Onima koji nisu iskusili kako je to izgubiti nerođeno dijete vjerojatno je teško razumjeti kako se osjećaju oni kojima se to dogodilo. Neke roditelje takav gubitak naročito teško pogađa. Jedna je žena izgubila petero djece prije nego što su se rodila. S vremenom je, na svoju veliku radost, rodila i odgojila dva zdrava sina. No sjećala se svakog djeteta koje je rodila mrtvo ili izgubila zbog spontanog pobačaja. Do kraja života točno je znala koliko bi svako dijete imalo godina da je preživjelo. Imaju li kršćani kojima se takvo što dogodilo temelja nadati se da će im o uskrsnuću biti nadoknađen taj gubitak?

Jednostavan odgovor na to pitanje glasi: ne znamo. Biblija nigdje izravno ne govori o uskrsnuću mrtvorođene ili spontano pobačene djece. Međutim u njoj nalazimo načela koja su povezana s tim pitanjem i koja mogu u određenoj mjeri pružiti utjehu.

Razmotrimo dva pitanja koja su povezana s tom temom. Kao prvo, kada s Jehovinog gledišta započinje ljudski život — prilikom začeća ili prilikom rođenja? Kao drugo, kako Jehova gleda na nerođenu djecu — kao na zasebna ljudska bića ili tek kao na nakupine stanica i tkiva u maternici? Biblijska načela jasno odgovaraju na oba pitanja.

Mojsijev zakon jasno je pokazao da život ne započinje rođenjem, nego znatno ranije. Kako to znamo? U Zakonu je bilo rečeno da onaj tko ubije plod u ženinoj utrobi može biti kažnjen smrću. Zapazimo da je Zakon rekao: “Uzet ćeš život za život” * (2. Mojs. 21:22, 23). To jasno pokazuje da je nerođeno dijete u majčinoj utrobi živo biće. Budući da razumiju tu činjenicu, milijuni kršćana ne odobravaju namjerno izazivanje pobačaja, uviđajući da je to ozbiljan grijeh protiv Boga.

Istina, nerođeno dijete je živo, no koliko je u Jehovinim očima vrijedan taj život? Ranije navedena odredba Zakona nalagala je da se pogubi čovjeka koji prouzroči smrt nerođenog djeteta. To jasno pokazuje da je život nerođenog djeteta itekako vrijedan u Božjim očima. I mnogi drugi biblijski reci pokazuju da Jehova na nerođenu djecu gleda kao na zasebna ljudska bića. Naprimjer kralj David je pod nadahnućem rekao o Jehovi: “Zaklanjao si me u utrobi majke moje. (...) Oči su me tvoje vidjele dok sam zametak bio, u knjizi su tvojoj svi dijelovi njegovi bili zapisani — i dani kada su nastajali” (Psal. 139:13-16; Job 31:14, 15).

Jehova vidi i jedinstvena obilježja nerođene djece i zna kakvi bi ljudi jednog dana mogli postati. Kad je Izakova žena Rebeka nosila blizance koji su “počeli udarati jedan u drugoga” u njenoj utrobi, Jehova je izrekao proročanstvo o ta dva djeteta, iz čega se može zaključiti da je već tada kod njih vidio osobine koje će imati dalekosežne posljedice (1. Mojs. 25:22, 23; Rim. 9:10-13).

Zanimljivo je i što je bilo s Ivanom Krstiteljem. U Lukinom evanđelju piše: “Kad je Elizabeta čula Marijin pozdrav, poskočilo je dijete u utrobi njezinoj. I Elizabeta se ispunila duhom svetim” (Luka 1:41). U opisu tog događaja liječnik Luka upotrijebio je grčku riječ koja se može odnositi kako na dijete u majčinoj utrobi tako i na već rođeno dijete. Istu je riječ upotrijebio za Isusa koji je kao novorođenče ležao u jaslama (Luka 2:12, 16; 18:15).

 Imajući sve to na umu, možemo li reći da Biblija pravi veliku razliku između djeteta u majčinoj utrobi i onoga koje je počelo disati? Po svemu sudeći, ne možemo. Taj je zaključak u skladu i sa suvremenim znanstvenim otkrićima. Naprimjer istraživači su otkrili da dijete u maternici može osjetiti vanjske podražaje i reagirati na njih. Stoga je sasvim razumljivo da trudnica osjeća duboku privrženost prema djetetu koje nosi.

Kad dođe vrijeme za porod, nitko ne može točno reći kad će se on dogoditi. Razmotrimo sljedeći primjer: Jedna je majka prijevremeno rodila živo dijete, koje je umrlo nekoliko dana nakon poroda. Druga je majka iznijela trudnoću do kraja, no njeno je dijete umrlo kratko prije porođaja. Može li se reći da prva majka ima pravo nadati se uskrsnuću svog djeteta samo zato što se stjecajem okolnosti rodilo prijevremeno, a da se druga majka ne može tome nadati?

Sve u svemu, Biblija jasno pokazuje da život započinje začećem i da Jehova gleda na nerođeno dijete kao na zasebno, dragocjeno ljudsko biće. Neki možda smatraju kako je tvrdnja da nema nade u uskrsnuće za dijete koje je umrlo prije rođenja proturječna tim biblijskim načelima. Oni možda smatraju da se takvom tvrdnjom dovodi u pitanje i biblijski stav o neispravnosti abortusa, koji se temelji upravo na tim istim načelima.

U prošlosti su u ovom časopisu bila postavljena neka praktična pitanja koja su, kako se činilo, dovela u sumnju mogućnost uskrsnuća djece koja su umrla prije rođenja. Jedno takvo pitanje glasilo je: Hoće li Bog u raju ponovno usaditi ženi u maternicu čak i embrij čiji je razvitak bio prekinut u vrlo ranom stadiju? Međutim Vodeće tijelo je ponovno pod molitvom pomno istražilo i razmotrilo tu temu te došlo do zaključka da ti argumenti zapravo nisu ni bitni za nadu u uskrsnuće. Isus je rekao: “Bogu je sve moguće” (Mar. 10:27). I ono što se dogodilo s Isusom svjedoči o istinitosti te izjave. Njegov je život bio s neba prenesen u maternicu mlade djevice — što je s ljudskog gledišta apsolutno nemoguće.

Znači li sve to da Biblija uči kako će djeca koja su umrla prije rođenja uskrsnuti? Moramo istaknuti da Biblija ne daje izravan odgovor na to pitanje, pa stoga nemamo pravo to dogmatično tvrditi. Razmatranje te teme povlači za sobom bezbroj pitanja. Međutim najbolje je ne baviti se nagađanjima. Sigurno znamo sljedeće: O tom pitanju odlučit će Jehova Bog, koji je suosjećajan i pun milosti (Psal. 86:15). Nema sumnje da on svim srcem želi putem uskrsnuća ukloniti svu štetu koju je prouzročila smrt (Job 14:14, 15). Možemo biti uvjereni da on uvijek čini ono što je ispravno. On će zapovjediti svom Sinu da “uništi djela Đavlova” i tada će s ljubavlju zaliječiti mnoge rane koje nam je zadao život u ovom zlom svijetu (1. Ivan. 3:8).