RAT je uvijek bio okrutan. Uvijek je upropaštavao živote vojnika i donosio patnju civilima. No u novije vrijeme rat je postao drugačiji. Na koji način?

Današnji su ratovi uglavnom građanski ratovi, odnosno oružani sukobi unutar jedne države. A građanski ratovi često traju duže, ljudima ostave dublje traume i više opustoše državu nego ratovi sukobljenih zemalja. “Građanski su ratovi nemilosrdni i krvavi, a posljedice su: tisuće mrtvih, silovanja, progoni i, u najekstremnijim slučajevima, genocidi”, izjavio je španjolski povjesničar Julián Casanova. Da, kada susjedi počnu ubijati susjede, i stoljeća mogu proći prije nego rane zacijele.

Otkako je završio hladni rat, bilo je relativno malo ratova između država. “Od svih većih sukoba između 1990. i 2000. samo tri nisu bila građanski ratovi”, izvještava Štokholmski međunarodni institut za mirovna istraživanja (SIPRI).

Istina, građanski ratovi možda ne djeluju kao neka velika prijetnja i možda ne privlače tako veliku medijsku pažnju, ali bol i razaranja nisu zbog toga ništa manji. U takvim sukobima poginuli su milijuni ljudi. Zapravo, u posljednja dva desetljeća u samo tri ratom zahvaćene zemlje — Afganistanu, Demokratskoj Republici Kongu i Sudanu — život je izgubilo skoro pet milijuna ljudi. Na Balkanu je u surovim etničkim sukobima poginulo gotovo 250 000 ljudi, a dugotrajni gerilski rat u Kolumbiji odnio je živote 100 000 ljudi.

No surovost građanskog rata najbolje se vidi po onome što proživljavaju djeca. Prema podacima Visokog povjereništva Ujedinjenih naroda za izbjeglice, u prošlom desetljeću u građanskim je sukobima život izgubilo više od dva milijuna djece. Ranjeno ih je šest milijuna. Sve više djece postaje vojnicima. Jedan dječak koji se borio u ratu kaže: “Uvježbali su me. Dali su mi oružje. Drogirao sam se. Ubijao sam ljude. Puno ljudi. Bio je to rat (...). Ja sam samo slušao zapovijedi. Znao sam da je loše to što radim. Nisam to htio.”

U zemljama gdje je građanski rat postao dio svakodnevice mnoga djeca odrastaju a da i ne znaju što je to mir. Žive u svijetu u kojem škole ne postoje zato što su uništene i u kojem se razgovara jedino preko nišana. Dunja, koja ima 14 godina, kaže sljedeće: “Ubijeno je tako puno ljudi (...). Više se ne može čuti cvrkut ptica, čuje se jedino djecu kako plaču za majkom ili ocem, bratom ili sestrom.”

Što raspiruje plamen tako surovih građanskih ratova? Nacionalna i plemenska  mržnja, vjerska pripadnost, nepravda i politička previranja značajni su faktori. Još jedan od temeljnih činilaca je pohlepa — pohlepa za moći i novcem. Političari, često vođeni pohlepom, potiču mržnju koja rasplamsava sukob. U jednom izvještaju već spomenutog Štokholmskog instituta stoji da mnogi sudjeluju u oružanim sukobima “zbog vlastite koristi”. U izvještaju dalje piše: “Pohlepa se pojavljuje u raznim oblicima — od razgranate trgovine dijamantima koju vode vojska i političari do pljačke sela koju izvrše naoružani mladići.”

Dostupnost jeftinog, ali smrtonosnog oružja samo povećava krvoproliće. Smatra se da od ručnog vatrenog oružja svake godine pogine oko 500 000 ljudi — uglavnom žena i djece. U jednoj afričkoj zemlji jurišna puška AK-47, poznatija kao kalašnjikov, košta isto koliko i jedna kokoš. Žalosno je što u nekim mjestima pušaka ima gotovo koliko i ovih domaćih životinja. Procjenjuje se da diljem svijeta sada ima 500 milijuna komada ručnog i lakog oružja — po 1 komad na svakih 12 osoba.

Hoće li 21. stoljeće postati stoljeće užasnih građanskih ratova? Može li se građanskim sukobima stati na kraj? Hoće li ljudi ikada prestati s ubijanjem? Sljedeći članak pozabavit će se tim pitanjima.