DVADESET i šestog ožujka 1937. dvojica umornih putnika u prašnjavom su kamionu stigla u australski grad Sydney. Otkako su godinu dana ranije otišli iz tog grada, prešli su više od 19 300 kilometara kroz neka od najzabačenijih i najneprohodnijih područja na australskom kontinentu. No njih dvojica nisu bili istraživači ni nekakvi pustolovi. Arthur Willis i Bill Newlands bili su revni pioniri, odlučni da propovijedaju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu u ogromnom australskom zaleđu.

Sve do kraja 1920-ih Istraživači Biblije, * kojih je tada u Australiji bilo malo, propovijedali su uglavnom u priobalnim gradovima i naseljima te u njihovoj okolici. A što je bilo s unutrašnjosti kontinenta? To rijetko naseljeno sušno područje površinom je veće od pola Europe. Braća su dobro znala da Isusovi sljedbenici trebaju svjedočiti o njemu “sve do kraja zemlje”, pa tako i u teško dostupnom australskom zaleđu (Djela 1:8). No kako su namjeravala izvršiti tako ogroman zadatak? Odlučila su dati sve od sebe, s potpunim pouzdanjem u to da će Jehova blagosloviti njihov trud.

Godine 1929. dvije skupštine, jedna u saveznoj državi Queenslandu, a druga u Zapadnoj Australiji, poduzele su neke praktične korake kako bi mogle obrađivati svoja područja u unutrašnjosti. Naime, braća su preuredila nekoliko kombija i opremila ih za stanovanje te ih povjerila odvažnim pionirima. Oni su morali biti spremni nositi se sa surovim uvjetima na području, a trebali su znati i popraviti eventualne kvarove na kombiju. Ti su pioniri obišli mnoga mjesta u kojima se nikada prije nije svjedočilo.

Pioniri koji si nisu mogli priuštiti motorno vozilo putovali su u zaleđe na biciklima. Naprimjer, 1932. Bennett Brickell, koji je tada imao 23 godine, krenuo je iz Rockhamptona u Queenslandu na petomjesečno putovanje kako bi propovijedao na dalekom sjeveru te države. Na svoj bicikl natovario je pokrivače, odjeću, hranu i puno knjiga. Kad su mu se gume na biciklu istrošile, on je odvažno nastavio dalje, uvjeren da će ga Jehova voditi. Zadnjih 320 kilometara do svog odredišta gurao je bicikl kroz područja na kojima su neki ljudi ranije umrli od žeđi. U sljedećih 30 godina brat Brickell je biciklom, motociklom i automobilom prešao stotine tisuća kilometara.  Pokrenuo je djelo propovijedanja među Aboridžinima i sudjelovao u osnivanju novih skupština. Mnogi stanovnici australskog zaleđa poznavali su ga i iskreno poštovali.

Australija spada među najrjeđe naseljene zemlje svijeta, a to je posebno vidljivo u njenom zaleđu. Zato je Jehovinim slugama trebala velika odlučnost kako bi pronašli ljude u izoliranim dijelovima kontinenta.

Takvu su odlučnost pokazali pioniri Stuart Keltie i William Torrington. Godine 1933. prešli su Simpsonovu pustinju, poznatu po ogromnim pješčanim dinama, kako bi došli do grada Alice Springsa, koji se nalazi u samom srcu Australije. Kad se njihov mali automobil pokvario, ostavili su ga i krenuli dalje. Brat Keltie — koji je imao drvenu nogu — nastavio je s putovanjem na devi! Njihov je trud urodio plodom kad su na izoliranoj željezničkoj stanici u William Creeku sreli vlasnika jednog hotela. Taj čovjek, Charles Bernhardt, kasnije je prihvatio istinu, prodao svoj hotel i 15 godina sam služio kao pionir u nekima od najsušnijih i najzabačenijih dijelova Australije.

Tim prvim pionirima doista je trebalo hrabrosti i izdržljivosti da bi svladali mnoge prepreke na koje su nailazili. Naprimjer, Arthuru Willisu i Billu Newlandsu, koje smo spomenuli na početku članka, jednom je trebalo čak dva tjedna da prijeđu 32 kilometra jer se pustinja zbog jakih kiša pretvorila u more blata. S druge strane, ponekad su pod užarenim suncem i okupani znojem morali gurati kamionet preko ogromnih pješčanih dina te voziti kroz stjenovite doline i riječna korita puna pijeska. Kad bi im se kamionet pokvario, što se često događalo, morali su danima pješačiti ili voziti bicikl kako bi došli do najbližeg naselja, a zatim su još tjednima čekali da im stignu rezervni dijelovi. No unatoč takvim poteškoćama zadržali su pozitivan stav. Parafrazirajući rečenicu koja je bila objavljena u časopisu Zlatni vijek, Arthur Willis jednom je rekao: “Nijedna cesta nije toliko duga ili toliko neprohodna da zaustavi Božje svjedoke.”

Dugogodišnji pionir Charles Harris, koji je propovijedao u zaleđu, jednom je kazao da su ga fizički napori i izoliranost zapravo potaknuli da se zbliži s Jehovom. Zatim je dodao: “Kroz život je daleko bolje proći sa što manje prtljage. Ako je Isus bio spreman spavati pod zvijezdama kad je bilo potrebno, onda i mi trebamo biti spremni na to ako naš zadatak to zahtijeva.” A upravo su tako živjeli mnogi pioniri. Zahvaljujući njihovim neumornim nastojanjima dobra vijest doprla je do svakog kutka australskog kontinenta i pomogla mnogim ljudima da se opredijele za Božje Kraljevstvo.