Znate li?
Zašto se na kraju molitve kaže “amen”?
Hrvatska riječ “amen” dolazi od grčkog odnosno hebrejskog izraza amen. Taj izraz, koji obično u jedan glas izgovaraju oni koji slušaju izricanje molitve, zakletve, blagoslova ili prokletstva, u osnovi znači “zaista je tako; neka bude tako”. Onaj tko nakon molitve kaže “amen” pokazuje da se slaže s mislima i osjećajima koji su u njoj izraženi. Prema jednom rječniku, “ta riječ prenosi misao o pouzdanosti, istinitosti, vjernosti, vjerodostojnosti i odsustvu ikakvih sumnji”. Kad je netko u biblijska vremena prilikom davanja zakletve ili sklapanja saveza rekao “amen”, time se zakonski obavezao da će se držati onoga što je obećao te da će snositi posljedice ako to ne učini (5. Mojsijeva 27:15-26).
Kad je propovijedao i poučavao narod, Isus je ponekad svoje izjave započinjao riječju “amen”. Time je želio naglasiti da je ono što će im u nastavku reći posve pouzdano. U takvim izvještajima grčka riječ amén prevedena je sa “zaista” (Matej 5:18; 6:2, 5). Prema Ivanovom evanđelju, Isus je ponekad čak dvaput uzastopno upotrijebio tu riječ (Ivan 1:51). Smatra se da je način na koji je Isus koristio riječ “amen” jedinstven u vjerskoj literaturi.
U grčkom dijelu Biblije za Isusa se kaže da nosi titulu “Amen”, što pokazuje da je njegovo svjedočanstvo “vjerno i istinito” (Otkrivenje 3:14).
Čemu su služili Urim i Tumim?
Po svemu sudeći, u starom Izraelu Urim i Tumim koristili su se kad se željelo utvrditi što je Jehovina volja u vezi s pitanjima koja su se ticala naroda ili njegovih vođa. Urim i Tumim bili su povjereni velikom svećeniku koji ih je držao u svom ‘sudskom naprsniku’ (2. Mojsijeva 28:15, 16, 30). Iako se u Bibliji nigdje ne opisuje kako su ti predmeti izgledali niti kako su se koristili, iz različitih biblijskih redaka može se zaključiti da su se upotrebljavali kao ždrijeb. Mogli su pokazati da je odgovor na neko pitanje potvrdan ili negativan ili pak da Bog ne želi dati odgovor.
Naprimjer David je jednom prilikom rekao Ebjataru da mu donese pregaču koja je vjerojatno pripadala velikom svećeniku i u kojoj su se, po svoj prilici, nalazili Urim i Tumim. Zatim je Jehovi postavio dva pitanja: ‘Hoće li Šaul doći za mnom u Keilu?’ i ‘Hoće li me stanovnici ovog grada predati u njegove ruke?’ Na oba pitanja odgovor je bio potvrdan, te je David postupio u skladu s dobivenim odgovorima (1. Samuelova 23:6-12).
Ranije se i kralj Šaul poslužio Urimom i Tumimom kad je htio saznati tko je kriv za grijeh koji je bio počinjen. Najprije je želio utvrditi je li kriv narod ili pak on i njegov sin, Jonatan, a zatim je li grijeh počinio on ili Jonatan (1. Samuelova 14:40-42). Kad je kasnije Šaul izgubio Jehovinu podršku, on mu više nije pružao vodstvo “ni u snovima, ni preko Urima, ni preko proroka” (1. Samuelova 28:6).
Prema židovskoj tradiciji, Urim i Tumim nisu se više koristili nakon što je 607. pr. n. e. bio razoren Jehovin hram.
[Slika na stranici 27]
“Amen”, Otkrivenje 3:14. Aleksandrijski kodeks, 5. stoljeće