjedočili su o tome koliko je znanja i truda uloženo u to djelo. Biblija je sadržavala i razne dodatke s objašnjenjima pojedinih redaka, tablice i pjesme. Na kraju Biblije otisnuta je kratka pjesma u obliku akrostiha koja je skrivala rimovanu poruku: “Valdenzi, što evanđelje propovijedaju, u ruke naroda ovaj vrijedan poklon daju.”

Nakon što je bio tiskan, Olivétanov se prijevod našao na udaru kritike, no danas ga bibličari smatraju pravim remek-djelom. To je uistinu objektivna procjena jer je ta Biblija tri stoljeća služila kao temelj za protestantske prijevode.

Olivétanova Biblija bila je tiskana u otprilike tisuću primjeraka, ali nije se dobro prodavala. Zašto? Među tiskarama i knjižarama nije bila razvijena suradnja, a običan puk nije ni znao gdje kupiti Bibliju. Osim toga taj prijevod nije pratio jezične promjene koje su se u to doba odvijale u Francuskoj. Ni format Biblije nije bio jako praktičan. Budući da je težila pet kilograma, nije bila pogodna ni za putujuće propovjednike ni za narod koji ju je tada morao potajno čitati.

Iako je Olivétanova Biblija našla put do nekih čitatelja u Francuskoj, kao što je bio Colin Pellenc, ona je u komercijalnom pogledu bila potpuni promašaj. Godine 1670, gotovo stoljeće i pol nakon što je bila tiskana, primjerak te Biblije još je uvijek čamio u jednoj knjižari u Ženevi.

Dovršivši svoj prijevod Biblije, samozatajni se prevoditelj povukao od očiju javnosti. Pod raznim je pseudonimima revidirao svoj prijevod Novog zavjeta i nekih dijelova Starog zavjeta. Ponovno se posvetio onome što je oduvijek volio — poučavanju. Iskoristio je svoje znanje i iskustvo kako bi priredio novo izdanje knjige Instruction des enfans (Dječja početnica). Ta je knjiga bila svojevrsni udžbenik francuskog jezika temeljen na Bibliji u kojem je njegov autor djeci približio biblijske moralne nazore. Jedan od pseudonima koje je koristio bio je Belisem de Belimakom, izraz koji doslovno znači: “Neznani čovjek iz neznane zemlje.”

Olivétan je umro 1538, najvjerojatnije u Rimu, u dobi od tridesetak godina. Danas malotko zna za tog mladog učitelja koji je odigrao ključnu ulogu u prevođenju Biblije na francuski. Njegovo se ime gotovo uopće ne spominje u rječnicima i enciklopedijama. Taj samozatajni i skromni prevoditelj, po svoj prilici, ne bi imao ništa protiv toga.