BIO je to samo jedan od događaja u dugoj i teškoj borbi za kršćansku vjeru, borbi koja je značila podnositi protivljenje obitelji, biti omražen od ljudi, voditi pravne bitke i trpjeti žestoko progonstvo. No kako sam i zašto kao povučen, bogobojazan čovjek dospio na ovo grozno mjesto? Dopustite da vam objasnim.

Rodio sam se 1909. u Stavromenu na Kreti u vrijeme kad je zemljom bjesnio rat te je vladalo siromaštvo i glad. Kasnije je harala španjolska gripa, no moja mlađa braća i sestre i ja, nas petero, ipak smo uspjeli ostati zdravi. Sjećam se da nas tada roditelji tjednima nisu puštali van iz kuće da ne bismo dobili gripu.

Otac, siromašni zemljoradnik, bio je vrlo pobožan, ali razuman čovjek. Budući da je živio u Francuskoj i na Madagaskaru, došao je u doticaj sa slobodnijim vjerskim nazorima. No naša je obitelj i dalje ostala vjerna Grčkoj pravoslavnoj crkvi, pa smo svake nedjelje  odlazili na misu i uvijek bismo ugostili mjesnog episkopa tijekom njegove godišnje posjete. Ja sam pjevao u crkvenom zboru i životni san bio mi je da postanem svećenik.

Godine 1929. postao sam policajac. Dok sam bio na dužnosti u Solunu u sjevernoj Grčkoj, umro mi je otac. U potrazi za utjehom i duhovnim prosvjetljenjem zatražio sam premještaj kako bih radio u policiji na planini Atosu, koju pravoslavni kršćani štuju kao “svetu goru”, a na kojoj se nalazi manastirska zajednica. * Tamo sam radio četiri godine i imao sam prilike izbliza promatrati život monaha. No umjesto da me to približi Bogu, zaprepastio sam se kad sam vidio da su monasi strašno nemoralni i korumpirani. Šokirao sam se kad mi je arhimandrit, kojeg sam jako poštovao, počeo upućivati nemoralne ponude. Premda sam zbog svega toga bio razočaran, još sam uvijek iskreno želio služiti Bogu i postati svećenik. Čak sam obukao svećeničku odoru i slikao se u njoj za uspomenu. Kasnije sam se vratio na Kretu.

Godine 1942. oženio sam se s Frosini, dragom djevojkom iz jedne ugledne obitelji. Obitelj moje supruge bila je veoma pobožna, pa sam nakon što smo se vjenčali još više želio postati svećenik. * Odlučio sam otići u Atenu kako bih se školovao u sjemeništu. Potkraj 1943. stigao sam u luku u Iráklionu (Kreta), no ipak nisam otplovio za Atenu. Razlog je vjerojatno bio taj što sam u međuvremenu na drugom mjestu pronašao duhovnu okrepu. O čemu se radi?

Emmanuel Lionoudakis, energičan mladić koji je bio povezan s Jehovinim svjedocima, nekoliko je godina po cijeloj Kreti propovijedao biblijske istine, koje su ljudima otvarale oči. * Jehovini svjedoci jednostavno su objašnjavali Božju Riječ i to je privuklo neke ljude te su napustili krivu religiju. U obližnjem gradu Sitíji sastajala se revna grupa Jehovinih svjedoka. To je smetalo mjesnog episkopa, koji je neko vrijeme živio u Sjedinjenim Državama i dobro je znao da su oni uvjerljivi propovjednici. Stoga je odlučio iskorijeniti to “krivovjerje” sa svog područja. Policija je na njegov poticaj stalno zatvarala Svjedoke i odvodila ih pred sud, jer su protiv njih podizane razne lažne optužbe.

Jedan od tih Svjedoka pokušao je i meni prenijeti biblijsku istinu, no činilo mu se da nisam zainteresiran. Stoga je zamolio jednog iskusnijeg propovjednika da ode razgovarati sa mnom. Reagirao sam vrlo osorno, zbog čega je ovaj drugi Svjedok ostalima iz grupe rekao: “Pericles nikada neće postati Jehovin svjedok. Sam je Đavo u njemu!”

Sretan sam što Bog nije tako mislio o meni. Moj brat Demosthenes bio je uvjeren da Jehovini svjedoci naučavaju istinu, pa mi je u veljači 1945. dao brošuricu Utješite sve koji tuguju. * Veoma me se dojmio njen sadržaj. Brat i ja odmah smo prestali odlaziti u pravoslavnu crkvu, pridružili smo se malenoj grupi u Sitíji i prenosili svoju novostečenu vjeru ostaloj svojoj braći i sestrama. Svi su prihvatili biblijsku istinu. Kao što se moglo i očekivati, zbog toga što sam odlučio napustiti krivu religiju, supruga i njena obitelj suprotstavljali su mi se te nisu htjeli imati posla sa mnom. Tast jedno vrijeme čak nije htio ni razgovarati sa mnom. Kod kuće je stalno bilo uvjeravanja i vladala je napeta atmosfera. No unatoč tome, Demosthenes i ja donijeli smo odluku i brat Minos Kokinakis krstio nas je 21. svibnja 1945. *

Tada mi se konačno ostvario san da služim Bogu kao njegov pravi sluga! I danas pamtim  svoj prvi dan u službi propovijedanja od kuće do kuće. Napunio sam torbu s 35 brošura i sam sam autobusom otišao u jedno selo. Bojažljivo sam krenuo od kuće do kuće. Što sam bio na više vrata, to sam osjećao veću sigurnost. Kad je stigao gnjevni svećenik, hrabro sam se držao i nisam pristao otići s njim na policiju, premda je inzistirao. Rekao sam mu da ću napustiti selo tek kad posjetim sve ljude, a tako je i bilo. Bio sam toliko sretan da na povratku čak nisam htio čekati autobus, nego sam pješačio 15 kilometara do kuće.

U rujnu 1945. dobio sam dodatne odgovornosti u našoj novoosnovanoj skupštini u Sitíji. U Grčkoj je ubrzo izbio građanski rat. Grupe pobunjenika međusobno su se sukobljavale zbog velike mržnje. Episkop je iskoristio situaciju i nagovorio grupu pobunjenika u našem području da ukloni Jehovine svjedoke i pritom upotrijebi sva raspoloživa sredstva  (Ivan 16:2). U autobusu kojim je grupa pobunjenika putovala do našeg sela bila je i jedna dobronamjerna gospođa koja je načula razgovor pobunjenika i saznala za njihov “od Boga dobiveni” zadatak, pa nas je upozorila. Sakrili smo se, a pomogao nam je i jedan naš rođak. Uspjeli smo spasiti život.

No to je bio tek početak nevolja. Fizičko maltretiranje i zastrašivanje postalo je svakodnevica. Protivnici su nas pokušali natjerati da se vratimo u crkvu, krstimo svoju djecu i prekrižimo se. Jednom su prilikom tukli mog brata sve dok nisu mislili da je mrtav. Bilo mi je strašno gledati kako svlače moje dvije sestre i udaraju ih. Tijekom tog perioda crkva je prisilno krstila osmero djece Jehovinih svjedoka.

Godine 1949. umrla mi je majka. Tad nam je svećenik opet stvarao probleme, optužujući nas da pogreb nije bio u skladu sa zakonskim propisima. Pokrenut je sudski postupak, no bio sam oslobođen. Na tom je suđenju dano veliko svjedočanstvo, jer se u uvodnom izlaganju spominjalo Jehovino ime. Kako bi nas “opametili”, protivnici su nas još jedino mogli uhapsiti i prognati iz zemlje. To su i učinili u travnju 1949.

Uhapsili su dvojicu braće i mene. Supruga me čak nije došla ni posjetiti u policijsku stanicu. Najprije smo stigli u zatvor u Iráklionu. Kao što sam spomenuo u uvodu, bio sam sam i potišten. Morao sam ostaviti svoju mladu suprugu koja nije dijelila moja uvjerenja i naše dvoje male djece. Usrdno sam se molio Jehovi za pomoć. Prisjetio sam se retka iz Hebrejima 13:5, gdje Bog kaže: “Nikako te neću ostaviti i nipošto te neću napustiti.” Shvatio sam kako je mudro da se u potpunosti uzdam u Jehovu (Priče Salamunove 3:5).

Saznali smo da ćemo biti prognani na Makrónisos, pusti otok uz atičku obalu (Grčka). Već je i sama riječ Makrónisos izazivala strah, jer je bilo poznato da se zatvorenike u tamošnjem kažnjeničkom logoru teško fizički kažnjavalo i tjeralo na prisilni rad. Na putu dotamo zaustavili smo se u Pireju. Premda smo imali lisice na rukama, mnogo nam je značilo što je nekoliko naše kršćanske braće došlo na brod i izgrlilo nas (Djela apostolska 28:14, 15).

Život na Makrónisosu bio je više nego jeziv. Vojnici su od jutra do mraka maltretirali kažnjenike. Mnogi kažnjenici koji nisu bili Jehovini svjedoci psihički su oboljeli, neki su umrli, a mnogi su postali invalidi. Noću smo mogli čuti kako jauču i stenju dok ih se fizički kažnjavalo. U tim hladnim noćima jedino mi je moj tanki prekrivač pružao malo topline.

S vremenom su svi u kažnjeničkom logoru znali za Jehovine svjedoke jer nas se svakog jutra prozivalo po tom imenu. Tako smo često imali prilike svjedočiti. Posebno sam se radovao što sam čak mogao krstiti jednog političkog zatvorenika koji je dobro napredovao i predao svoj život Jehovi.

Pisao sam svojoj dragoj supruzi tijekom izgnanstva, premda mi ona nije odgovarala. No ja sam joj i dalje pisao utješna pisma, pokazujući joj da mislim na nju i umirujući je da je ta teška situacija samo privremena te da ćemo opet biti sretni.

S vremenom je u logor pristizalo sve više naše braće. Budući da sam obavljao neke administrativne poslove, imao sam priliku sprijateljiti se s pukovnikom, upraviteljem logora. On je cijenio Svjedoke, pa sam se odvažio pitati ga da li bismo od našeg ureda u Ateni mogli naručiti nešto biblijske literature. “To je neizvedivo”, rekao je, “ali zašto vaši iz Atene ne bi poslali pošiljku na moje ime?” Ostao sam zabezeknut! Nekoliko dana kasnije, dok smo istovarivali pristigli brod, jedan je policajac pozdravio pukovnika i rekao: “Gospodine, stigao je vaš paket.” “Kakav paket?” pitao je pukovnik. Nalazio sam se u blizini i čuo njihov razgovor, pa sam pukovniku šapnuo: “To  je vjerojatno za nas, samo je poslano na vaše ime kako ste rekli.” Bio je to jedan od načina na koje se Jehova pobrinuo da primamo duhovnu hranu.

Potkraj 1950. pušten sam na slobodu. Vraćao sam se kući iscrpljen, blijed i jako mršav, a pribojavao sam se i reakcije kod kuće. Bio sam presretan što ponovno vidim suprugu i djecu! No ugodno sam se iznenadio kad sam vidio da Frosini više nije onako neprijateljski raspoložena prema meni. Pisma koja sam joj pisao pozitivno su djelovala na nju. Frosini se duboko dojmilo što sam bio toliko čvrst i ustrajan. Nedugo nakon što sam se vratio, supruga i ja smireno smo i dugo razgovarali. Prihvatila je biblijski studij i razvila vjeru u Jehovu i njegova obećanja. Dan kad sam 1952. krstio suprugu kao predanog slugu Jehove bio mi je jedan od najsretnijih u životu!

Godine 1955. imali smo akciju s brošuricom Kršćanstvo ili kršćani — tko je “svjetlo svijeta”? koju smo uručivali svim svećenicima. Bio sam uhapšen i zajedno s još nekoliko Jehovinih svjedoka pozvan na sud. Protiv Jehovinih svjedoka bilo je podignuto toliko tužbi da ih je sud odlučio razmotriti na posebnom saslušanju. Tog dana bili su prisutni suci iz cijele pokrajine, a sudnica je bila i puna svećenika. Episkop je nervozno hodao gore-dolje među klupama. Jedan me svećenik optužio za prozelitizam. Sudac ga je upitao: “Zar je vaša vjera toliko slaba da vas može preobratiti čitanje jedne brošure?” Svećenik nije znao što bi odgovorio. Bio sam oslobođen, no neka su braća bila osuđena na šest mjeseci zatvora.

Narednih godina neprestano nas se hapsilo i vodilo se mnogo sudskih postupaka. Odvjetnici koji su nas zastupali imali su pune ruke posla. Ja sam svjedočio na sudu ukupno 17 puta. No mi smo redovito sudjelovali u službi propovijedanja usprkos protivljenju. Ostali smo radosni u poteškoćama, a naša se vjera prokušala u tim teškim ispitima (Jakov 1:2, 3).

Godine 1957. preselili smo se u Atenu. Ubrzo sam dobio zaduženje da služim u jednoj novoosnovanoj skupštini. Budući da me supruga u svemu podupirala, vodili smo jednostavan život kako bi nam duhovne aktivnosti mogle biti na prvom mjestu. Tako smo većinu vremena mogli posvetiti djelu propovijedanja. Tijekom godina bili smo više puta zamoljeni da se po potrebi preselimo u druge skupštine.

Moj je sin 1963. navršio 21 godinu i trebao se upisati u evidenciju vojnih obveznika. Svi  Jehovini svjedoci koji su zbog stava neutralnosti odbili služiti vojsku morali su pretrpjeti batine, ismijavanje i ponižavanje. Tako je bilo i s mojim sinom. Zbog toga sam mu dao svoj prekrivač s Makrónisosa kako bih ga na simboličan način potaknuo da slijedi primjer onih koji su prije njega sačuvali besprijekornost. Braći koja su dobila poziv da služe vojsku sudio je vojni sud i obično su bila osuđivana na dvije do četiri godine zatvora. Nakon odsluženja kazne opet ih se pozivalo na sud te su ponovno bili osuđeni. Budući da sam imao status dušobrižnika, mogao sam posjećivati razne zatvore i doći u kontakt sa sinom i ostalim vjernim Svjedocima. Sin mi je proveo u zatvoru preko šest godina.

Kad je u Grčkoj ponovno nastupila vjerska sloboda, imao sam priliku služiti kao privremeni specijalni pionir na otoku Rodosu. Onda sam se 1986. po potrebi vratio na Kretu u Sitíju, gdje sam nekada započeo s kršćanskom službom. Bio sam veoma sretan što sam ponovno mogao služiti s dragom braćom koju sam poznavao još od mladosti.

Kao najstariji član obitelji sretan sam što gotovo 70 članova moje obitelji i rođaka vjerno služi Jehovi. A taj broj stalno raste. Neki od njih služe kao starješine, sluge pomoćnici, pioniri, betelski radnici i putujući nadglednici. Više od 58 godina živio sam u teškim okolnostima koje su ispitale moju vjeru. Danas imam 93 godine i, kad se osvrnem unazad, mogu reći da ne žalim što sam odlučio služiti Bogu. On mi je davao snage kako bih se mogao odazvati na njegov poziv pun ljubavi: “Sine moj, daj mi srce svoje, i oči tvoje neka paze na moje pute” (Priče Salamunove 23:26).