PASCAL je odrastao u siromašnom kraju u Obali Bjelokosti i čeznuo je za boljim životom. Budući da se bavio amaterskim boksom, razmišljao je o tome gdje bi najlakše mogao postati sportska zvijezda i obogatiti se. Kad je imao otprilike 25 godina, zaključio je da svoj cilj može ostvariti u Europi. Budući da nije imao putne isprave, morao je ilegalno ući u Europu.

Pascal je krenuo na put 1998, u dobi od 27 godina. Prešao je granicu s Ganom, prošao kroz Togo i Benin i na koncu došao u nigerski grad Birni-N’Konni. No najopasniji dio puta tek ga je čekao. Da bi otputovao na sjever, trebao se potajno ukrcati u neki kamion, prijeći Saharu i stići do Sredozemnog mora, gdje se planirao ukrcati na brod za Europu. No u Nigeru se dogodilo nešto što mu je pomrsilo planove.

Kao prvo, ostao je bez novca. Kao drugo, upoznao je Noéa, pionira koji je s njim započeo biblijski tečaj. Ono što je Pascal naučio duboko ga se dojmilo i počeo je drugačije gledati na život. Više mu nisu bile najvažnije materijalne stvari, nego duhovne aktivnosti. Krstio se u prosincu 1999. Iz zahvalnosti prema Jehovi 2001. započeo je s pionirskom službom u Nigeru, i to u gradu u kojem je upoznao istinu. Kako gleda na svoju službu? On kaže: “Nisam mogao izabrati bolji život!”

Poput Pascala, i mnogi drugi shvatili su da će biti sretniji ako se budu posvetili ostvarenju duhovnih ciljeva. Da bi ostvarili svoje ciljeve, neki su se preselili iz Europe u Afriku, i to na područja gdje je veća potreba za objaviteljima dobre vijesti. Oko 65 Jehovinih svjedoka iz Europe, u dobi od 17 do 70 godina, preselilo se u zapadnoafričke zemlje Benin, Burkinu Faso, Niger i Togo. * Što ih je potaknulo da učine tako veliku promjenu i kako sada gledaju na svoju odluku?

Anne-Rakel iz Danske kaže: “Moji roditelji služili su kao misionari u Senegalu. Uvijek su s velikim oduševljenjem pričali o misionarskom životu, pa sam i ja poželjela tako živjeti.” Prije otprilike 15 godina, kad je imala dvadesetak godina, preselila se u Togo i sada služi u skupštini koja djeluje na znakovnom jeziku. Kako je njena odluka utjecala na ostale članove obitelji? Ona kaže: “Moja mlađa sestra i brat kasnije su se također doselili u Togo.”

Aurele je oženjeni brat iz Francuske koji ima 70 godina. On kaže: “Prije pet godina otišao sam  u mirovinu i imao sam dvije mogućnosti: mirno živjeti u Francuskoj i čekati da dođe raj ili proširiti svoju službu.” Odlučio se za ovo drugo. Prije otprilike tri godine on i njegova žena Albert-Fayette preselili su se u Benin. “To što smo se preselili ovamo da služimo Jehovi najbolja je stvar koju smo ikada napravili”, kaže Aurele. Zatim sa smiješkom dodaje: “Na kraju je ispalo da neki priobalni dijelovi našeg područja stvarno izgledaju kao raj.”

Clodomir i njegova žena Lysiane preselili su se iz Francuske u Benin prije 16 godina. U početku su im jako nedostajali obitelj i prijatelji, pa su se pribojavali da se neće moći priviknuti na novi način života. No pokazalo se da su njihovi strahovi bili neutemeljeni. Doživjeli su mnogo radosnih trenutaka. “U ovih 16 godina svake smo godine doveli u istinu u prosjeku jednu osobu”, kaže Clodomir.

Sébastien i Johanna, bračni par iz Francuske, preselili su se u Benin 2010. Sébastien kaže: “U skupštini ima jako puno posla. Otkad služimo ovdje imamo osjećaj da smo na nekom ubrzanom tečaju na kojem dobivamo teokratsku pouku!” Kakva je reakcija ljudi u službi propovijedanja? Johanna kaže: “Ljudi su gladni istine. Čak i kad nismo u službi propovijedanja, zaustavljaju nas na ulici kako bi nam postavili biblijska pitanja i zatražili literaturu.” Kako je preseljenje utjecalo na njihov brak? Sébastien kaže: “To je ojačalo našu vezu. Uživam po cijele dane biti u službi sa svojom ženom.”

Eric i njegova žena Katy služe kao pioniri na rijetko naseljenom području na sjeveru Benina. Prije desetak godina, dok su živjeli u Francuskoj, počeli su čitati članke o propovijedanju na rijetko obrađenim područjima i razgovarati o tome s punovremenim slugama. To ih je potaknulo da se presele u stranu zemlju, pa su to i učinili 2005. Imali su priliku vidjeti izniman porast. Eric kaže: “Prije dvije godine naša grupa u gradu Tanguiéti imala je 9 objavitelja, a sada nas ima 30. Nedjeljom na sastanak dođe između 50 i 80 osoba. Neopisiva je radost promatrati takav porast!”

S kojim su se poteškoćama suočili neki objavitelji koji su se preselili u stranu zemlju? Benjamin, Anne-Rakelin brat, ima 33 godine. U Danskoj je  2000. upoznao misionara koji je služio u Togu. Benjamin kaže: “Kad sam mu rekao da želim biti pionir, on mi je odgovorio: ‘Znaš, mogao bi služiti kao pionir u Togu.’” Benjamin je razmislio o tom prijedlogu. On kaže: “U to vrijeme nisam imao ni 20 godina, ali moje dvije sestre već su služile u Togu. Zato mi je bilo lakše otići onamo.” No postojao je jedan problem. Benjamin objašnjava: “Nisam znao ni riječ francuskog. Prvih šest mjeseci bilo mi je jako teško jer nisam mogao pričati s ljudima.” No s vremenom je naučio francuski i sada služi u Betelu u Beninu. Prevozi literaturu i pomaže u kompjuterskom odjelu.

Eric i Katy, koje smo ranije spomenuli, prije svog preseljenja u Benin služili su na stranom govornom području u Francuskoj. No život u zapadnoj Africi potpuno je drugačiji. Katy kaže: “Nije bilo lako naći prikladan smještaj. Mjesecima smo živjeli u kući bez struje i tekuće vode.” Eric dodaje: “Glasna muzika treštala je u susjedstvu do kasno u noć. U takvim situacijama čovjek mora biti strpljiv i treba se prilagoditi.” No oboje se slažu: “Radost koju osjećamo dok služimo na gotovo netaknutom području nadmašuje sve naše probleme.”

Michel i Marie-Agnès imaju gotovo 60 godina i prije otprilike pet godina preselili su se iz Francuske u Benin. Michel priznaje da su u početku bili pomalo zabrinuti: “Neki su naše preseljenje usporedili s akrobatskom točkom u kojoj osoba hoda po žici i gura tačke, a u tačkama sjedimo nas dvoje! To zvuči zastrašujuće ako ne znaš da je osoba koja hoda po žici Jehova.” Michel i njegova žena Marie-Agnès preselili su se u Benin da bi još više služili Jehovi, a on ih u tome podupire.

Objavitelji koji već služe na rijetko obrađenom području ističu koliko je važno pripremiti se za preseljenje. Oni savjetuju: planiraj unaprijed, budi prilagodljiv, nemoj trošiti više novca nego što si planirao i oslanjaj se na Jehovu (Luka 14:28-30).

Sébastien, kojeg smo ranije spomenuli, kaže: “Prije preseljenja Johanna i ja štedjeli smo dvije godine. Manje smo trošili na zabavu i nismo kupovali stvari koje nam ne trebaju.” Da bi i dalje mogli propovijedati u stranoj zemlji, svake godine nekoliko mjeseci rade u Europi. Na taj način zarade dovoljno novca kako bi ostatak godine mogli služiti kao pioniri u Beninu.

 Marie-Thérèse je jedna od dvadesetak neudanih sestara koje su došle u zapadnu Afriku kako bi ondje propovijedale. U Francuskoj je radila kao vozačica autobusa, ali je 2006. uzela godinu dana neplaćenog dopusta kako bi bila pionir u Nigeru. Ubrzo je shvatila da je to život kakav doista želi. Ona kaže: “Kad sam se vratila u Francusku, razgovarala sam sa šefom i rekla mu da bih voljela raditi sezonski i on je pristao na to. Sada od svibnja do kolovoza radim kao vozačica autobusa u Francuskoj, a od rujna do travnja služim kao pionir u Nigeru.”

Oni koji traže “najprije kraljevstvo” mogu biti uvjereni da će im Jehova dati sve što im je neophodno za život (Mat. 6:33). Navest ćemo primjer koji to potvrđuje. Saphira, neudana sestra iz Francuske, ima skoro 30 godina i služi kao pionir u Beninu. Godine 2011. vratila se u Francusku kako bi zaradila dovoljno novca da može još jednu godinu, šestu po redu, živjeti u Africi. Ona kaže: “Bio je petak, moj zadnji radni dan, a trebala sam raditi još deset dana da zaradim dovoljno novca za sljedeću godinu. No u Francuskoj sam mogla ostati još samo dva tjedna. Molila sam se Jehovi i rekla mu što me brine. Ubrzo nakon toga nazvali su me iz jedne agencije za zapošljavanje i upitali mogu li dva tjedna raditi kao zamjena.” U ponedjeljak je Saphira otišla na novi posao kako bi joj radnica koju je trebala mijenjati pokazala što treba raditi. Ona kaže: “Jako sam se iznenadila kad sam shvatila da je ta radnica naša sestra! Trebala je deset slobodnih dana kako bi pohađala Tečaj za pionire. Šef joj nije htio dati slobodne dane ako ne nađe nekoga tko će je mijenjati. I ona se molila Jehovi za pomoć, baš kao i ja.”

Neka braća i sestre iz stranih zemalja već godinama služe u zapadnoj Africi i ona je postala njihov dom. Drugi su ostali ondje nekoliko godina i potom se vratili u svoju domovinu. No tijekom tih godina naučili su nešto važno što im i danas koristi. Shvatili su da služba Jehovi donosi istinsko zadovoljstvo u životu.