“OD SAMOG rođenja uvijek je prisutna mogućnost da ljudsko biće umre u bilo kojem trenutku”, napisao je britanski povjesničar Arnold Toynbee. Zatim je dodao: “A ta će se mogućnost jednom neminovno i ostvariti.” Kako je samo bolna smrt nekog voljenog člana obitelji ili bliskog prijatelja!

Smrt je tisućljećima zastrašujuća ljudska stvarnost. Kad nam umre netko drag, preplavi nas osjećaj bespomoćnosti. Takva tuga može snaći bilo koga, bez razlike. Nitko nije pošteđen. “U tuzi smo svi ponovno djeca — ona briše sve intelektualne razlike. Ni onaj najmudriji ništa ne zna.” Tako se izrazio jedan esejist iz 19. stoljeća. Doista, postajemo poput djece — bespomoćni, nemoćni da išta promijenimo. Ni bogatstvo ni moć ne mogu nam vratiti izgubljenu osobu. Mudri i umni nemaju odgovore. Plaču i jaki i slabi.

David, koji je davno vladao izraelskim kraljevstvom, osjetio je takvu bol kada mu je umro sin Apsalom. Saznavši za njegovu smrt, počeo je plakati i govoriti: “Sine moj Apsalome, sine moj, sine moj Apsalome! kamo da sam ja umro mjesto tebe! Apsalome sine moj, sine moj!” (2. Samuelova 18:33). Silan kralj koji je pokorio moćne neprijatelje nije mogao ništa drugo nego bespomoćno željeti da se on umjesto svog sina predao ‘posljednjem neprijatelju, smrti’ (1. Korinćanima 15:26).

Ima li lijeka za smrt? Ako smrti ima lijeka, postoji li kakva nada za one koji su umrli? Hoćemo li ikada ponovo vidjeti svoje najdraže? Sljedeći članak donosi biblijske odgovore na ta pitanja.