Isusov poočim bio je tesar. Isus je izučio isti taj zanat. Kad je s “oko trideset godina” započeo svoju službu, ljudi ga nisu smatrali samo “tesarovim sinom”, nego su i njega samog smatrali tesarom (Luka 3:23; Matej 13:55; Marko 6:3).

U gradu u kojem je odrastao postojala je velika potražnja za poljoprivrednom opremom, kao što su bili plugovi i jarmovi, koji su se uglavnom izrađivali od drva. Tesari, odnosno stolari, izrađivali su i namještaj — stolove, stolice, klupe i sanduke — te građevinske elemente, primjerice vrata, prozore, drvene brave i grede. Zapravo, tesari su se u određenoj mjeri bavili i graditeljskim poslom.

Ivan Krstitelj je u jednoj usporedbi spomenuo sjekiru — alatku koju su Isus i drugi tesari vjerojatno koristili za rušenje stabala. Nakon što bi srušili stablo, od njegovog su debla već u šumi izrađivali grede ili su ga prevozili u svoju radionicu i ondje obrađivali. Taj je posao nesumnjivo zahtijevao veliku fizičku snagu (Matej 3:10). Izaija je spomenuo i druge alatke koje su koristili onovremeni tesari: “Drvodjelja rasteže vrpcu mjernu, ocrtava ga kredom crvenom, obrađuje ga dlijetom, mjeri ga šestarom” (Izaija 44:13). Arheološki pronalasci potvrđuju da su se u biblijska vremena koristile metalne pile, kameni čekići i brončani čavli (2. Mojsijeva 21:6; Izaija 10:15; Jeremija 10:4). Logično je da je i Isus koristio takav alat.

Isus je spomenuo gospodara koji je svog nesposobnog roba prekorio riječima: “Trebao si, dakle, uložiti moj srebrni novac kod bankara i ja bih po povratku dobio svoje uz kamate” (Matej 25:27).

U Isusovo vrijeme nisu postojale velike financijske institucije kakve postoje danas. Međutim, već u to davno doba bilo je onih koji su za novac pohranjen kod njih isplaćivali kamatu, a i sami su ga posuđivali drugima uz nešto veću kamatu od te. U biblijskom rječniku The Anchor Bible Dictionary piše da je u Grčkoj u četvrtom stoljeću pr. n. e. bilo uobičajeno posuđivati novac uz kamate. A u Rimskom je Carstvu u mirnodopskom razdoblju godišnja kamata na posuđeni novac iznosila između 4 i 6 posto.

Mojsijev zakon zabranjivao je Izraelcima da svojim sunarodnjacima koji bi se našli u kakvoj nevolji posuđuju novac uz kamate (2. Mojsijeva 22:25). Taj se propis prvenstveno odnosio na posuđivanje novca siromašnima. S druge strane, iz Isusove se usporedbe može zaključiti da je bilo uobičajeno da “bankari”, to jest trgovci novcem, isplaćuju kamate na novac koji bi se pohranio kod njih. Prema tome, Isus je, kao i obično, u usporedbi govorio o nečemu što je njegovim slušateljima bilo dobro poznato.