IVAN KRSTITELJ propovijedao je ljudima da se trebaju “krstiti u znak pokajanja”. I Isus je svojim sljedbenicima zapovjedio da čine učenike i krštavaju ih (Marko 1:4; Matej 28:19).

Biblija ukazuje na to da kršćansko krštenje podrazumijeva potpuno podranjanje pod vodu. U knjizi Jesus and His World stoji: “Slični obredi postoje i u mnogim drugim religijama, i nekadašnjim i sadašnjim, u raznim dijelovima svijeta i kulturama.” Ta knjiga također tvrdi da “kršćansko krštenje potječe (...) iz judaizma”. Je li ta tvrdnja točna?

Arheolozi koji su vršili iskapanja u blizini jeruzalemskog hramskog brda otkrili su skoro 100 kada i bazena za obredno kupanje, koji potječu iz prvog stoljeća pr. n. e. i prvog stoljeća n. e. Natpis s jedne sinagoge iz drugog ili trećeg stoljeća n. e. kaže da su “posjetitelji koji su to trebali” tamo mogli obaviti obredno pranje. Drugi bazeni pronađeni su u dijelu Jeruzalema gdje su živjele bogate obitelji i obitelji svećenika. Tamo je skoro svaka kuća imala vlastitu kadu za obredno pranje.

Te su kade bile pravokutnog oblika. Bile su isklesane u stijeni ili iskopane u zemlji te obložene ciglom ili kamenom. Budući da su bile premazane žbukom, nisu propuštale vodu. Većina ih je bila dugačka otprilike tri metra, a široka dva metra. Kišnica se kanalima odvodila do bazena. Dubina vode bila je najmanje 1,2 metra, tako da je za potpuno podranjanje bilo dovoljno čučnuti. Stepenice koje su vodile u vodu ponekad su bile podijeljene niskim zidom. Smatra se da se jednu stranu koristilo za ulazak dok je osoba još bila nečista, a drugu za izlazak, kako se ne bi ponovno onečistila.

Te su se kade koristile u židovskim obredima pranja. Što su sve ti obredi uključivali?

Mojsijev zakon naglašavao je da Božji narod treba biti čist i u duhovnom i u fizičkom pogledu. Izraelci su se mogli onečistiti na razne načine, a u tom su se slučaju trebali očistiti kupanjem i pranjem odjeće (3. Mojsijeva 11:28; 14:1-9; 15:1-31; 5. Mojsijeva 23:10, 11).

Jehova Bog čist je i svet u svakom pogledu. Stoga su svećenici i leviti morali prati ruke i noge prije nego što bi došli pred njegov žrtvenik. U protivnom bi bili kažnjeni smrću (2. Mojsijeva 30:17-21).

Izučavatelji smatraju da su židovski vjerski vođe do prvog stoljeća n. e. zahtjeve za obrednim čišćenjem svećenika proširili i na one koji nisu bili leviti. I eseni i farizeji često su prakticirali obredna pranja. Jedan izvor u vezi s Isusovim vremenom kaže sljedeće: “Židovi su se obredno trebali oprati prije dolaska na hramsko brdo, prije prinošenja žrtvi, prije nego što bi svećenici za njih prinijeli žrtvu i prije drugih sličnih situacija.” Iz talmudskih tekstova saznajemo da je obredno pranje podrazumijevalo potpuno podranjanje pod vodu.

Isus je kritizirao farizeje zbog toga što su inzistirali na obrednim čišćenjima. Oni su očito prakticirali “razna obredna pranja”, između ostalog i ‘pranje čaša, vrčeva i bakrenog posuđa’. Isus je rekao da su prestupili Božje zapovijedi kako bi ljudima nametnuli svoje predaje (Hebrejima 9:10; Marko 7:1-9; 3. Mojsijeva 11:32, 33; Luka 11:38-42). U Mojsijevom se zakonu nigdje ne spominje da su se Židovi trebali potpuno podroniti pod vodu.

Da li onda kršćansko krštenje ima korijene u židovskom obrednom pranju? Nema.

Svaki je Židov za sebe provodio obred čišćenja. No krštenje koje je provodio Ivan nije bilo neka vrsta obrednog pranja koje je Židovima bilo poznato. Činjenica da je Ivan prozvan Krstiteljem ukazuje na to da je ono što je on činio bilo nešto dotad nepoznato. Židovski vjerski vođe čak su poslali grupu ljudi kako bi ga upitali: ‘Zašto krstiš?’ (Ivan 1:25).

Čišćenje koje je zahtijevao Mojsijev zakon trebalo se ponavljati svaki put kad bi se osoba onečistila. To nije bilo slučaj s Ivanovim krštenjem niti s krštenjima koja su kasnije provodili kršćani. Ivanovo krštenje bilo je znak da se osoba pokajala i odbacila svoj prijašnji način života. Kršćansko krštenje predočava činjenicu da se osoba predala Bogu. Kršćanin se predaje Bogu jednom, a ne uvijek iznova.

Obredno pranje u domovima židovskih svećenika i javnim kupalištima u blizini hramskog brda ima samo površne sličnosti s kršćanskim krštenjem. Značenje ta dva podranjanja potpuno je različito. The Anchor Bible Dictionary navodi: “Učenjaci se slažu da Ivan [Krstitelj] nije niti preuzeo niti prilagodio neko od raznih obrednih pranja koja su se prakticirala u ondašnjem društvu”, odnosno u židovstvu. Isto se može reći i za krštenja u kršćanskoj skupštini.

Kršćansko krštenje predstavlja ‘molbu upućenu Bogu za čistu savjest’ (1. Petrova 3:21). Osoba krštenjem pokazuje da se potpuno predala Jehovi te da će mu služiti kao učenik njegovog Sina. Potpuno podranjanje pod vodu prikladan je simbol takvog predanja. Kad se osoba podroni pod vodu, to predstavlja njenu smrt s obzirom na njen prijašnji način života. Izlaženje iz vode simbolizira njeno oživljavanje kako bi vršila Božju volju.

Jehova Bog daje čistu savjest onima koji mu se predaju i krste se. Stoga je apostol Petar svojim suvjernicima pod nadahnućem mogao reći: “[Krštenje] i vas sada spašava.” To je nešto što se nikada ne bi moglo postići židovskim obrednim pranjima.