Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Obični ljudi prevode Bibliju

Obični ljudi prevode Bibliju

GODINE 1835. Henry Nott, zidar iz Engleske, i John Davies, trgovac iz Walesa, priveli su kraju jedan ogroman pothvat. Nakon više od 30 godina mukotrpnog rada konačno su dovršili prevođenje cijele Biblije na tahićanski jezik. S kojim su se izazovima suočila ova dva obična čovjeka i što je bio rezultat njihovog rada koji su vršili iz ljubavi?

“Veliko buđenje”

U drugoj polovici 18. stoljeća pobornici protestantskog pokreta koji je dobio ime “Veliko buđenje”, ili skraćeno “Buđenje”, propovijedali su na seoskim trgovima te blizu rudnika i tvornica u Velikoj Britaniji. Cilj im je bio propovijedati radničkoj klasi. Propovjednici Buđenja s entuzijazmom su poticali distribuciju Biblije.

Začetnik pokreta, baptist William Carey, sudjelovao je u osnivanju “Londonskog misionarskog društva” (LMS), koje je utemeljeno 1795. godine. Društvo je obrazovalo ljude koji su bili spremni naučiti urođeničke jezike i služiti kao misionari na južnopacifičkom području. Cilj tih misionara bio je propovijedati evanđeosku poruku na jeziku urođenika.

Otok Tahiti, koji je otkriven kratko vrijeme prije toga, postao je prvo misionarsko područje LMS-a. Za pobornike Buđenja ovi su otoci bili ‘mračna mjesta’ poganstva, polja koja su bila spremna za žetvu.

Obični ljudi dorasli situaciji

Želeći sudjelovati u toj žetvi, tridesetak na brzinu odabranih i slabo pripremljenih misionara ukrcalo se na brod Duff koji je bio u vlasništvu LMS-a. Na popisu putnika nalazila su se “četiri zaređena pastora [koji za to nisu bili školovani], šest tesara, dva postolara, dva zidara, dva tkalca, dva krojača, trgovac, sedlar, sluga, vrtlar, liječnik, kovač, bačvar, prerađivač pamuka, klobučar, suknar, stolar te supruge petorice tih muškaraca i troje djece”.

Jedino pomagalo koje su ti misionari imali za upoznavanje s izvornim biblijskim jezicima bio je grčko-engleski rječnik te Biblija s hebrejskim rječnikom. Tijekom sedmomjesečne plovidbe misionari su upamtili neke tahićanske riječi s liste koju su sastavili prijašnji posjetitelji otoka, većinom pobunjenici s broda Bounty. Konačno je Duff stigao na Tahiti i 7. ožujka 1797. misionari su se iskrcali. Međutim, većina ih se nakon godine dana obeshrabrila i otišla. Ostalo je samo sedam misionara.

Jedan od te sedmorice bio je Henry Nott, koji je prije svog dolaska na ovaj otok bio zidar. Bile su mu tek 23 godine. Sudeći po njegovim prvim pismima, imao je tek osnovno obrazovanje. Ipak, već se u početku pokazalo da je talentiran za učenje tahićanskog jezika. Bio je poznat kao iskrena, opuštena i ugodna osoba.

Godine 1801. Notta su izabrali da poučava devetoricu tek pristiglih misionara. Među njima je bio i 28-godišnji John Davies, Velšanin blage naravi i velika srca, koji se pokazao sposobnim učenikom i marljivim radnikom. Nije prošlo puno vremena, a ta dva čovjeka odlučila su Bibliju prevesti na tahićanski.

Iznimno težak zadatak

No prevođenje na tahićanski bilo je iznimno teško jer još nije bio razvijen sistem pisanja na tom jeziku. Misionari su ga mogli učiti isključivo usmenim putem. Nisu imali ni rječnik ni gramatički priručnik. Misionare su do očaja dovodili specifični glasovi tog jezika koji se tvore pri izdisanju, a prekidaju ih grkljanski zvukovi zatvaranja glasnica i iznenadnog oslobađanja zraka uz eksplozivni efekt. U očaj su ih bacali i brojni samoglasnici koji se nižu jedan za drugim (u jednoj riječi može ih uzastopno biti i do pet) te činjenica da se u tom jeziku koristi vrlo malo suglasnika. “Mnoge riječi ne sadrže ništa osim samoglasnika i svaka ima neki svoj ton”, znali su se žaliti. Priznali su da nisu mogli “razumjeti riječi jer nisu točno prepoznali njihov ton”. Čak im se činilo da u riječima čuju neke zapravo nepostojeće glasove!

Da bi stvari bile još gore, ponekad su neke riječi u tahićanskom jeziku postale zabranjene, ili tabui, i zato ih se moralo nadomještati drugima. I sinonimi su im zadavali glavobolju. U tahićanskom za riječ “molitva” postoji više od 70 izraza. Još jedan izazov bila je tahićanska sintaksa, koja je potpuno drugačija od engleske. No unatoč teškoćama, misionari su malo-pomalo sastavili listu riječi koju će Davies 50 godina kasnije objaviti kao rječnik s 10 000 natuknica.

Izazov je bilo i pisanje tahićanskog. Misionari su pokušavali pisati koristeći se engleskim pravopisom. Međutim, za razliku od engleskog jezika, latinicom se ne može na odgovarajuć način prikazati tahićanske glasove. Zbog toga su uslijedile beskrajne rasprave o izgovoru i pisanju. Budući da su bili prvi na južnopacifičkom području koji su usmenom jeziku dali pisani oblik, misionari su često morali smišljati nove načine pisanja. Nisu ni slutili da će njihov rad kasnije biti polazište za mnoge druge jezike južnopacifičkog područja.

Malo priručnika, mnogo domišljatosti

Prevoditelji su na raspolaganju imali samo nekoliko priručnika. Odredbom LMS-a trebali su kao temeljne tekstove za prevođenje koristiti Textus Receptus i prijevod King James. Nott je od LMS-a tražio da mu pošalju još rječnika hebrejskog i grčkog te Biblije na tim jezicima. Nije poznato da li je ikada dobio te knjige. No zato je Davies od svojih prijatelja iz Walesa dobio neke stručne knjige. Izvještaji pokazuju da je imao, ako ništa drugo, barem grčki rječnik, Bibliju na hebrejskom, Novi zavjet na grčkom te Septuagintu.

Cijelo to vrijeme propovjednička aktivnost misionara i dalje je bila bez rezultata. Iako su misionari već 12 godina bili na Tahitiju, nije se krstio niti jedan tamošnji stanovnik. Na koncu su neprestani građanski ratovi sve misionare osim odlučnog Notta primorali da pobjegnu u Australiju. Jedno je vrijeme on bio jedini misionar na otočju Windward koje je dio Društvenih otoka, no morao je zajedno s kraljem Pomareom II pobjeći na otok Moorea.

Međutim, Nottovim preseljenjem nije prestao njegov prevoditeljski rad, a ponovno mu se pridružio i Davies nakon što je dvije godine proveo u Australiji. U međuvremenu se Nott latio učenja grčkog i hebrejskog te je dobro ovladao tim jezicima. Zato je na tahićanski počeo prevoditi neke dijelove Hebrejskih pisama. Prevodio je dijelove Biblije koje je domaće stanovništvo moglo lako razumjeti i prihvatiti.

Zatim je Nott u suradnji s Daviesom počeo prevoditi Evanđelje po Luki, koje je i dovršeno u rujnu 1814. On je načinio prijevod koji je na tahićanskom zvučao prirodno, a Davies je provjerio je li prijevod u skladu s izvornim tekstovima. Godine 1817. kralj Pomare II zamolio je da mu daju da on osobno otisne prvu stranicu Lukinog Evanđelja. Učinio je to na malom ručnom stroju za tiskanje koji su na otok Moorea donijeli misionari. Priča o prevođenju Biblije na tahićanski ne bi bila potpuna da se ne spomene Tahićanin Tuahine koji je tijekom godina vjerno surađivao s misionarima i pomagao im da u cijelosti shvate duh jezika.

Prijevod je završen

Godine 1819, nakon šest godina napornog rada, dovršeno je prevođenje četiri Evanđelja, Djela apostolskih i Psalama. Tiskarski stroj koji su sa sobom donijeli novi misionari olakšao je tiskanje i raspačavanje ovih biblijskih knjiga.

Uslijedilo je razdoblje intenzivnog prevođenja, korekture i popravljanja teksta. Nakon što je 28 godina proveo na Tahitiju, Nott se 1825. razbolio, a od LMS-a je dobio dopuštenje da otplovi natrag u Englesku. Srećom, dotad je prijevod Grčkih pisama bio gotovo dovršen. Na putu i tijekom boravka u Engleskoj nastavio je s prevođenjem preostalog dijela Biblije. Godine 1827. Nott se vratio na Tahiti. Osam godina kasnije, u prosincu 1835, konačno je odložio svoje pero. Nakon više od 30 godina mukotrpnog rada cijela je Biblija bila prevedena.

Godine 1836. Nott je otputovao u Englesku da bi u Londonu tiskao cijelu tahićansku Bibliju. Osmog lipnja 1838. ushićeni Nott predstavio je kraljici Viktoriji prvo izdanje Biblije na tahićanskom. Naravno, ovo je bio vrlo dirljiv trenutak za nekadašnjeg zidara koji je isplovio prije 40 godina na brodu Duff i udubio se u proučavanje tahićanske kulture kako bi izvršio ovu veliku životnu misiju.

Dva mjeseca kasnije Nott je krenuo natrag na južni Pacifik s 27 sanduka u kojima se nalazilo prvih 3 000 primjeraka cjelovite Biblije na tahićanskom jeziku. Kad su stali u Sydneyu, ponovo se razbolio, no nije se htio odvajati od dragocjenih sanduka. Godine 1840, nakon što se oporavio, stigao je na Tahiti, gdje su ljudi doslovno navalili na njegove sanduke u želji da dobiju primjerak tahićanske Biblije. Nott je umro na Tahitiju u dobi od 70 godina, u svibnju 1844.

Dalekosežan učinak

Međutim, Nottova su djela nastavila živjeti. Njegov je prijevod imao dalekosežan utjecaj na polinezijske jezike. Time što su osmislili sustav pisanja na tahićanskom, misionari su očuvali taj jezik. Jedan je pisac izjavio: “Nott je sačuvao standardni tahićanski jezik s njegovom gramatikom.” Da bi se naučilo književni tahićanski jezik, uvijek će trebati posegnuti za Biblijom. Neumoran rad tih prevoditelja tisuće je riječi sačuvao od zaborava. Stotinu godina kasnije jedan je pisac rekao: “Znamenita Nottova tahićanska Biblija remek-djelo je tahićanskog jezika — s time se svi slažu.”

To značajno djelo nije koristilo samo Tahićanima već je ujedno položilo temelj prevođenju na druge južnopacifičke jezike. Naprimjer, prevoditelji na Cookovom otočju i Samoi oslanjali su se na taj prijevod. “U suštini sam slijedio primjer g. Notta, čiji sam prijevod pažljivo proučio”, rekao je jedan prevoditelj. Jedan je drugi prevoditelj ‘pred sobom imao Psalme na latinskom, te njihov prijevod na engleskom i tahićanskom’ dok je ‘jedan od Davidovih psalama prevodio na samoanski’.

Povodeći se za primjerom pobornika Buđenja u Engleskoj, misionari na Tahitiju s entuzijazmom su promicali pismenost. Ustvari, više od jednog stoljeća Biblija je bila jedina knjiga dostupna stanovništvu Tahitija. Stoga je postala vrlo važan dio tahićanske kulture.

Česta upotreba Božjeg imena u Hebrejskim i Grčkim pismima jedno je od najljepših obilježja Nottovog prijevoda. Zbog toga je danas Jehovino ime dobro poznato na Tahitiju i okolnim otocima. Čak se može vidjeti i na nekim protestantskim crkvama. Međutim, Božje se ime sada uglavnom povezuje s Jehovinim svjedocima i njihovom revnom službom propovijedanja u kojoj se često služe tahićanskom Biblijom koju su preveli Nott i njegovi suradnici. A neumoran trud prevoditelja poput Henrya Notta podsjeća nas na to koliko bismo trebali biti sretni što je Božja Riječ danas dostupna većini čovječanstva.

[Slike na stranici 26]

Prvi prijevodi Biblije na tahićanskom. Jehovino se ime prvi put javlja 1815.

Henry Nott (1774-1844), glavni prevoditelj Biblije na tahićanski

[Zahvale]

Tahićanska Biblija: Uz dopuštenje British Library (3070.a.32); Henry Nott i pismo: Collection du Musée de Tahiti et de ses Îles, Punauia, Tahiti; katekizam: Uz dopuštenje London Missionary Society Papers, Alexander Turnbull Library, Wellington, Novi Zeland

[Slika na stranici 28]

Dvojezični tahićansko-velški katekizam iz 1801, u kojem se pojavljuje Božje ime

[Zahvala]

Uz dopuštenje London Missionary Society Papers, Alexander Turnbull Library, Wellington, Novi Zeland

[Slika na stranici 29]

Protestantska crkva na čijem se pročelju vidi Jehovino ime, otok Huahine, Francuska Polinezija

[Zahvala]

Avec la permission du Pasteur Teoroi Firipa