NASLOVNA stranica jednih njemačkih novina bila je potpuno crna. preko nje bilo je velikim slovima ispisano pitanje: “zašto?” to se pitanje često čulo nakon što je jedan sedamnaestogodišnjak u Winnendenu, u južnoj njemačkoj, pištoljem ubio 15 ljudi te na kraju i sebi oduzeo život. u cijeloj njemačkoj zastave su bile spuštene na pola koplja, a vijest o tom tragičnom događaju odjeknula je svijetom.

 Winnenden je bogat i lijep gradić okružen vinogradima i voćnjacima. U srednjoj školi Albertville srijeda 11. ožujka 2009. započela je kao i svaki drugi dan. No u 9 sati i 30 minuta iznenada je došlo do nasilja i nastala je opća pomutnja.

Jedan je mladić s pištoljem, što ga je uzeo iz spavaće sobe svojih roditelja, bijesno uletio u svoju bivšu školu. Za kratko je vrijeme u tri učionice i na hodniku ubio devet učenika i tri učiteljice te ranio još nekoliko osoba. Ubrzo je stigla policija. Ubojica je pobjegao u obližnju psihijatrijsku kliniku. Ondje je ubio jednog njihovog zaposlenika. Zatim je na silu ušao u jedan automobil i prijeteći pištoljem prisilio vozača da ga odveze odande. Nakon otprilike 40 kilometara vozač je uspio pobjeći. U jednom automobilskom salonu mladić je ubio prodavača i jednog kupca te je teško ranio dvojicu policajaca koji su ga pokušali uhvatiti. Kad ga je policija napokon opkolila, ubio se pucavši sebi u glavu.

Oni koji su poznavali ubojicu rekli su da je bio običan mladić koji je želio biti prihvaćen i imati prijatelje. No što je pošlo po zlu? Moguće je da je s vremena na vrijeme bio depresivan. Osim toga igrao se zračnim pištoljem te je igrao neke popularne nasilne kompjuterske igre. Međutim isto to čine i tisuće drugih mladih, mogao bi netko reći. A što reći o njegovim žrtvama? Je li unaprijed isplanirao koga će ubiti ili je svoje žrtve odabrao nasumce? Postojala su nagađanja o tome zašto je ubio osam djevojaka, a samo jednog mladića. No nitko to nije mogao objasniti na logičan način.

“Kad me sin nazvao i rekao mi za pucnjavu u školi, nisam vjerovala da je to istina”, prisjeća se Heike. “No kad sam čula kako pristiže sve više policijskih automobila i vozila hitne pomoći, uhvatila me panika.” Brza policijska intervencija vjerojatno je spriječila napadača da u školi ubije još ljudi. Kad je škola bila evakuirana, na poprište događaja došlo je osoblje hitne pomoći, psihijatri i kapelani te su do iznemoglosti pomagali učenicima.

Novinari su se začas sjatili u školu i pokušali intervjuirati učenike, od kojih su mnogi još uvijek bili u šoku. Jedan je učenik ispred škole izbrojio 28 izvjestiteljskih vozila koja su bila u vlasništvu 26 televizijskih postaja. Između medija vladalo je snažno nadmetanje, što je dovelo do toga da su neki novinari iznosili neprovjerene informacije. Jedan je izvjestitelj istog dana kad se dogodio masakr pozvonio na vrata roditeljima jedne od ubijenih djevojaka i zatražio njene fotografije, dok su drugi izvjestitelji davali novac učenicima kako bi im pozirali za fotografije. Zbog pomutnje koja je ondje vladala neki izvjestitelji očito nisu uspjeli razlučiti je li važnije prvi doći do zanimljivih pojedinosti o tom događaju ili pokazati obzirnost i poštovanje prema žrtvama.

Kao što se često događa u takvim prilikama, ljudi su se okrenuli religiji u potrazi za utjehom i objašnjenjima. Na dan masakra održana je misa za pripadnike različitih religija. Mnogima je bilo drago što im se na taj način pružila podrška. No oni koji su čeznuli za utjehom iz Božje Riječi ili za odgovorima na  pitanja koja su ih mučila ostali su duboko razočarani. Jedna je obitelj bila na pogrebu djevojke koja je išla u razred s njihovim sinom. Majka je rekla: “Biskup je govorio o Jobovim patnjama. Očekivala sam da će objasniti što možemo naučiti od Joba ili da će reći kakvu utješnu misao — ali ništa od toga. Nije bilo ni riječi o tome zašto je Job patio niti o tome kako je sve na kraju završilo.”

Jednog su čovjeka prilično uznemirile isprazne riječi koje je čuo. Taj je čovjek prije tridesetak godina proučavao Bibliju s Jehovinim svjedocima, no s vremenom je prestao proučavati. Sada je ponovno počeo ići na njihove sastanke.

Valisa, četrnaestogodišnja djevojka koja redovito proučava Bibliju s Jehovinim svjedocima, bila je u učionici koja se nalazi u blizini mjesta na kojem je došlo do krvoprolića. Kad je začula pucnjeve, počela se moliti Jehovi. Kad su je kasnije pitali kako se osjeća zbog svega što je proživjela, rekla je da su je ti događaji uvjerili da je istina ono što je iz Biblije naučila o ovim teškim vremenima, koja Biblija naziva “posljednjim danima” (2. Timoteju 3:1-5). Dvije Jehovine svjedokinje revno su svojim bližnjima govorile o utješnim mislima iz Božje Riječi. Prišla im je jedna starija žena i rekla: “Više bi ljudi trebalo raditi to što vi radite.” Iako je taj žalostan događaj šokirao mnoge ljude, neke je potaknuo da saslušaju biblijsku poruku koja pruža nadu i utjehu.

Naravno, ni najutješnije riječi ne mogu potpuno odagnati nemir i očaj onih koji su izravno pogođeni tim nemilim događajem. Nema tih riječi koje bi mogle potpuno ukloniti bol koju osjeća roditelj koji je izgubio dijete ili osjećaj bespomoći s kojim se mora nositi policajac koji je nakon ulaska u školu vidio da se među ubijenima nalazi i njegova žena.

Učenici koji su preživjeli taj strašan događaj, a i članovi njihovih obitelji, bili su duboko potreseni, svatko na svoj način. Vassilios je iskočio kroz izlaz za nuždu čim je napadač počeo pucati. “Kad sam iskočio van”, ispričao je, “pomolio sam se Jehovi. Mislio sam da ću poginuti. Bio sam uvjeren da mi je to posljednja molitva.” Narednih tjedana imao je noćne more i ni s kim nije želio razgovarati. Naročito ga je pogodilo to što je vidio da su mediji iskomercijalizirali masakr te da su neki izvjestitelji bez imalo suosjećajnosti prema žrtvama pokušavali saznati detalje o tom događaju. No s vremenom je naučio nositi se sa svim tim.

Jonas je bio u istoj učionici kao i Vassilios te je svojim očima vidio kako napadač ubija petero učenika iz njegovog razreda. Rekao je: “Neposredno nakon toga nije mi bio nikakav problem opisati što se dogodilo. Bilo mi je to poput filma strave. No sada mi je jako teško govoriti o tome kako se osjećam. Često mi se mijenja raspoloženje. Ponekad ne želim razgovarati o tome, a ponekad pak puno pričam o tome.” I on ima noćne more te ima problema sa spavanjem.

Nakon nekoliko dana učenicima su bile vraćene stvari koje su ostavili u učionicama. Traumatolozi su upozorili da bi ih ti predmeti mogli podsjetiti na taj tragičan događaj. Jonas u početku nije želio dotaknuti svoju jaknu, školsku torbu i motociklističku kacigu. Osim toga prestravio bi se svaki put kad bi ugledao  nekoga tko je izgledao kao napadač ili je nosio naprtnjaču kakvu je nosio i on. Jednom su prilikom njegovi roditelji gledali film u kojem se začuo pucanj, zbog čega se Jonas jako uznemirio. Psihoterapeuti su nastojali pomoći žrtvama da se oslobode takvih asocijacija na taj traumatičan događaj.

Jonasov otac Jürgen radi u klinici čiji je zaposlenik bio ubijen. On je rekao kako se mnogi roditelji i njegovi kolege pitaju zašto se to dogodilo i što se sve još moglo dogoditi. Naprimjer jednu je zaposlenicu te klinike, koja je s balkona vidjela kako se ubojica približava zgradi, toliko mučila pomisao na to da je i nju mogao ubiti da je morala potražiti psihijatrijsku pomoć.

Što je nekima pomoglo da se nose s tim groznim iskustvom? Jürgen je primijetio: “Premda mi je ponekad teško, osjećam se bolje kad se družim s drugima. Čovjeku pomaže to što zna da je drugima stalo do njega, da nije sam.”

I Jonasu je drago što vidi da je drugima stalo do njega. Rekao je: “Mnogi mi šalju pisma i poruke. Neki u njima navedu biblijske retke, a ja ih sve pročitam. To mi je doista lijepo.” Što mu još pomaže? “Kad se noću probudim i kad me uhvati osjećaj da više ne mogu izdržati, pomolim se. Ponekad slušam glazbu ili snimke časopisa Probudite se!” * Zatim je rekao da Biblija objašnjava zašto se takve stvari događaju, naime zato što Sotona vlada svijetom i što živimo u vremenu kraja. Njegov je otac dodao da im ta spoznaja pomaže u teškim trenucima.

U nekoliko dana travnjak ispred škole prekrile su svijeće, cvijeće i pisma. Kerstin je primijetila da je više ljudi napisalo pisma u kojima su pitali zašto se to dogodilo i zašto je Bog to dozvolio. Smatrajući da ta pitanja zaslužuju odgovor, ona je s još dvije Jehovine svjedokinje napisala pismo i položila ga među ostala pisma.

Izvještavajući sa sprovoda, jedna je televizijska postaja prikazala njeno pismo i citirala uvodne riječi: “Zašto? Posljednjih dana ovo pitanje sve glasnije odjekuje, a naročito često čuju se pitanja: Gdje je Bog bio kad se to dogodilo? I zašto je to dozvolio?” Nažalost, to je bio kraj citata.

Zašto nažalost? Zato što je u nastavku pisma bilo objašnjeno što je uzrok ljudskih patnji te je stajalo da će se Bog “pobrinuti da sva šteta koju su ljudi uzrokovali bude ispravljena”. U pismu je još stajalo: “U posljednjoj knjizi Biblije Bog obećava da će obrisati svaku suzu s ljudskih očiju te da više neće biti smrti, a ni tuge ni jauka ni boli. Sve što je prije bilo nestat će.” Jehova Bog će čak i mrtve vratiti u život. Njegovo će Kraljevstvo uskoro zavladati Zemljom i tada više neće biti tragičnih događaja, pokolja niti patnji. Bog je obećao da će “sve učiniti novo”! (Otkrivenje 21:4, 5).