KOLIKO djece shvaća važnost pravila i stege? Ne baš puno. Njih ograničenja smetaju. No oni koji se za njih brinu znaju da je djeci nužan odgovarajući nadzor. A kako godine prolaze, i većina djece pomalo počne shvaćati važnost odgojnih mjera. Apostol Pavao poslužio se primjerom čovjeka koji odgaja djecu da bi u određenom smislu predočio poseban odnos koji je tijekom određenog razdoblja vladao između Jehove Boga i njegovog naroda.

 U prvom su stoljeću u rimskoj provinciji Galaciji neki kršćani uporno tvrdili da su u Božjoj milosti samo oni koji se drže Zakona koji je on Izraelcima dao preko Mojsija. Apostol Pavao je znao da to nije točno jer Bog je sveti duh dotad već dao i nekima koji nikad nisu živjeli po židovskom zakonu (Djela apostolska 15:12). Stoga se poslužio jednom usporedbom da bi ispravio to pogrešno gledište. U pismu kršćanima u Galaciji napisao je: “Zakon nam je bio odgajatelj koji nas je vodio do Krista” (Galaćanima 3:24). Odgajatelji djece imali su vrlo važnu ulogu još od davnih vremena. Da bismo razumjeli što je Pavao želio reći, moramo zaviriti u povijest i saznati kakvu su ulogu odgajatelji imali u tadašnjem svijetu.

Odgajatelji su u brojnim imućnijim grčkim, rimskim, a možda čak i u židovskim obiteljima vodili brigu o djeci od njihovog rođenja do puberteta. Odgajatelj je obično bio pouzdani rob zrelije životne dobi, koji je nadzirao dijete, vodio brigu o njegovoj sigurnosti te se brinuo da se provede u djelo ono što je otac u vezi s djetetom želio. Odgajatelj je cijeli dan bio uz dijete, kamo god da je išlo. Brinuo se za njegove higijenske potrebe, vodio ga u školu, često mu je nosio knjige i pribor te je vodio brigu da dijete dobro uči.

Odgajatelj obično nije bio učitelj. On nije pružao djetetu formalnu školsku naobrazbu, već je naprosto provodio očeve naloge. Međutim, mogao je neizravno poučavati dijete nadzorom i disciplinom koju je provodio. Tako ga je, primjerice, učio lijepom ponašanju, ukoravao, pa čak i fizički kažnjavao za nedolično vladanje. Dakako, dijete su prvenstveno odgajali majka i otac. No, kako je dječak rastao, njegov ga je odgajatelj učio kako se treba držati kad ide ulicom, da mora nositi ogrtač, kako pravilno sjediti i jesti, da mora ustati pred starijim, voljeti svoje roditelje i slično.

 Grčki filozof Platon (428-348. pr. n. e.) zastupao je mišljenje da djetinjaste sklonosti treba obuzdavati. “Bez pastira ne smiju živjeti ni ovce niti ikakva druga stoka, pa tako ni djeca bez nekih robova pratilaca ni robovi bez gospodara”, napisao je. Možda se čini da je takvo gledište ekstremno, ali tako je na tu stvar gledao Platon.

Budući da su odgajatelji neprestano bili uz dijete, počelo ih se smatrati okrutnim čuvarima i grubim kažnjavateljima. Djeca nisu voljela njihove neprekidne, zamorne, a i uzaludne kritike o beznačajnim stvarima. No odgajatelji su djetetu pružali zaštitu, kako moralnu tako i tjelesnu. Grčki povjesničar Apijan (2. st. n. e.) ispričao je priču o jednom odgajatelju koji je na putu u školu obgrlio dijete rukama da ga zaštiti od ljudi koji su ga htjeli ubiti. Budući da nije želio pustiti dijete, ubili su i njega i dijete.

U doba helenizma spolni nemoral bio je jako raširen. Djecu, a osobito dječake, trebalo je štititi od spolnog zlostavljanja. Stoga su odgajatelji morali biti uz dijete i na nastavi, jer se mnogim učiteljima nije moglo vjerovati. Grčki govornik Libanije (4. st. n. e.) čak je kazao kako su odgajatelji morali služiti kao “tjelesni čuvari djetetu dok je ono raslo” kako bi “odbijali nepozvane ljubavnike, tjerali ih i držali podalje, ne dopuštajući im da se približe dječacima”. Mnogi su odgajatelji time stekli veliko poštovanje onih koje su štitili. Postoje brojni spomenici koje su odrasli ljudi iz zahvalnosti podigli svojim bivšim omiljenim odgajateljima nakon što su oni umrli.

Zašto je apostol Pavao usporedio Mojsijev zakon s odgajateljem? Po čemu je takva usporedba bila osobito prikladna?

Kao prvo, zbog zaštitničke naravi Zakona. Pavao je objasnio da su Židovi bili “čuvani pod zakonom”. Drugim riječima, kao da su bili pod zaštitničkom skrbi svog odgajatelja (Galaćanima 3:23). Zakon je utjecao na svako područje njihovog života. Obuzdavao je njihove pohotne strasti i njihove tjelesne želje. Nadzirao je njihovo vladanje i neprestano ih je prekoravao zbog njihovih prijestupa, čime je sve Izraelce podsjećao da su nesavršeni.

Zakon je također štitio Izraelce od svega što ih je moglo iskvariti, naprimjer od izopačenog morala i vjerskih običaja naroda koji su živjeli oko njih. Naprimjer, Bog je zabranio sklapanje brakova s poganima, što je bilo nužno za duhovnu dobrobit naroda u cjelini (5. Mojsijeva 7:3, 4). Takvi su propisi štitili duhovnu čistoću Božjeg naroda i pripremali su ih za dolazak Mesije, kako bi ga mogli prepoznati kad on dođe. Ti su propisi bili pokazatelj da ih Bog jako ljubi. Mojsije je Izraelce podsjetio: “Jehova, Bog tvoj, ukoravao te kao što čovjek ukorava sina svojega” (5. Mojsijeva 8:5).

No, apostol Pavao je tom usporedbom ukazao na još nešto što je bilo jako važno — na to da je odgajateljeva uloga privremena. Kad je dijete došlo u zreliju dob, više nije bilo pod njegovim nadzorom. Grčki povjesničar Ksenofont (431-352. pr. n. e.) napisao je: “Kad dječak više nije dijete, nego postane momak, ukidaju mu obavezu da bude pod nadzorom svog [odgajatelja] i svog [učitelja]; više nije pod njihovom skrbi, nego može ići svojim putem.”

Tako je bilo i sa skrbničkom ulogom Mojsijevog zakona. Njegova je funkcija bila privremena — “bio je dodan da prijestupe učini očitima, dok ne dođe potomstvo [Isus Krist]”. Apostol Pavao je objasnio da je Židovima Zakon služio kao ‘odgajatelj koji ih je vodio do Krista’. Ako su željeli biti u Božjoj milosti, Pavlovi su židovski suvremenici morali priznati Isusovu ulogu u Božjem naumu. A kad su neki od njih to učinili, to je značilo da je odgajatelj do kraja ispunio svoju svrhu (Galaćanima 3:19, 24, 25).

 Zakon koji je Bog dao Izraelcima bio je savršen. U potpunosti je ispunio ciljeve s kojima ga je Bog i dao — štitio je Božji narod i upoznao ih s visokim moralnim mjerilima (Rimljanima 7:7-14). Zakon je bio dobar odgajatelj. Međutim, nekima koje je štitio njegovi su se propisi možda činili teškim. Stoga se u vrijeme koje je Bog odredio dogodilo ono što je Pavao spomenuo: “Krist nas je kupio i tako oslobodio prokletstva Zakona.” Zakon je bio “prokletstvo” samo u tom smislu što je nesavršenim Židovima nametnuo mjerila kojima nisu mogli u potpunosti udovoljiti. Zahtijevao je da ljudi pomno drže sve propisane obrede. Kad je neki Židov jednom prihvatio nenadmašni dar, Isusovu otkupnu žrtvu, više nije bilo potrebe da se pridržava odgajateljevih pravila (Galaćanima 3:13; 4:9, 10).

Dakle, kad je Pavao Mojsijev zakon usporedio s odgajateljem, želio je istaknuti njegovu zaštitničku ulogu i privremenost. Jehovina naklonost ne stječe se držanjem tog Zakona, nego priznavanjem Isusa i vjerovanjem u njega (Galaćanima 2:16; 3:11).