KAD sam bila dijete, svećenici su se usrdno molili za mir, ali kad je izbio Drugi svjetski rat, počeli su se moliti za pobjedu. To me zbunjivalo i u meni izazivalo sumnje. U to je vrijeme k nama došla Annie Ratcliffe, koja je bila jedini Jehovin svjedok u našem kraju.

Annie nam je ostavila knjigu Spasenje i pozvala je majku da dođe k njoj kako bi razgovarale o Bibliji. * Majka mi je rekla da pođem s njom. Još uvijek se sjećam tog razgovora. Razgovarali smo o otkupnini i, na moje veliko iznenađenje, uopće mi nije bilo dosadno. Dobila sam odgovore na mnoga pitanja koja su me mučila. Sljedeći tjedan opet smo otišle k Annie. Taj je put bilo objašnjeno Isusovo proročanstvo o znaku posljednjih dana. Budući da je situacija u svijetu bila jako teška, odmah smo shvatile da je ono što smo čule istina. Istog smo dana bile pozvane na sastanak u dvoranu.

U dvorani sam upoznala neke mlade pionirke. Među njima je bila i Joyce Barber (sada Ellis), koja sa svojim mužem Peterom još uvijek služi u londonskom Betelu. Stekla sam dojam da su svi Jehovini svjedoci pioniri. Zato sam odmah počela propovijedati 60 sati mjesečno, iako sam još išla u školu.

Majka i ja krstile smo se pet mjeseci kasnije, 11. veljače 1940, na pokrajinskom sastanku u Bradfordu. Otac nije imao ništa protiv naše nove vjere, ali nikad nije postao Jehovin svjedok. U vrijeme kad sam se krstila počelo se svjedočiti na ulici. I ja sam u tome sudjelovala, noseći torbu za časopise i plakate. Jedne subote trebala sam propovijedati u jednoj jako prometnoj ulici u kojoj je bilo mnogo trgovina. Još me uvijek bilo strah ljudi, pa mi se činilo da su baš taj dan svi moji poznanici iz škole prošli tom ulicom.

Godine 1940. naša se skupština podijelila na dvije. Gotovo su svi moji vršnjaci bili u drugoj skupštini. Zbog toga sam se  požalila predsjedavajućem nadgledniku. Rekao mi je: “Ako želiš prijatelje svojih godina, idi u službu i pronađi ih.” Upravo sam to i učinila. Ubrzo sam upoznala Elsie Noble. Ona je prihvatila istinu i cijeli smo život ostale prijateljice.

Nakon što sam završila školu, zaposlila sam se kod jednog knjigovođe. No budući da sam primijetila da su punovremeni sluge jako radosni, sve sam više željela služiti Jehovi kao pionir. U svibnju 1945. na svoju sam veliku radost postala specijalni pionir. Prvi dan moje pionirske službe kiša je cijeli dan padala kao iz kabla. No ja sam bila toliko sretna što sam u službi propovijedanja da mi kiša uopće nije smetala. Dapače, svakodnevni boravak na zraku i redovita vožnja biciklom dobro su utjecali na moje zdravlje. Iako nikad nisam imala više od 42 kilograma, ni u jednom trenutku nisam prekinula pionirsku službu. Svih tih godina osjećala sam da je “Jehova snaga moja” (Psal. 28:7).

Kao specijalni pionir služila sam u gradovima u kojima nije bilo Jehovinih svjedoka kako bi se i u njima osnivale skupštine. Najprije sam tri godine služila u Engleskoj, a potom tri godine u Irskoj. Dok sam bila pionir u irskom gradu Lisburnu, proučavala sam s jednim protestantskim pastorom. Kad je saznao istinu o osnovnim biblijskim učenjima, o tome je govorio svojim vjernicima. Neki od njih žalili su se crkvenim vlastima, pa je morao objasniti zašto je poučavao na takav način. Rekao je da je njegova kršćanska dužnost vjernicima objasniti da ih je ranije krivo poučavao. Mada mu se obitelj jako protivila, predao se Jehovi i vjerno mu služio sve do smrti.

Nakon toga poslana sam u irski grad Larne. Ondje sam mjesec i pol dana propovijedala sama jer je moja suradnica otišla u New York na kongres “Rast teokracije”, koji se održao 1950. Tih mi dana nije bilo lako. Jako sam željela biti na kongresu. No u to sam vrijeme doživjela nekoliko ohrabrujućih iskustava u službi propovijedanja. Svjedočila sam jednom starijem čovjeku koji je više od 20 godina ranije dobio jednu našu publikaciju. Pročitao ju je toliko puta da je gotovo napamet znao što u njoj piše. Prihvatio je istinu zajedno sa svojim sinom i kćeri.

Godine 1951, zajedno s još deset pionira iz Engleske, pozvana sam u 17. razred škole Gilead, koja se održavala u South Lansingu, u državi New Yorku. Riječima ne mogu opisati koliko sam uživala u biblijskoj pouci koju smo ondje dobili. U to vrijeme sestre još nisu sudjelovale u Teokratskoj školi propovijedanja u skupštinama, ali u Gileadu  su imale učeničke govore i neka izlaganja. Stoga smo imale veliku tremu. Tijekom mog prvog govora ruke su mi se toliko tresle da sam jedva držala bilješke. Naš nastavnik, brat Maxwell Friend, našalio se: “Svi dobri govornici imaju tremu na početku govora, a ti si je imala sve do kraja.” S vremenom smo se sve bolje izražavali pred razredom. Škola je jako brzo završila, a mi smo bili poslani u razne zemlje. Moje misionarsko područje bio je Tajland.

Moja suradnica u misionarskoj službi Astrid Anderson bila je za mene pravi Jehovin blagoslov. Do Tajlanda smo putovale teretnim brodom, a putovanje je trajalo sedam tjedana. Kad smo stigle u glavni grad Bangkok, bilo nam je zanimljivo promatrati vrevu na prepunim tržnicama i kanale kojima se odvijao gust promet. Godine 1952. u Tajlandu je bilo manje od 150 objavitelja.

Kad smo prvi put vidjele Stražarsku kulu na tajskom, mislile smo da nikad nećemo naučiti taj jezik. Naročito je teško bilo pogoditi pravu intonaciju. Naprimjer, riječ khaù izgovorena silaznom intonacijom znači “riža”, ali ista riječ izgovorena dubokim tonom znači “vijest”. Tako smo u početku ljudima oduševljeno govorile kako im donosimo “dobru rižu”, a ne “dobru vijest”. No s vremenom smo uz mnogo smiješnih zgoda uspjele savladati tajski.

Tajlanđani su vrlo ljubazni. Zato neki Tajland nazivaju “zemlja osmijeha”. Prve dvije godine služile smo u gradu Khoratu (sada Nakhon Ratchasima). Zatim smo bile poslane u grad Chiang Mai. Tajlanđani su uglavnom budisti i ne poznaju Bibliju. U Khoratu sam proučavala s upraviteljem pošte. Jednom smo razgovarali o patrijarhu Abrahamu. Budući da mu je ime Abraham bilo poznato, radosno je kimao glavom. No ubrzo sam shvatila da ne govorimo o istom Abrahamu. Upravitelj pošte mislio je na Abrahama Lincolna, bivšeg predsjednika Sjedinjenih Država.

Uživale smo poučavati iskrene Tajlanđane o Bibliji, ali i oni su nas naučili kako čovjek može biti sretan iako živi skromno. To što smo naučile bilo nam je vrlo dragocjeno, jer u našem prvom misionarskom domu u Khoratu nije bilo ni struje ni vode. Na takvim smo područjima ‘naučile kako biti zadovoljne i kad imamo obilje i kad oskudijevamo’. Poput apostola Pavla iz vlastitog smo iskustva naučile što znače riječi: “Sve mogu uz pomoć onoga koji mi daje snagu” (Filip. 4:12, 13).

Nekoliko godina prije odlaska u Tajland posjetila sam London. Bilo je to 1945. Tom sam prilikom otišla u Britanski muzej s još nekim pionirima i betelskim radnicima. Među njima je bio i Allan Coville, koji je nedugo nakon toga pohađao 11. razred škole Gilead. Nakon školovanja poslan je u Francusku, a potom u Belgiju. * Dok sam kao misionarka služila u Tajlandu, zaprosio me, a ja sam pristala udati se za njega.

Vjenčali smo se 9. srpnja 1955. u Bruxellesu, u Belgiji. Sanjala sam o tome da medeni mjesec provedem u Parizu, pa je Allan organizirao da odemo tamo na kongres koji se održavao sljedeći tjedan. Međutim, čim smo došli, braća su zamolila Allana da prevodi kongresni program. Svaki je dan odlazio rano ujutro, a vraćali smo se kasno navečer. Istina, medeni mjesec provela sam u Parizu, ali Allana sam uglavnom gledala samo iz daljine — dok je bio na podiju.  No bila sam sretna što moj muž služi braći i sestrama. Znala sam da ćemo biti sretni ako nam Jehova bude najvažniji u životu.

Nakon vjenčanja počela sam propovijedati na novom području — u Belgiji. O toj sam zemlji znala jedino da su se ondje vodile bitke tijekom nekoliko ratova, ali uskoro sam uvidjela da su Belgijanci uglavnom miroljubivi. Trebala sam naučiti francuski, koji se govori u južnom dijelu Belgije.

U Belgiji je 1955. bilo oko 4 500 objavitelja. Allan i ja gotovo smo 50 godina služili u Betelu i u pokrajinskoj službi. Prve dvije i pol godine svuda smo putovali biciklom, bez obzira na vrijeme. Svih tih godina noćili smo u više od 2 000 domova svojih suvjernika. Upoznala sam mnogu braću i sestre koji nisu bili fizički jaki, ali su služili Jehovi svom svojom snagom. Njihov me primjer ohrabrio da ustrajem u službi. Na kraju svakog posjeta skupštini bili smo ohrabreni (Rim. 1:11, 12). Sve to vrijeme Allan mi je bio prava podrška. Osjetila sam istinitost riječi iz Propovjednika 4:9, 10: “Bolje je dvojici nego jednome (...). Jer ako jedan padne, drugi će podignuti druga svojega.”

Allan i ja doživjeli smo mnoge lijepe trenutke pomažući drugima da služe Jehovi. Naprimjer, 1983. posjetili smo francusku skupštinu u Antwerpenu. Bili smo gosti jedne obitelji koja je ugostila i Benjamina Bandiwilu, mladog brata iz Zaira (današnja Demokratska Republika Kongo). Benjamin se preselio u Belgiju kako bi nastavio školovanje. Rekao nam je: “Zavidim vam što ste svoj život potpuno posvetili služenju Jehovi.” Allan mu je nato rekao: “Kažeš da nam zavidiš, a ipak nastojiš uspjeti u ovom svijetu. Nije li to pomalo proturječno?” Ta otvorena primjedba potaknula je Benjamina da razmisli o svom životu. Kasnije se vratio u Zair, počeo služiti kao pionir, a sada je član Odbora podružnice.

Godine 1999. operirala sam čir na jednjaku. Otada imam samo 30 kilograma. Uistinu se može reći da sam krhka “zemljana posuda”. No zahvalna sam Jehovi što mi je dao “iznimnu snagu”, tako da sam se nakon operacije ponovno pridružila Allanu u pokrajinskoj službi (2. Kor. 4:7). U ožujku 2004. Allan je umro u snu. Jako mi nedostaje, ali tješi me misao da ga Jehova neće zaboraviti.

Imam 83 godine, a u punovremenoj službi provela sam više od 63 godine. Još uvijek idem u službu propovijedanja. Vodim jedan biblijski tečaj i svaki dan koristim prilike da drugima govorim o Jehovinom divnom naumu. Ponekad razmišljam kakav bi bio moj život da 1945. nisam počela s pionirskom službom. Tada je izgledalo da je moje slabo zdravlje opravdan razlog da ne budem pionir. No jako sam zahvalna Jehovi što sam još u mladosti počela s pionirskom službom. Iz svog iskustva znam da će Jehova biti ‘naša snaga’ ako nam je on najvažniji u životu.