Rodio sam se 1948. u jednom malom selu na jugozapadu Nigerije. Nekako u to vrijeme moj stric Moustapha, očev mlađi brat, i moj najstariji brat Wahabi krstili su se i postali Jehovini svjedoci. Kad sam imao devet godina, umro mi je otac. To me jako pogodilo. Wahabi mi je rekao da ćemo ponovno moći vidjeti oca kad uskrsne. Ta utješna misao potaknula me da počnem proučavati Bibliju. Krstio sam se 1963. Osim mene krstila su se još trojica moje braće.

Godine 1965. preselio sam se u Lagos, gdje je živio i moj stariji brat Wilson, koji je služio kao stalni pionir. Volio sam se družiti s pionirima iz skupštine Igbobi. Njihova radost i revnost pozitivno su utjecale na mene, pa sam u siječnju 1968. i ja postao pionir.

Brat Albert Olugbebi, koji je služio u Betelu, organizirao je poseban sastanak s nama mladima jer je na sjeveru Nigerije postojala potreba za specijalnim pionirima. Još uvijek se sjećam kako nam je brat Olugbebi s oduševljenjem rekao: “Vi ste mladi i možete koristiti svoje vrijeme i snagu za službu Jehovi. Žetva je velika. Stvarno vas trebamo!” Želio sam biti poput Izaije i ići kamo god me Jehova pošalje.  Tako sam predao molbu za specijalnu pionirsku službu (Iza. 6:8).

U svibnju 1968. dobio sam zadatak da služim kao specijalni pionir u gradu Kanu, na sjeveru Nigerije. Bilo je to za vrijeme rata u Biafri, koji je trajao od 1967. do 1970. Rat je na sjeveru Nigerije izazvao velika stradanja i odnio mnoge živote, a potom se preselio na istok zemlje. Jedan dobronamjeran brat pokušao me uvjeriti da nije pametno ići u to područje. No ja sam mu rekao: “Hvala ti što se brineš za mene. Ali ako Jehova želi da mu ondje služim, nimalo ne sumnjam da će biti uz mene.”

Stanje u Kanu bilo je jako teško. Građanski rat opustošio je taj veliki grad. Ponekad smo u službi znali naići na tijela ljudi pobijenih u sukobu. Iako je u Kanu bilo nekoliko skupština, većina braće pobjegla je iz grada. Ostalo je manje od 15 objavitelja i oni su bili jako uplašeni i obeshrabreni. Braća i sestre bili su presretni kad je došlo nas šest specijalnih pionira. Dali smo sve od sebe da ih ohrabrimo i vidjeli smo da im to puno znači. Pomogli smo im da ponovno organiziraju sastanke i službu propovijedanja te da podružnici opet počnu slati izvještaje o službi i narudžbe literature.

Mi specijalni pioniri počeli smo učiti jezik hausa. Mnogi ljudi rado su nas slušali kad bi čuli dobru vijest na svom materinjem jeziku. No pripadnicima glavne religije u Kanu nije se nimalo sviđalo to što mi propovijedamo, pa smo morali biti jako oprezni. Jednom je neki čovjek s nožem u ruci trčao za mnom i mojim suradnikom! No bili smo brži od njega i uspjeli smo pobjeći. Iako smo se suočavali s raznim opasnostima, Jehova nam je pomogao da živimo bez straha i broj objavitelja u Kanu počeo je rasti (Psal. 4:8). Danas ondje ima preko 500 objavitelja koji služe u 11 skupština.

U kolovozu 1968., nakon što sam u Kanu bio samo nekoliko mjeseci, poslan sam u Niamey, glavni grad Republike Nigera, zajedno s još dvojicom specijalnih pionira. Uskoro smo  se uvjerili da je Niger, koji se nalazi u zapadnoj Africi, jedno od najtoplijih područja na Zemlji. Morali smo se priviknuti na velike vrućine, a i naučiti francuski, koji je ondje službeni jezik. Unatoč svim tim izazovima, uzdali smo se u Jehovu i počeli propovijedati u Niameyju zajedno s nekolicinom objavitelja koji su ondje živjeli. Ubrzo je gotovo svaki čovjek u tom gradu koji je znao čitati dobio knjigu Istina koja vodi do vječnog života, pomoću koje su se vodili biblijski tečajevi. Neki su nam čak i sami prilazili i tražili tu knjigu!

Ubrzo smo shvatili da vlasti nisu naklonjene Jehovinim svjedocima. U srpnju 1969. okupili smo se na prvom pokrajinskom sastanku koji je ikad održan u Nigeru. Tom sastanku prisustvovalo je oko 20 osoba. Trebala su se krstiti dva nova objavitelja i svi smo se jako radovali zbog toga. No već prvog dana došla je policija i prekinula program. Nas specijalne pionire i pokrajinskog nadglednika odveli su u policijsku postaju. Nakon što su nas ispitali, rekli su nam da se sutradan opet moramo javiti na policiju. Vidjeli smo da to neće izaći na dobro, pa smo govor za krštenje odlučili održati u domu jedne braće, a zatim smo kandidate potajno krstili u rijeci.

Nekoliko tjedana kasnije Ministarstvo unutarnjih poslova protjeralo je iz zemlje mene i petoricu drugih specijalnih pionira. Imali smo 48 sati da napustimo zemlju i sami smo se morali pobrinuti za prijevoz. Učinili smo ono što su tražili od nas, a zatim smo otišli u nigerijsku podružnicu, gdje smo dobili nova zaduženja.

Braća su me poslala u nigerijsko selo Orisunbare. Ondje sam surađivao s malom grupom objavitelja. Vodio sam puno biblijskih tečajeva i uživao sam u službi. Ali nakon šest mjeseci podružnica me zamolila da se sam vratim u Niger. To me iznenadilo i nije mi baš bilo svejedno. Ali ipak sam jedva čekao ponovno vidjeti braću iz Nigera.

I tako sam se vratio u Niamey. Odmah sljedećeg dana jedan poslovni čovjek iz Nigerije shvatio je da sam ja Jehovin svjedok, pa mi je počeo postavljati pitanja o Bibliji. Nakon što smo neko vrijeme proučavali, prestao je pušiti i opijati se te se na koncu krstio. Bila mi je velika radost propovijedati s braćom i sestrama u različitim dijelovima Nigera i promatrati kako malo-pomalo sve više ljudi prihvaća istinu. Kad sam tek došao u Niger, ondje je bio 31 Jehovin svjedok, a kad sam otišao, bilo ih je 69.

Krajem 1977. vratio sam se u Nigeriju kako bih pohađao jedan tečaj koji je trajao tri tjedna. Pri kraju tečaja koordinator Odbora podružnice, Malcolm Vigo, dao mi je da pročitam  pismo koje je poslala podružnica iz Sijera Leonea. Tražili su neoženjenog, zdravog brata koji je pionir te govori engleski i francuski kako bi u Gvineji služio kao pokrajinski nadglednik. Brat Vigo rekao mi je da sam na tečaju osposobljen za taj zadatak. No istaknuo je da ta služba neće biti nimalo laka. Savjetovao mi je: “Dobro razmisli prije nego što pristaneš.” A ja sam odmah odgovorio: “Ići ću, jer me Jehova tamo šalje.”

Avionom sam otputovao u Sijera Leone i sastao se s braćom u podružnici. Jedan član Odbora podružnice rekao mi je: “Ne znamo puno o tome kako je braći u Gvineji.” Iako je podružnica nadgledala djelo propovijedanja u susjednoj Gvineji, nisu mogli stupiti u kontakt s objaviteljima zbog loše političke situacije koja je ondje vladala. Iako je podružnica nekoliko puta pokušavala poslati nekoga da posjeti i ohrabri objavitelje u Gvineji, u tome nije uspjela. Zato su me braća zamolila da otputujem u Conakry, glavni grad Gvineje, i pokušam dobiti stalni boravak.

Kad sam stigao u Conakry, otišao sam u nigerijsko veleposlanstvo i sastao se s veleposlanikom. Kazao sam mu da želim propovijedati u Gvineji, a on mi je savjetovao da ne ostajem u zemlji, jer bih mogao biti uhićen ili bi mi se moglo dogoditi nešto još gore. Rekao mi je: “Vratite se u Nigeriju i ondje propovijedajte.” No ja sam mu odgovorio: “Znate, čvrsto sam odlučio ostati ovdje.” Nakon toga on je napisao pismo ministru unutarnjih poslova u Gvineji i zamolio ga da mi pomogne. Ministar me srdačno primio i odlučio mi je pomoći.

Ubrzo nakon toga vratio sam se u podružnicu u Sijera Leoneu i obavijestio braću o ministrovoj odluci. Kad su braća čula da sam dobio stalni boravak u Gvineji, bila su presretna. Bilo je očito da me Jehova vodio i blagoslovio.

Od 1978. do 1989. služio sam kao pokrajinski nadglednik u Gvineji i Sijera Leoneu, a i kao zamjenik pokrajinskog nadglednika u Liberiji. U početku sam se često znao razboljeti, što je posebno bilo problem kad bih služio u nekom zabačenom području. No braća su uvijek davala sve od sebe da me odvezu u bolnicu.

Jednom sam se zarazio crijevnim parazitima i istovremeno sam imao težak oblik malarije. Kad sam se s vremenom oporavio, saznao sam da su braća već pričala o tome gdje me namjeravaju pokopati. Iako mi je život više puta visio o koncu, nikada nisam ni pomišljao na to da napustim svoju službu. Uvjeren sam da nam istinsku i trajnu sigurnost može pružiti samo Bog, koji nas čak može vratiti u život ako umremo.

Godine 1988. upoznao sam Dorcas, jako poniznu i duhovnu sestru koja je bila pionir. Nakon vjenčanja pridružila mi se u putujućoj službi. Sretan sam što imam tako privrženu i samopožrtvovnu ženu. Dorcas i ja znali smo propješačiti i po 25 kilometara dok smo išli od skupštine do skupštine, i to  noseći svu prtljagu sa sobom. A kad smo išli u udaljenije skupštine, putovali bismo bilo kojim prijevoznim sredstvom na koje bismo naišli. Ne trebam ni spominjati da su ceste bile blatnjave i pune rupa.

Dorcas je jako hrabra žena. Naprimjer, ponekad smo morali prijeći rijeke koje su bile pune krokodila. Jednom smo tako bili na petodnevnom putovanju i trebali smo prijeći preko jedne rijeke. Budući da su drveni mostovi bili srušeni, morali smo koristiti čamce. Kad je Dorcas ustala kako bi izišla iz čamca, pala je u vodu, koja je bila prilično duboka. Ni ona ni ja nismo znali plivati, a u rijeci je bilo krokodila. Na svu sreću, neki mladići skočili su u vodu i spasili je. Dorcas i ja još smo dugo nakon toga imali noćne more, ali nastavili smo sa svojom službom.

Početkom 1992. jako smo se iznenadili kad smo saznali da je Dorcas trudna. Je li to bio kraj naše punovremene službe? Rekli smo sami sebi: “To nam je dijete dar od Jehove.” Zato smo svojoj kćeri odlučili dati ime Jahgift (doslovno: “Jahov dar”). Četiri godine nakon što se rodila Jahgift dobili smo i sina Erica. Oboje naše djece za nas su pravi blagoslov i dar od Jehove. Jahgift je neko vrijeme služila u prevoditeljskom uredu u Conakryju, a Eric je sluga pomoćnik.

Dorcas je s vremenom morala prestati sa specijalnom pionirskom službom, ali nastavila je služiti kao stalni pionir, iako je imala pune ruke posla oko naše djece. Uz Jehovinu pomoć ja sam nastavio s posebnom punovremenom službom. Kad su naša djeca odrasla, Dorcas je ponovno počela služiti kao specijalni pionir. Sada oboje služimo kao misionari u Conakryju.

Uvijek sam išao kamo god me Jehova poslao. Moja žena i ja puno smo puta osjetili njegovu zaštitu i blagoslov. Budući da smo se uzdali u Jehovu, bili smo pošteđeni mnogih problema koji snalaze one koji se uzdaju u materijalne stvari. Dorcas i ja osobno smo se uvjerili da nam istinsku sigurnost može pružiti samo Jehova, naš Spasitelj (1. Ljet. 16:35). Dobro znam da će život svih onih koji se uzdaju u Jehovu biti “pohranjen na sigurnom” kod njega (1. Sam. 25:29).