Promjene koje je organizacija uvela 1923. dodatno su ujedinile Istraživače Biblije. U Stražarskoj kuli počeli su objavljivati objašnjenja biblijskih redaka koja su redovito razmatrali na sastanku koji se održavao u toku tjedna. Zvali su ga Sastanak za molitvu, hvalu i svjedočenje. Osim toga, Istraživači Biblije tiskali su kalendar s biblijskim retkom za svaki tjedan te brojevima pjesama koje su se mogle pjevati tijekom osobnog ili obiteljskog proučavanja.

Istraživači Biblije na svojim su sastancima davali “svjedočanstva”, naprimjer ispričali bi neko iskustvo iz službe propovijedanja, rekli bi za što su zahvalni Jehovi, otpjevali pjesmu ili se čak pomolili. Eva Barney, koja se krstila 1923. u dobi od 15 godina, ispričala je: “Ako si htio dati svjedočanstvo, ustao bi i rekao nešto ovako: ‘Želim zahvaliti Gospodinu za sve dobro što je učinio za mene.’” Neka su braća jako voljela svjedočiti. Sestra Barney rekla je: “Naš dragi stari brat Godwin imao je toliko toga za što je htio zahvaliti Gospodinu. Ali kad bi njegova žena vidjela da se brat koji je vodio sastanak uzvrpoljio, povukla bi muža za sako, pa bi on prestao pričati i sjeo.”

Jednom mjesečno svaka bi skupština održala poseban Sastanak za molitvu, hvalu i svjedočenje. U Stražarskoj kuli od 1. travnja 1923. o tom je sastanku pisalo: “Pola sastanka treba posvetiti iskustvima iz službe propovijedanja i pružanju ohrabrenja onima koji sudjeluju u toj službi. Vjerujemo da će takvi sastanci još više povezati i ujediniti braću i sestre.”

Charles Martin, 19-godišnji objavitelj iz Vancouvera (Kanada), imao je puno koristi od takvih sastanaka. On je kasnije rekao: “Na tim sastancima naučio sam što reći kad nekome dođemo na vrata. Često bi netko ispričao kako je vodio neki razgovor dok je propovijedao od vrata do vrata. Tako sam dobio dobre ideje o tome što reći stanarima i kako svladati različite prigovore.”

Jačanju jedinstva Božjih slugu doprinijelo je i to što su imali “dane za službu”. U Stražarskoj  kuli od 1. travnja 1923. pisalo je: “Da bismo bili još više ujedinjeni, određeno je da utorak 1. svibnja 1923. bude dan kada ćemo svi ići u službu propovijedanja. Isto tako, svaki prvi utorak u mjesecu bit će dan za službu. Svaki član svake skupštine trebao bi u određenoj mjeri sudjelovati u tom djelu.”

Čak su i mladi Istraživači Biblije išli u službu propovijedanja. Hazel Burford, koja je u to vrijeme imala samo 16 godina, rekla je: “U Biltenu a smo mogli naći uvode za službu propovijedanja (nešto slično idejama za razgovor s ljudima) koje smo učili napamet. Moj djed i ja marljivo smo sudjelovali u svim tim aktivnostima.” No sestra Burford je zbog službe propovijedanja doživjela protivljenje od nekoga od koga je to najmanje očekivala. Ona je rekla: “Jednom dragom starom bratu bilo je jako krivo što ja idem u službu. U to vrijeme neki nisu razumjeli da svi Istraživači Biblije, pa tako i ‘mladići i djevojke’, trebaju sudjelovati u hvaljenju našeg velikog Stvoritelja” (Psal. 148:12, 13). Ali sestra Burford nije odustala, nego je nastavila revno propovijedati. Kasnije je pohađala 2. razred škole Gilead i bila je poslana u Panamu da služi kao misionarka. S vremenom su i ona braća koja su smatrala da mladi ne bi trebali sudjelovati u službi propovijedanja promijenila svoj stav.

Kongresi su također doprinosili tome da braća budu povezana i ujedinjena. Na mnogim kongresima bili su predviđeni i dani za službu. Tako je bilo i na kongresu održanom u Winnipegu (Kanada). Svi koji su došli na taj kongres bili su pozvani da 31. ožujka sudjeluju u službi propovijedanja. Takve posebne propovjedničke akcije dovele su do lijepih rezultata. A onda je 5. kolovoza u Winnipegu održan još jedan kongres, kojem je prisustvovalo otprilike 7000 ljudi. Nikada prije u Kanadi nije bio održan kongres s tako velikim brojem prisutnih.

Od svih kongresa koje je Jehovin narod organizirao 1923., najznačajniji je bio onaj koji je održan od 18. do 26. kolovoza u Los Angelesu (Kalifornija). Novine su tjednima  prije kongresa najavljivale taj događaj, a Istraživači Biblije podijelili su više od 500 000 pozivnica. Osim toga, na tramvaje i automobile pričvrstili su plakate kojima su oglašavali kongres.

U subotu 25. kolovoza brat Rutherford održao je govor “Ovce i jarci”. U njemu je objasnio da su ovce pravdoljubivi ljudi koji će živjeti u raju na Zemlji. Osim toga, pročitao je rezoluciju s naslovom “Upozorenje”. Ta rezolucija oštro je osudila crkve kršćanstva i potaknula sve ljude iskrenog srca da izađu iz Babilona Velikog (Otkr. 18:2, 4). Kasnije su revni Istraživači Biblije diljem svijeta podijelili milijune primjeraka te rezolucije.

Zadnjeg dana kongresa brat Rutherford je pred više od 30 000 prisutnih održao javno predavanje s naslovom “Svi narodi idu prema Harmagedonu, ali milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti”. Budući da su očekivali velik broj prisutnih, Istraživači Biblije unajmili su u Los Angelesu novoizgrađeni stadion Coliseum. Da bi svi prisutni mogli dobro čuti program, braća su koristila opremu za ozvučenje koja je već postojala na stadionu, a to je bila najsuvremenija tehnologija onog doba. Još puno drugih ljudi pratilo je kongresni program preko radija.

Godine 1923. propovijedanje dobre vijesti uzelo je maha u Africi, Europi, Indiji i Južnoj Americi. U Indiji je brat Adavimannathu Joseph, koji je imao ženu i šestero djece, vodio brigu o izdavanju naše literature na hindskom, tamilskom, teluguu i urduu.

Alfred Joseph i Leonard Blackman, Istraživači Biblije iz Sijera Leonea, pisali su našem glavnom sjedištu u Brooklynu i zatražili pomoć u propovijedanju. Dana 14. travnja 1923. dobili su odgovor na svoju molbu. Alfred je rekao: “Jedne subote kasno navečer sasvim nenadano primio sam telefonski poziv.” S druge strane čuo je snažan muški glas koji je zagrmio: “Jeste li vi pisali Društvu Watch Tower tražeći da vam pošalju propovjednike?” “Da, jesam”, odgovorio je Alfred. “Eto, poslali su vam mene!” rekao je taj čovjek. Bio je to William Brown, koji je toga dana doputovao s Kariba zajedno sa svojom ženom Antonijom i kćerkicama Louise i Lucy. Braća nisu trebala dugo čekati da ih upoznaju.

Alfred je dalje ispričao: “Već sljedećeg jutra, dok smo Leonard i ja kao i svakog tjedna proučavali Bibliju, na vratima se pojavio  markantan čovjek i predstavio se kao William Brown. On je toliko gorljivo zastupao biblijsku istinu da je želio već idućeg dana održati javno predavanje.” Brat Brown je u manje od mjesec dana podijelio svu literaturu koju je donio sa sobom. Ubrzo je dobio dodatnih 5000 knjiga, ali ni to mu nije bilo dovoljno, pa je nedugo nakon toga zatražio još više knjiga. No brat Brown nije bio poznat po tome da prodaje knjige. On je dugi niz godina revno služio Jehovi i u svojim se govorima uvijek pozivao na Bibliju, zbog čega je dobio nadimak Biblija Brown.

U međuvremenu braća u Njemačkoj odlučila su se preseliti iz podružnice u Barmenu jer im je postojeći prostor postao premali. Osim toga, čuli su da će francuska vojska uskoro napasti grad. Istraživači Biblije pronašli su u Magdeburgu odgovarajuće objekte koji su im se činili idealni za tiskanje literature. Dana 19. lipnja braća su završila s pakiranjem tiskarske opreme i svih drugih stvari i preselila se u novi Betel u Magdeburgu. Samo dan nakon što je glavno sjedište bilo obaviješteno da je Betel preseljen, novine su objavile da je Francuska okupirala Barmen. Braća su u tome vidjela dokaz da ih je Jehova blagoslovio i zaštitio.

U Brazilu je George Young proputovao zemlju uzduž i poprijeko šireći dobru vijest. Ondje je osnovao podružnicu i počeo izdavati Stražarsku kulu na portugalskom. U samo nekoliko mjeseci podijelio je više od 7000 časopisa i brošura. Njegovom dolasku u Brazil posebno se obradovala Sarah Ferguson. Ona je Stražarsku kulu čitala još od 1899., ali nikad nije imala priliku krstiti se i tako potvrditi svoje predanje Jehovi. Nekoliko mjeseci kasnije sestra Ferguson i njeno četvero djece konačno su mogli učiniti taj važan korak.

Kako se 1923. primicala kraju, jasno se vidjelo da su promjene do kojih je došlo u organizaciji doprinijele jedinstvu Istraživača Biblije. U Stražarskoj kuli od 15. prosinca 1923. pisalo je: “Po svemu se vidi da su skupštine duhovno jake i snažne. Oboružajmo se našom bojnom opremom te puni žara i odlučnosti krenimo u novu godinu koja je pred nama. Služimo Bogu srca puna radosti!”

I naredna godina bila je jako značajna za Istraživače Biblije. Braća iz Betela mjesecima su gradila nove objekte na jednom zemljištu na Staten Islandu, nedaleko od glavnog sjedišta u Brooklynu. Gradnja tih objekata završena je početkom 1924. Posao koji se ondje obavljao doprinio je tome da braća budu još više ujedinjena i da se dobra vijest širi na potpuno nove načine.