“ISPRIKE su izrazito djelotvorne. One rješavaju sporove bez nasilja, premošćuju jaz među narodima, vlastima pružaju priliku da daju do znanja kako su svjesne patnje svojih građana i normaliziraju međuljudske odnose.” Napisala je to Deborah Tannen, popularna spisateljica i sociolingvist sa Sveučilišta Georgetown u Washingtonu.

I Biblija potvrđuje da se iskrenom isprikom često može uspješno obnoviti narušen odnos. Naprimjer, spomenimo jednu pojedinost iz Isusove usporedbe o rasipnom sinu. Kad se sin vratio kući i iskreno se ispričao, otac ga je više nego rado primio natrag u svoj dom (Luka 15:17-24). Da, čovjek ne bi nikad smio biti toliko ponosan da mu bude problem progutati ponos, ispričati se i moliti za oproštenje. Dakako, za ljude koji su istinski ponizni ispričati se ne predstavlja naročit problem.

Primjer Abigajile, mudre Izraelke koja je živjela davno u prošlosti, ističe koliko isprika može biti djelotvorna, mada se ona ispričala za pogrešku koju je učinio njen suprug. Dok je boravio u pustinji, David, koji je kasnije postao izraelski kralj, i njegovi ljudi štitili su stoku Abigajilinog supruga Nabala. No kad su Davidovi momci zamolili Nabala da im da kruha i vode, on ih je izvrijeđao i potjerao. Razljutivši se zbog toga, David je poveo oko  400 ljudi u napad na Nabala i njegovo kućanstvo. Kad je saznala što se dogodilo, Abigajila je krenula ususret Davidu. Kad ga je ugledala, pala je na lice kod njegovih nogu i rekla: “Na meni, gospodaru, neka bude ta krivica; ali da progovori sluškinja tvoja tebi, i čuj riječi sluškinje svoje.” Abigajila je potom Davidu objasnila situaciju i poklonila mu hranu i piće. Nato je on rekao: “Idi s mirom kući svojoj; eto, poslušah te, i pogledah na te” (1. Samuelova 25:2-35).

Abigajilina poniznost te riječi isprike koje je uputila za grubost svog supruga spasili su njeno kućanstvo. David joj je čak i zahvalio što ga je odvratila od krivnje za krvoproliće. Premda Abigajila nije ružno postupila prema Davidu i njegovim ljudima, prihvatila je krivicu svoje obitelji i izgladila nesporazum s Davidom.

I apostol Pavao je znao u pravo vrijeme uputiti ispriku. Jednom prilikom morao se braniti pred Sanhedrinom, židovskim vrhovnim sudom. Razjaren Pavlovim iskrenim riječima, prvosvećenik Ananija naredio je onima koji su stajali pored Pavla da ga udare po ustima. Tada mu je Pavao rekao: “Bog će udariti tebe, okrečeni zide. Zar sjediš da mi sudiš po Zakonu, a istovremeno, prestupajući Zakon, zapovijedaš da me udaraju?” Kad su prisutni optužili Pavla da vrijeđa prvosvećenika, apostol je odmah priznao svoju grešku, rekavši: “Braćo, nisam znao da je prvosvećenik. Jer pisano je: ‘Ne govori zlo o poglavaru svog naroda’” (Djela apostolska 23:1-5).

Ono što je Pavao prethodno bio rekao — da onaj koji je imenovan za suca ne bi smio pribjegavati nasilju — bilo je točno. No bez obzira na to, Pavao se ispričao što se dotičnoj osobi za koju nije znao da je prvosvećenik obratio na način koji su prisutni mogli protumačiti kao pomanjkanje poštovanja. * Zbog toga što je Pavao uputio ispriku, Sanhedrin ga je pristao saslušati. Znajući da se članovi suda razilaze u svojim stavovima, Pavao im je rekao da mu se sudi zbog vjerovanja u uskrsnuće. Nakon toga nastala je velika raspra u kojoj su farizeji stali na Pavlovu stranu (Djela apostolska 23:6-10).

Što možemo naučiti iz ta dva biblijska primjera? U oba slučaja iskrena isprika omogućila je nastavak komunikacije. Dakle, isprika nam pomaže kad se s nekim želimo pomiriti. Da, budemo li priznali svoje greške i ispričali se zbog učinjene štete, to može omogućiti konstruktivne razgovore.

Kada primijetimo da se netko uvrijedio zbog onoga što smo rekli ili učinili, mogli bismo smatrati da je ta osoba nerazumna ili preosjetljiva. Pa ipak, Isus Krist dao je sljedeći savjet svojim učenicima: “Ako, dakle,  donosiš svoj dar na žrtvenik i tamo se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi svoj dar tamo pred žrtvenikom, i otiđi; prvo se pomiri sa svojim bratom, a onda se vrati i prinesi svoj dar” (Matej 5:23, 24).

Naprimjer, neki brat možda smatra da si ga povrijedio. Isus kaže da bi u takvoj situaciji trebao otići i ‘pomiriti se sa svojim bratom’, bez obzira na to smatraš li da si ga povrijedio ili ne. Prema grčkom tekstu, riječ koju je Isus ovdje koristio ‘označava obostrani ustupak nakon netrpeljivosti iskazane i s jedne i druge strane’ (Vine’s Expository Dictionary of Old and New Testament Words). Doista, kad je dvoje ljudi u zavadi, moguće je da krivnja u određenoj mjeri leži na obje strane, budući da su obje strane nesavršene i sklone činiti greške. Zbog toga obično obje strane trebaju učiniti ustupak.

Najvažnije pitanje ovdje nije toliko tko je u pravu, a tko u krivu, nego tko će prvi poduzeti korak prema pomirenju. Kad je apostol Pavao saznao da kršćani u Korintu svoju braću u vjeri tuže na svjetovnim sudovima zbog osobnih nesuglasica, kao što su one financijske prirode, savjetovao im je: “Zašto radije ne podnesete nepravdu? Zašto radije ne dopustite da vas se zakine?” (1. Korinćanima 6:7). Premda je Pavao to rekao kako bi odvratio sukršćane od toga da javno iznose osobne nesuglasice na svjetovnim sudovima, načelo je jasno: Mir među braćom u vjeri važniji je od dokazivanja tko je u pravu, a tko u krivu. Budemo li to načelo imali na umu, bit će nam lakše ispričati se kad neka osoba smatra da smo je povrijedili.

Međutim, neki ljudi prečesto izgovaraju riječi koje se koriste kao isprika. Naprimjer, u Japanu se riječ sumimasen, koja se obično koristi u tu svrhu, može čuti tisuće puta dnevno. Ona se čak može koristiti kad se želi izraziti zahvalnost, a navodi na zaključak da se osoba osjeća nelagodno jer ne može primjereno uzvratiti pokazanu ljubaznost. Neki bi zbog toga što se ta riječ primjenjuje u mnogim situacijama mogli smatrati da se prečesto koristi i pitati se jesu li oni koji je izgovaraju pritom doista iskreni. Može se steći dojam da se razne vrste isprika prečesto izgovaraju i u drugim kulturama.

Bez obzira na jezik, kod davanja isprike važno je biti iskren. Ono što kažemo i ton glasa trebali bi odražavati iskreno žaljenje. Isus Krist rekao je u Propovijedi na gori svojim učenicima: “Neka vaša riječ Da, znači da, vaše Ne, ne; jer što je više od toga, od zloga je” (Matej 5:37). Kad daješ ispriku, budi iskren! Ilustrirajmo to: Jedan čovjek koji je stajao u redu pred šalterom u zračnoj luci ispričao se kad je koferom lagano udario ženu koja je stajala ispred njega. Nekoliko minuta kasnije, kad se red pomaknuo, koferom je opet udario ženu. Čovjek se još jednom uljudno ispričao. Kad se ista stvar ponovila još jednom, suputnik te žene obratio se čovjeku i rekao mu da bi se, ako stvarno misli ono što je rekao, trebao potruditi da se to više ne ponovi. Da, iskrenu ispriku treba pratiti odlučnost da se greška ne ponovi.

Ako smo iskreni, naša će isprika podrazumijevati priznanje krivice, traženje oproštenja i trud da nadoknadimo štetu u mjeri u kojoj je to moguće. Zauzvrat bi onaj tko je pretrpio štetu trebao spremno oprostiti onome koji se kaje za svoju pogrešku (Matej 18:21, 22; Marko 11:25; Efežanima 4:32; Kološanima 3:13). Budući da su obje strane nesavršene, pomirenje možda neće uvijek teći glatko. Unatoč tome, isprika ima veliku važnost u procesu pomirenja.

Premda izrazi žaljenja i tuge nakon lošeg postupka smiruju situaciju i pridonose miru,  mudra osoba ne koristi takve izraze u situacijama kad to nije prikladno. Naprimjer, pretpostavimo da je spor nastao oko pitanja besprijekornosti prema Bogu. Kad je Isus Krist bio na Zemlji, “ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na mučeničkom stupu” (Filipljanima 2:8). Međutim, on se nije ispričao za svoja vjerovanja kako bi si olakšao patnje. Isto tako, Isus nije uputio ispriku kad mu je prvosvećenik zapovjedio: “Zaklinjem te živim Bogom da nam kažeš jesi li ti Krist, Sin Božji!” Umjesto da se iz straha ispriča, Isus je hrabro odgovorio: “Sam si to rekao. Ali ja vam kažem: Odsada ćete vidjeti Sina čovječjeg kako sjedi s desne strane sile i dolazi na oblacima nebeskim” (Matej 26:63, 64). Isusu nikad nije palo na pamet da se pokuša pomiriti s prvosvećenikom po cijenu svoje besprijekornosti prema svom Ocu, Jehovi Bogu.

Kršćani iskazuju poštovanje i čast ljudima na vlasti. Pa ipak, ne trebaju se ispričavati za to što su poslušni Bogu i što ljube svoju braću (Matej 28:19, 20; Rimljanima 13:5-7).

Mi danas činimo greške jer smo naslijedili nesavršenstvo i grijeh od našeg pretka Adama (Rimljanima 5:12; 1. Ivanova 1:10). Adam je postao grešan jer se pobunio protiv Stvoritelja. Međutim, Adam i Eva u početku su bili savršeni i bezgrešni, a Bog je obećao da će ljude opet dovesti do savršenstva. On će izbrisati grijeh i sve njegove posljedice (1. Korinćanima 15:56, 57).

Zamisli samo što će to značiti! Dajući savjet o upotrebi jezika, Isusov polubrat Jakov je rekao: “Ako se tko ne spotiče u riječi, on je savršen čovjek, sposoban zauzdati i cijelo svoje tijelo” (Jakov 3:2). Čovjek koji je savršen može kontrolirati svoj jezik tako da ne dođe u situaciju da se mora ispričavati zbog njegove zloupotrebe. On je ‘sposoban zauzdati cijelo svoje tijelo’. Kako će samo biti divno kad postanemo savršeni! U to vrijeme više neće postojati prepreke miru među ljudima. No u međuvremenu, iskrena i prikladna isprika zbog učinjene greške u velikoj će mjeri doprinijeti pomirenju.