DVADESETAK nas okupilo se na obali s nestrpljenjem očekujući da krenemo na cjelodnevno putovanje po selima uzvodno uz rijeku. Nalazimo se u podnožju Anda, na mjestu gdje rijeka Beni ulazi u ogromno nizinsko područje amazonskog bazena. Krajolik je ovdje zaista čaroban.

No mi nismo turisti. Neki od nas iz ovog su kraja, a neki su iz udaljenih gradova došli živjeti ovdje u Rurrenabaque, simpatični gradić u kojem se može vidjeti puno drveća u cvatu, gdje su kuće pokrivene slamnatim krovovima, a ulicama povremeno prozuji pokoji motocikl za prijevoz putnika. Što je svrha našeg putovanja?

Ono što se ovdje događa zapravo se događa i u mnogim drugim dijelovima Bolivije. Jehovini svjedoci iz većih gradova te iz stranih zemalja donose dobru vijest o Božjem Kraljevstvu u manja mjesta (Matej 24:14).

Bolivija se nalazi u središtu Južne Amerike. Ta je zemlja dvaput veća od Francuske, ali ima skoro deset puta manje stanovnika. Većina stanovništva živi ili u gradovima i rudarskim mjestima na zapanjujućim nadmorskim visinama ili u dolinama gdje je koncentrirana poljoprivreda. S druge strane, u tropskim nizinama naselja su potpuno okružena nepreglednim šumama.

U 1950-ima i 1960-ima odvažne misionarke poput Betty Jackson, Elsie Meynberg, Pamele Moseley i Charlotte Tomaschafsky predvodile  su propovjedničku aktivnost u mnogim zabačenim mjestima. One su ljude iskrenog srca poučavale biblijskoj istini i pomagale u osnivanju malih skupština. Tijekom 1980-ih i 1990-ih broj Jehovinih svjedoka povećao se za šest puta, uglavnom u gradovima. Sada u svakoj četvrti postoje skupštine. Ima ih u bogatim četvrtima, gdje ljudi rade u poslovnim neboderima, žive u velikim, otmjenim kućama i kupuju u velikim trgovačkim centrima. No skupštine postoje i u udaljenim predgrađima, gdje ljudi žive u kućicama od nepečene opeke, kupuju na tržnicama pod vedrim nebom i nose živopisnu narodnu nošnju. Međutim, što se može učiniti kako bi se još većem broju ljudi u zabačenim mjestima pomoglo da upoznaju Jehovu?

U posljednjih dvadesetak godina velik broj Bolivijaca iz rudarskih mjesta i seoskih područja otišao je živjeti u gradove. Neobično je kada se netko seli u suprotnom smjeru — iz grada u selo. Mnoga sela imaju samo jedan telefon, a struju tek nekoliko sati dnevno. Jehovini svjedoci koji žive u tim malim mjestima suvjernike mogu vidjeti jedino na godišnjim kongresima, a i ta su putovanja često skupa, opasna i vrlo naporna. Seoske škole omogućuju samo osnovno obrazovanje. Što onda mnoge Jehovine svjedoke potiče da se iz grada presele na selo?

“U La Pazu sam se mogao posvetiti tome da izgradim karijeru”, nedavno je rekao Luis. “No moji su roditelji uvijek govorili da je služba propovijedanja najbolja karijera. Iz tog sam se razloga odlučio upisati na tečaj na kojem sam naučio nešto o metodama gradnje. Dok sam bio na odmoru u Rurrenabaqueu, primijetio sam da su ljudi željni dobre vijesti. Kad sam vidio koliko malo braće tamo ima, osjećao sam da jednostavno moram doći i pomoći. Sada vodim 12 biblijskih tečajeva. Naprimjer, proučavam s jednim mlađim čovjekom i njegovom ženom. Oni imaju četvero djece. Taj je čovjek puno pio i bio je kockar, ali sa svim tim je prestao te je prijateljima počeo pričati o onome što uči o Jehovi. Uvijek unaprijed prouči gradivo koje obrađujemo. Kada mora na tri do četiri dana ići u šumu rušiti stabla, žalostan je jer ne želi propustiti nijedan dio kršćanskih aktivnosti. Kad ih vidim na kršćanskom sastanku, osjetim da je vrijedilo žrtvovati se i doći ovamo.”

Juana je samohrana majka. “Radila sam kao kućna pomoćnica u La Pazu”, kaže ona.  “S punovremenom sam službom započela kad mi je sin bio još malen. Na jednom putovanju posjetila sam Rurrenabaque i shvatila da ću ljudima moći još više pomagati ako se preselim tamo. Tako smo se preselili, a ja sam se ponovno zaposlila kao kućna pomoćnica. U početku je bilo teško podnositi vrućinu i insekte. Ali sada smo ovdje već sedam godina. Svakog tjedna vodim puno biblijskih tečajeva, a mnoge osobe dolaze na sastanke i tako pokazuju da cijene to što proučavaju Bibliju.” Juana i njen sin dio su grupe koja se upravo ukrcava na čamac. Pridružite nam se!

Uz buku izvanbrodskog motora plovimo prema uskom planinskom klancu. Jato papiga kreštanjem protestira protiv naše prisutnosti. Blatne vode koje pritječu s planina stvaraju snažne virove oko nas dok lađar vješto manevrira uz riječnu struju. Već je oko 10 sati kad se iskrcavamo pred jednim seocetom. Tu nas dočekuje starješina iz skupštine Rurrenabaque i pokazuje nam gdje trebamo propovijedati.

Seljani nas gostoljubivo primaju i pozivaju pod hladovinu drveta ili u kuću napravljenu od bambusovine i natkrivenu palminim listovima. Ubrzo nailazimo na mladi bračni par zaposlen gnječenjem šećerne trske u drvenom tijesku domaće izrade. Sok iz trske cijedi se u bakrenu zdjelu. On se kasnije kuha dok ne postane tamna melasa koja se onda može prodati u nekom većem mjestu. Pozivaju nas da uđemo u kuću i postavljaju nam puno pitanja o Bibliji.

Nastavljamo dalje s putovanjem uz rijeku i propovijedamo od sela do sela. Mnogi ljudi sretni su kad čuju da u Bibliji piše kako bolesti i smrti više neće biti (Izaija 25:8; 33:24). Budući da zdravstvena njega ovdje nije lako dostupna, većina obitelji doživjela je tragičan gubitak djeteta. Život siromašnih zemljoradnika i ribara težak je i nesiguran. Zato su mnogi obratili pažnju Božjem obećanju zapisanom u 72. psalmu koje govori o vlasti koja će iskorijeniti siromaštvo. Pa ipak, hoće li se zainteresirane osobe koje žive u takvim zabačenim mjestima potruditi da dođu na kršćanske sastanke? To je zanimalo Erica i Vicky, punovremene propovjednike u Santa  Rosi, koja je još tri sata vožnje dublje u amazonskom bazenu.

Eric i Vicky u Boliviju su došli iz Kalifornije prije 12 godina. Putujući nadglednik predložio im je da se presele u Santa Rosu. “U tom mjestu postoje samo dva telefona i nema pristupa Internetu”, kaže Vicky. “Sve vrvi divljim životinjama. Često viđamo aligatore, nojeve i velike zmije dok motociklima obilazimo udaljena područja. Međutim, ljudi nas ipak zanimaju više od životinja. Proučavamo Bibliju s obitelji Vaca, s mladim parom koji ima četvero djece. Oni žive 26 kilometara izvan gradića. Otac je često bio pijan, ali se promijenio. Svakog tjedna na sastanke u dvoranu dovodi cijelu obitelj i mlađu sestru. Ženu i najmlađe dijete vozi na svom velikom biciklu. Devetogodišnji sin vozi svoju mlađu sestru na drugom biciklu, a osmogodišnjak se vozi na trećem biciklu. Trebaju im tri sata da dođu.” Ta obitelj zaista voli Jehovu i poduzima sve što može da bude u kontaktu sa skupštinom.

Za samo godinu i po tri su osobe bile spremne za krštenje, a oko 25 osoba dolazi u novu dvoranu Jehovinih svjedoka u Santa Rosi. Iako puno ljudi želi proučavati Bibliju, mnogi od njih moraju savladati velike prepreke kako bi služili Jehovi.

Marina i Osni, misionari koji služe u zabačenom gradiću blizu granice s Brazilom, kažu da ovdje mnogi ne gledaju na brak kao na trajnu vezu. Oni često mijenjaju partnere. “To je problem koji koči duhovni napredak”, kaže Osni. “Kada ljudi žele postati pravi kršćani, to je komplicirano i skupo. Neki moraju raščistiti odnose s osobama iz prijašnjih veza i zatim se zakonski vjenčati. Usprkos tome, kad su saznali da je ozakonjenje braka biblijski zahtjev, neki su stvarno naporno radili kako bi skupili dovoljno novca da plate sve takse” (Rimljanima 13:1, 2; Hebrejima 13:4).

Norberto je jedan od onih koji su savladali tu prepreku. Marina kaže: “Norberto je bio s nekoliko žena prije nego što je počeo živjeti s jednom pekaricom. Ona je bila oko 35 godina mlađa od njega i imala je sina kojeg je Norberto prihvatio kao vlastitog. Kako je dječak rastao, Norberto je poželio da mu bude bolji primjer nego što jest i zato je, kad mu je jedan Jehovin svjedok došao u pekaru i ponudio besplatno proučavanje Biblije, pristao na to premda nije znao čitati i premda je imao već preko 70 godina. Kada su Norberto i žena s kojom je živio saznali što Jehova od njih traži, ozakonili su svoju vezu i kasnije se krstili. Dječak je postao odgovoran mladi kršćanin — upravo ono čemu se njegov poočim nadao. Norberto je naučio čitati i čak drži govore na skupštinskim sastancima. Iako je zbog svojih godina već dosta slab, revno propovijeda dobru vijest.”

Isus je svojim prvim sljedbenicima rekao: ‘Primit ćete silu kad sveti duh dođe na vas, i bit ćete mi svjedoci do najudaljenijeg dijela zemlje’ (Djela apostolska 1:8). Doista je ohrabrujuće gledati kako Božji duh potiče kršćane, i muškarce i žene, da se presele na udaljena područja! Naprimjer, 2004. tridesetak revnih kršćana otišlo je na neko vrijeme u zabačena područja kao specijalni pioniri.  Oni cijene dobar primjer koji im je pružilo oko 180 stranih državljana koji su u Boliviju došli služiti kao pioniri, pokrajinski nadglednici, betelski volonteri ili misionari. U Boliviji 17 000 objavitelja Kraljevstva vodi oko 22 000 biblijskih tečajeva sa zainteresiranim osobama.

Sva ta braća jako su radosna jer osjećaju da ih vodi Jehovin duh. Naprimjer, Robert i Kathy služe kao misionari u Camiriju, koji se smjestio među valovitim zelenim brdima na jednoj rijeci. Camiri je oduvijek bio zabačeno mjesto. “Čini se da smo došli baš u pravo vrijeme”, kaže Robert. “U dvije godine oko 40 je osoba postalo objaviteljima dobre vijesti.”

Mnogi mještani zadivljeni su promjenama u životu onih koji proučavaju Bibliju. Naprimjer, jednog dana prije otprilike četiri godine Ariel, koji se često opijao, ležao je mamuran u krevetu. Iako je zbog kockanja bio popularan u svojoj sredini, zabrinuto je razmišljao o sve većim dugovima, problemima u braku i zanemarenim kćerima. U takvim mislima prekinuo ga je jedan Jehovin svjedok koji je propovijedao od kuće do kuće. Ariel je dugo i pozorno slušao dok mu je brat objašnjavao biblijsku poruku. Uskoro je Ariel ponovno bio u krevetu, ali ovaj put je čitao o sretnom obiteljskom životu, raju i služenju Bogu. Kasnije je počeo proučavati Bibliju.

Kad su misionari došli, Arielova žena Arminda već je proučavala neko vrijeme, ali je bila prilično malodušna. “Sve ću pokušati da on prestane piti”, rekla je ona. “Ali sumnjam da će od toga biti neke koristi. On je izgubljen slučaj.” Međutim, biblijski tečaj bio joj je zanimljiviji nego što je očekivala. U razdoblju od godinu dana krstila se i svjedočila svojoj obitelji. Uskoro je nekoliko članova njene obitelji predalo svoj život Jehovi.

S druge strane, Ariel se morao boriti sam sa sobom kako bi prestao piti, pušiti i kockati. Prekretnica je bila kad je sve svoje poznanike pozvao na obilježavanje Isusove smrti. Prije toga donio je odluku: “S onima koji ne dođu prestajem se družiti. S onima koji dođu proučavat ću Bibliju.” Tako je započeo tri biblijska tečaja. Čak i prije nego što je postao član skupštine, Ariel je proučavao Bibliju s jednim članom obitelji koji je napredovao i krstio se istog dana kad i on. Arminda kaže: “To je kao da stari Ariel više ne postoji.”

Robert dodaje: “Sada 24 člana ove obitelji redovito dolaze na sastanke. Desetero ih je kršteno, a osmero su nekršteni objavitelji. Neki koji su zapazili promjene u njihovom životu također su počeli proučavati Bibliju i sada dolaze na skupštinske sastanke. Broj prisutnih porastao je sa 100 na 190. Kathy i ja vodimo oko 30 biblijskih tečajeva i sve osobe s kojima proučavamo dolaze na sastanke. Jako nam je drago što smo ovdje.”

Ono što se odvija u zabačenim mjestima Bolivije samo je djelić svjetske “žetve” prorečene u 7. poglavlju Otkrivenja, koje govori o tome da će se tijekom ‘Gospodinovog dana’ sakupljati ljudi koji će preživjeti veliku nevolju (Otkrivenje 1:10; 7:9-14). Nikada prije u ljudskoj povijesti milijuni ljudi iz svih naroda nisu bili ujedinjeni u obožavanju jedinog pravog Boga. Divnog li dokaza da je blizu ispunjenje Božjih obećanja!