Mnogi su narodi u drevno doba pogubljivali određene zločince pribijanjem na stup ili drvo. Rimljani su ih vezali ili čavlima pribili za stup. Zločinci su na stupu često bili živi još nekoliko dana prije nego što bi umrli zbog boli, žeđi, gladi i teških vremenskih uvjeta. Pribijanje na stup smatrali su sramotnom kaznom koju zaslužuju samo najgori zločinci.

Kako su drevni Izraelci postupali s kažnjenicima? Jesu li ih pogubljivali vješanjem na stup? Mojsijev je zakon nalagao: “Ako tko učini grijeh koji zaslužuje smrtnu kaznu te bude pogubljen i obješen na stup, neka njegovo mrtvo tijelo ne ostane na stupu preko noći, nego ga pokopaj istoga dana” (5. Mojs. 21:22, 23). Dakle, u vrijeme pisanja hebrejskog dijela Biblije, osobu koja je zaslužila smrt očito se najprije pogubilo, a zatim objesilo na stup ili drvo.

U 3. Mojsijevoj 20:2 piše: “Svaki onaj od sinova Izraelovih ili od došljaka koji žive u Izraelu koji bi svoje dijete dao Moleku, neka se pogubi. Narod neka ga zaspe kamenjem, tako da umre.” Oni koji su “prizivali duhove ili gatali” također su trebali biti pogubljeni. Na koji način? U izvještaju stoji: “Neka ih zaspu kamenjem” (3. Mojs. 20:27).

U 5. Mojsijevoj 22:23, 24 čitamo: “Ako koji čovjek u gradu naiđe na djevicu zaručenu za koga i legne s njom, oboje ih izvedite na vrata toga grada i zaspite ih kamenjem da poginu — djevojku zato što nije vikala u gradu, a čovjeka zato što je osramotio ženu bližnjega svojega. Tako ukloni zlo iz svoje sredine!” Dakle, stari su Izraelci okrutne zločince najčešće pogubljivali kamenovanjem. *

U 5. Mojsijevoj 21:23 piše da je “proklet pred Bogom onaj koji je obješen”. Javno izlaganje mrtvog tijela zločinca koji je “proklet pred Bogom” sigurno je ostavljalo dubok dojam na Izraelce. Upečatljiv prizor čovjeka obješenog na stup ili drvo služio je kao snažno upozorenje drugima.