Ime Lucifer pojavljuje se jednom u Bibliji, i to samo u nekim njenim prijevodima. Naprimjer, u prijevodu King James Version u Izaiji 14:12 stoji: “Kako si pao s neba, Luciferu, sine zorin!”

Hebrejska riječ prevedena s ‘Lucifer’ znači “onaj koji svijetli”. Septuaginta koristi grčku riječ koja znači “onaj koji donosi zoru”. Zato se u nekim prijevodima dotična izvorna hebrejska riječ prevodi s “jutarnja zvijezda” ili “zvijezda Danica”. No u Jeronimovoj latinskoj Vulgati koristi se izraz “Lucifer” (svjetlonoša), i to je razlog zašto se u nekim prijevodima Biblije pojavljuje ta riječ.

Tko je taj Lucifer? Izraz “svjetlonoša”, ili “Lucifer”, nalazi se u odlomku u kojem Izaija prenosi proročansku zapovijed Izraelcima da pričaju “priču o kralju Babilonskom”. Stoga je dio te objave prvenstveno upućen babilonskoj dinastiji. Da se izraz “svjetlonoša” odnosi na čovjeka, a ne na duhovno stvorenje, vidljivo je i iz sljedeće izjave: “Ti se u šeol svrže.” Šeol je opći grob čovječanstva — to nije mjesto gdje prebiva Sotona Đavo. Osim toga, oni koji vide da je Lucifer došao u to stanje pitaju: “To li je onaj koji je tresao zemlju?” Zamjenica “onaj” prijevod je hebrejskog izraza koji doslovno znači “čovjek”. Stoga je jasno da se naziv “Lucifer” odnosi na čovjeka, a ne na duhovno stvorenje (Izaija 14:4, 15, 16).

Zašto je babilonska dinastija dobila takvu uzvišenu titulu? Moramo uzeti u obzir da je kralj Babilona trebao biti nazvan svjetlonošom tek nakon svog pada, i to ironično (Izaija 14:3). Zbog svoje sebičnosti i ponosa babilonski su se kraljevi uzdigli iznad ljudi oko sebe. Koliko je ta dinastija bila arogantna, pokazuje njen hvalisav stav: “Izaći ću na nebo, više zvijezda Božjih podignuću prijesto svoj, i sješću na gori zbornoj na strani sjevernoj. (...) Izjednačiću se s višnjim” (Izaija 14:13, 14).

‘Zvijezde Božje’ kraljevi su iz Davidove kraljevske loze (4. Mojsijeva 24:17). Od Davida pa nadalje te su ‘zvijezde’ vladale na gori Sionu. Nakon što je Salamun u Jeruzalemu sagradio hram, naziv Sion počeo se koristiti za cijeli grad. Pod savezom Zakona svi su izraelski muškarci bili dužni tri puta godišnje putovati na goru Sion. Tako je gora Sion postala ‘zborna gora’. Svojom odlukom da pokori judejske kraljeve i zatim ih ukloni s te gore Nabuhodonozor jasno daje do znanja da se želi postaviti iznad tih “zvijezda”. Umjesto da Jehovi pripiše zaslugu za pobjedu nad njima, on se oholo stavlja na Jehovino mjesto. Stoga se babilonsku dinastiju podrugljivo naziva “svjetlonošom” nakon što je zbačena na zemlju.

Ponos babilonskih vladara zaista je bio odraz stava koji ima “bog ovog sustava stvari” — Sotona Đavo (2. Korinćanima 4:4). I on žudi za moći i htio bi se postaviti iznad Jehove Boga. Pa ipak, Lucifer nije ime koje se u Bibliji odnosi na Sotonu.

Nakon što je Saul, kralj starog Izraela, odstupio od pravog obožavanja, Jehova Bog poslao je proroka Samuela da pomaže za kralja jednog od Jesejevih sinova. U nadahnutom izvještaju o tom povijesnom događaju, koji je zapisao sam Samuel u 11. stoljeću pr. n. e., David je predstavljen kao osmi Jesejev sin (1. Samuelova 16:10-13). Međutim, u izvještaju koji je zapisao svećenik Ezra otprilike 600 godina kasnije stoji: “Jesej rodi prvenca svojega Elijaba, i Abinadaba drugoga i Simu trećega. Natanaela četvrtoga, Radaja petoga, Azoma šestoga, Davida sedmoga” (1. Dnevnika 2:13-15). Što se dogodilo s jednim Davidovim bratom i zašto je Ezra izostavio njegovo ime?

Biblija navodi da je Jesej ‘imao osam sinova’ (1. Samuelova 17:12). Jedan od njegovih sinova očigledno nije poživio dovoljno dugo da se oženi i dobije djecu. Budući da nije imao potomaka, nije imao tko u njegovo ime polagati pravo na nasljedstvo u plemenu niti je njegovo ime imalo neki značaj u zapisu Jesejeve rodoslovne linije.

Razmislimo sad o vremenu kad je živio Ezra. Razmotri okolnosti pod kojima je sastavio knjige Dnevnika. Prošlo je otprilike 77 godina od izgnanstva u Babilonu i Židovi su se ponovno nastanili u svojoj zemlji. Perzijski kralj ovlastio je Ezru da imenuje suce i učitelje Božjeg Zakona te da ukrasi Jehovin dom. Bilo je potrebno imati točnu dokumentaciju o rodoslovnim linijama kako bi se potvrdilo plemensko nasljedstvo i osiguralo da kao svećenici služe jedino oni koji imaju pravo na to. Zbog toga je Ezra sastavio potpun izvještaj o povijesti svog naroda, uključujući i precizan i pouzdan zapis o lozama Jude i Davida. Navesti ime Jesejevog sina koji nije imao djece bilo je nevažno. Zato ga Ezra nije naveo.