ISUS KRIST osnovao je samo jednu crkvu, ili skupštinu. Ta je skupština predstavljala duhovno tijelo, duhovnu obitelj. U nju su bili okupljeni svi oni ljudi koje je Bog izabrao svojim svetim duhom i prihvatio kao svoju ‘djecu’ (Rimljanima 8:16, 17; Galaćanima 3:26).

Isus je naučavao da je Bog odredio samo jedan put kojim će ljude upućivati prema istini i životu. Da bi jasnije predočio tu važnu istinu, Isus je simboličan put u vječni život usporedio s doslovnim putom. Rekao je: “Uđite na uska vrata; jer širok je i prostran put koji vodi u uništenje, i mnogo je onih koji njime idu; dok su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo je onih koji ga nalaze” (Matej 7:13, 14; Ivan 14:6; Djela apostolska 4:11, 12).

Skupštinu prvog stoljeća ne bismo trebali zamišljati kao “globalnu, sveobuhvatnu i organiziranu instituciju na kakvu danas mislimo kada govorimo o Katoličkoj crkvi”, kaže The New Dictionary of Theology. Zašto ne? U rječniku dalje stoji: “Jednostavno rečeno, zato što takve organizirane, sveobuhvatne institucije nije ni bilo.”

Nitko ne može osporiti da ranokršćanska skupština nije bila nalik današnjim institucionaliziranim crkvama. No bila je organizirana. Mjesne skupštine nisu djelovale nezavisno. Sve one priznavale su autoritet vodećeg tijela u Jeruzalemu. To tijelo, koje se sastojalo od apostola i starješina jeruzalemske skupštine, čuvalo je jedinstvo cjelokupne kršćanske skupštine kako bi ostala ‘jedno tijelo’ Kristovo (Efežanima 4:4, 11-16; Djela apostolska 15:22-31; 16:4, 5).

 Što se dogodilo s tom jednom, pravom kršćanskom skupštinom? Je li od nje nastala moćna Katolička crkva? Da li se od nje razvio protestantizam, koji je razdijeljen u brojne vjerske zajednice i crkve? Ili se dogodilo nešto drugo?

Da bismo dobili odgovore, razmotrimo što se trebalo zbiti prema riječima samog Isusa Krista. Možda ćeš se iznenaditi kad saznaš da je Isus očekivao da će se njegova skupština izgubiti s povijesne scene te da je dopustio da tako žalosno stanje potraje stoljećima.

Poistovjećujući svoju skupštinu s ‘nebeskim kraljevstvom’, Isus je rekao: “Nebesko kraljevstvo postalo je slično čovjeku koji je posijao dobro sjeme u svom polju. Dok su ljudi spavali, došao je njegov neprijatelj i posijao kukolj među pšenicu i otišao. A kad je usjev izniknuo i donio plod, tada se pojavio i kukolj. Nato su došli domaćinovi robovi i rekli mu: ‘Gospodaru, nisi li posijao dobro sjeme u svom polju? Odakle onda kukolj?’ A on im je rekao: ‘To je učinio čovjek neprijatelj.’ Nato su mu oni rekli: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo i skupimo ga?’ A on je rekao: ‘Ne; da ne biste slučajno, skupljajući kukolj, s njim iščupali i pšenicu. Neka oboje raste zajedno do žetve; a u vrijeme žetve reći ću žeteocima: Skupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, zatim skupite pšenicu u moju žitnicu” (Matej 13:24-30).

Isus je objasnio da je on “sijač”. “Dobro sjeme” predstavlja njegove prave učenike. Njegov je “neprijatelj” Sotona Đavo. “Kukolj” su lažni kršćani koji su se uvukli u ranokršćansku skupštinu. Rekao je da će dopustiti da “pšenica” i “kukolj” zajedno rastu do “žetve”, koja će nastupiti na “završetku sustava stvari”, odnosno ovog zlog svijeta (Matej 13:37-43). Što sve ovo znači?

Ubrzo nakon smrti apostola neki su učitelji unutar skupštine postali otpadnici te su počeli njome upravljati. Oni su govorili “iskrivljene stvari da bi odvukli učenike za sobom” (Djela apostolska 20:29, 30). Zbog toga su mnogi kršćani ‘otpali od vjere’. Oni su se ‘okrenuli lažnim pričama’ (1. Timoteju 4:1-3; 2. Timoteju 4:3, 4).

 Do četvrtog stoljeća n. e., kaže The New Dictionary of Theology, “katoličanstvo je postalo službena (...) religija Rimskog Carstva”. Bilo je to “stapanje crkve i svjetovnog društva” — združivanje crkve i države, koje je potpuno suprotno vjerovanjima prvih kršćana (Ivan 17:16; Jakov 4:4). Isti izvor navodi da je s vremenom cijelo ustrojstvo i karakter crkve, kao i mnoštvo njenih temeljnih vjerovanja, doživjelo radikalne promjene “pod utjecajem čudne i potpuno nezdrave kombinacije starozavjetnih i neoplatonskih predodžbi”. Kao što je Isus i prorekao, njegove se prave učenike više nije moglo raspoznati uslijed “bujanja” lažnih kršćana.

Isusovi su slušatelji znali da je teško uočiti razliku između pšenice i kukolja, kao što je otrovni ljulj vrat, koji tijekom rasta jako sliči pšenici. Tako je Isus prikazao da će tijekom određenog perioda biti teško prepoznati prave kršćane među mnoštvom lažnih. To ne znači da je kršćanska skupština prestala postojati, jer je Isus obećao da će voditi svoju duhovnu braću “u sve dane do završetka sustava stvari” (Matej 28:20). Isus je rekao da će pšenica i dalje rasti. I doista, kroz sva su stoljeća pravi kršćani — pojedinačno ili u grupama — nesumnjivo činili sve što su mogli kako bi se držali Kristovih učenja. No oni više nisu sačinjavali jasno prepoznatljivo, vidljivo tijelo, ili organizaciju. Oni sigurno nisu bili poput jasno vidljivih otpadničkih religija koje kroz povijest imenu Isusa Krista nisu donijele ništa osim sramote i poniženja (2. Petrova 2:1, 2).

Apostol Pavao prorekao je još nešto što će obilježavati te krive religije. Napisao je: “Neka vas nitko ne zavede ni na koji način, jer [Jehovin dan] neće doći dok najprije ne dođe otpad i ne bude otkriven čovjek bezakonja” (2. Solunjanima 2:2-4). Ovaj “čovjek bezakonja” nije nitko drugi do svećenstvo, koje je sebe postavilo za gospodara “kršćanske” skupštine. *

Otpad je započeo u danima apostola Pavla. Maha je uzeo nakon što su pomrli apostoli, koji su svojim utjecajem predstavljali zapreku njegovom širenju. Otpad će se jasno prepoznati, rekao je Pavao, po ‘Sotoninom djelovanju sa svakim moćnim djelom i lažnim znakovima i predznacima i sa svakom nepravednom prijevarom’ (2. Solunjanima 2:6-12). Kako to samo točno opisuje ono što su toliki vjerski vođe radili kroz cijelu povijest!

Potkrepljujući svoju tvrdnju da je Rimokatolička crkva jedina prava crkva, katolički vođe kažu da su njihovi biskupi “po neprekinutom nasljedstvu od početka, izdanci iz apostolskog sjemena”. Međutim, ova tvrdnja o nasljeđivanju apostolske službe nema povijesnu ni biblijsku podlogu. Nema valjanog dokaza da je crkvu koja je nastala nakon smrti Isusovih apostola ikada vodio Božji sveti duh (Rimljanima 8:9; Galaćanima 5:19-21).

A što je s crkvama koje su nastale nakon takozvane reformacije? Jesu li one počele djelovati po uzoru na ranokršćansku skupštinu? Jesu li obnovile čistoću prvobitne kršćanske skupštine? Istina je da je nakon reformacije mnogo običnih ljudi dobilo priliku čitati Bibliju na svom jeziku. No povijest dokazuje da su te crkve ipak nastavile naučavati krive nauke * (Matej 15:7-9).

Razmisli i o sljedećem. Isus Krist nedvosmisleno je prorekao da će njegova jedina prava skupština biti obnovljena u vrijeme koje je on nazvao završetkom sustava stvari,  odnosno ovog zlog svijeta (Matej 13:30, 39). Ispunjenje biblijskih proročanstava otkriva da mi sada živimo u tom vremenu (Matej 24:3-35). S obzirom na to, svatko bi se trebao upitati: ‘Gdje je ta jedina prava crkva?’ Što više vrijeme odmiče, trebalo bi biti sve jasnije koja je to crkva.

Možda smatraš da si već pronašao tu crkvu, ili skupštinu. No, važno je da u to budeš siguran. Zašto? Zato što, kao i u prvom stoljeću, može postojati samo jedna prava crkva. Jesi li našao vremena da istražiš je li tvoja crkva doista organizirana po uzoru na kršćansku skupštinu prvog stoljeća i ostaje li vjerna učenjima Isusa Krista? Zašto to sada ne bi istražio? Jehovini svjedoci rado će ti u tome pomoći (Djela apostolska 17:11).