DOK se dan bližio kraju, Sara je ustala, ispravila leđa i protrljala bolne ruke. Ona i njeni sluge naporno su radili čitav dan. Sluge su rado obavljali svaki zadatak koji bi im povjerila njihova razborita i radišna gospodarica. Sara je taj dan možda satima brižljivo krpala šator u kojem je živjela sa svojom obitelji. Grubo šatorsko platno od kozje dlake već je dobrano izblijedjelo na suncu i kiši. Tko zna, možda ju je pogled na tu istrošenu tkaninu podsjetio na to da su prošle već mnoge godine otkako su počeli živjeti kao nomadi. Poslijepodne je proletjelo za čas, a Sunčeva svjetlost polako je počela poprimati zlaćanu boju. Umorna od posla, Sara je bacila pogled prema obzoru. Ujutro je promatrala Abrahama * kako odlazi, a sada je čeznutljivo gledala u pravcu u kojem je otišao. Kad se na vrhu obližnjeg brežuljka pojavio obris njenog dragog supruga, Sarino se lijepo lice ozarilo od sreće.

Prošlo je već čitavo desetljeće otkako je Abraham sa svojom obitelji i slugama prešao rijeku Eufrat i došao u Kanaan. Sara je drage volje podržala svog muža na tom dugačkom putovanju punom neizvjesnosti. Znala je da on ima važnu ulogu u Jehovinom naumu — od Abrahama je trebalo poteći posebno potomstvo i izabrani narod. Ali kako je Sara mogla doprinijeti ispunjenju tog nauma? Ona nije mogla imati djece, a sada joj je već bilo 75 godina. Stoga je lako moguće da se pitala: “Kako će se ispuniti Jehovino obećanje kad ja ne mogu rađati?” Ne bi bilo ništa neobično da je bila zabrinuta i sve nestrpljivija.

Možda se i mi ponekad pitamo kada će se Božja obećanja ispuniti. Često nije nimalo lako biti strpljiv, pogotovo kad čekamo nešto čemu se gorljivo nadamo. Što o vjeri možemo naučiti od te izuzetne žene?

Obitelj se nedavno vratila iz Egipta (1. Mojsijeva 13:1-4). Šatore su postavili u brdovitom kraju istočno od Betela, odnosno Luza, kako su Kanaanci zvali taj grad. Ondje je Sara gotovo cijelu Obećanu zemlju imala kao na dlanu — s tih je brda pucao pogled na kanaanska sela i puteve koji su vodili u daleke zemlje. No nijedno od tih mjesta nije se moglo mjeriti s Urom, gradom u kojem je Sara odrasla i koji je od Betela bio udaljen oko 1 900 kilometara. Ona je ondje ostavila mnoge članove obitelji i udoban dom — zidanu kuću koja je možda čak imala i tekuću vodu! Odrekla se života u bogatom gradu koji je imao mnoštvo pogodnosti. Zamislimo samo što je u ono doba značilo živjeti blizu tržnica sa svakovrsnom hranom i raznom robom. No ako mislimo da je Sara s tugom u srcu stalno pogledavala prema istoku prisjećajući se doma u kojem je odrasla, tada ne poznajemo tu bogobojaznu ženu.

Nekih 2 000 godina kasnije apostol Pavao je o Sari i Abrahamu napisao: “Da su mislili na [zemlju] iz koje su otišli, još bi imali priliku vratiti se onamo” (Hebrejima 11:8, 11, 15). Ni Sara ni Abraham nisu se s nostalgijom vraćali u prošlost. Da su se usredotočili na sebe i svoje želje, vjerojatno bi se vratili kući. No Jehova im u Uru ne bi ukazao  čast da se preko njih blagoslove svi narodi. Osim toga, priča o njihovom životu brzo bi pala u zaborav, a nebrojeni ljudi ostali bi uskraćeni za dirljiv i poticajan izvještaj o bračnom paru koji je pokazao što znači imati snažnu vjeru.

Sara nije živjela u prošlosti, nego se usredotočila na budućnost. Zato je vjerno podupirala svog muža kamo god je išao — bila mu je desna ruka dok su uvijek iznova postavljali i raspremali šatore te vodili svoja stada. No tu nije bio kraj izazovima. Jehova je nakon nekog vremena Abrahamu ponovio svoje obećanje, ali niti jednom riječju nije spomenuo Saru! (1. Mojsijeva 13:14-17; 15:5-7).

Sara je na koncu odlučila razgovarati s Abrahamom o onom što joj je već neko vrijeme zaokupljalo misli. Pokušajte si predočiti kakva se borba odvijala u njoj kad je napokon izustila: “Molim te, poslušaj me! Jehova me učinio nerotkinjom. Zato te molim, lezi sa sluškinjom mojom! Možda ću od nje dobiti djecu.” Možete li zamisliti koliko je Sari bilo mučno predložiti svom mužu da s njenom sluškinjom Hagarom ima djecu? Nama takva ideja može zvučati jako čudno, ali u to doba nije bilo neobično da muškarac uzme i drugu ženu, odnosno inoču, kako bi imao nasljednika. * Je li Sara možda smatrala da će se na taj način ispuniti Božji naum da od Abrahama nastane velik narod? U svakom slučaju, ona je bila spremna na vrlo veliku žrtvu. Kako je Abraham reagirao na njen prijedlog? Biblija kaže da je poslušao svoju ženu (1. Mojsijeva 16:1-3).

Možemo li iz biblijskog izvještaja zaključiti da je Jehova potaknuo Saru da dođe na takvu ideju? Ne možemo. Njen prijedlog zapravo otkriva način razmišljanja tipičan za ljude. Ona je smatrala da ju je Jehova učinio nerotkinjom, a znala je da Abraham treba dobiti potomke, pa nije ni pomišljala da Bog ima neko drugo rješenje. No rješenje koje je Sara smislila zapravo joj je donijelo samo tugu i bol. Unatoč tome, njena gesta pokazuje da je bila krajnje nesebična osoba. Takva samopožrtvovnost i nesebičnost uistinu su rijetke u svijetu u kojem ljudi uglavnom misle samo na sebe! I mi se možemo ugledati na Sarinu vjeru tako da nam Božja volja bude važnija od naših vlastitih želja.

Nije prošlo dugo, a Hagara je zatrudnjela. Nažalost, možda si je zbog činjenice da nosi Abrahamovo dijete umislila da je sada važnija od svoje gospodarice, pa ju je počela prezirati. Kakav li je to samo bio udarac za Saru! Sara je tada na neki način počela kažnjavati Hagaru. Iako ne znamo točno o čemu se radilo, imala je za to Abrahamovo  dopuštenje, a i Bog je stao na njenu stranu. Potom je Hagara rodila sina, Jišmaela (1. Mojsijeva 16:4-9, 16). Prošle su godine, a onda je ponovno stigla poruka od Jehove. Sara je tada imala 89, a Abraham 99 godina. Ovaj put Jehova je za oboje imao posebno radosnu vijest!

On je najprije svom prijatelju Abrahamu ponovio obećanje da će umnožiti njegovo potomstvo. Zatim mu je dao novo ime. Dotad se zvao Abram, a sada mu je Jehova rekao da će se zvati Abraham, što znači “otac mnoštva”. A onda je, i to prvi put, Jehova jasno otkrio koja je Sarina uloga u njegovom naumu. Osim toga, rekao je da se ona više neće zvati Saraja, što je možda značilo “svadljiva”, nego Sara, što znači “kneginja”. Zašto je Jehova izabrao baš to ime za tu dragu ženu? On je sam objasnio: “Ja ću je blagosloviti i dat ću ti sina od nje. Blagoslovit ću je, te će od nje nastati narodi, i kraljevi će narodima poteći od nje” (1. Mojsijeva 17:5, 15, 16).

Da, Jehovino obećanje trebalo se ispuniti preko Sarinog sina! Bog je rekao da će se dječak zvati Izak, što znači “smijeh”. Kad je Abraham prvi put čuo da će Jehova blagosloviti Saru i da će ona potom roditi sina, poklonio se licem do zemlje i počeo se smijati (1. Mojsijeva 17:17). Bio je izvan sebe od sreće i oduševljenja! (Rimljanima 4:19, 20). A kako je Sara reagirala kad je to saznala?

Nije prošlo dugo, a Abrahama i Saru posjetila su tri stranca. Iako je bila velika žega, taj vremešni par odmah je pohitao izraziti dobrodošlicu svojim gostima. Abraham je Sari rekao: “Brzo! Uzmi tri seaha finoga brašna, zamijesi ga i ispeci pogače!” U ono doba domaćini bi se poprilično naradili da bi počastili svoje goste. Abraham nije sav posao prepustio ženi, nego se i on sam primio posla. Brzo je otišao zaklati junca te pripremiti još hrane i pića (1. Mojsijeva 18:1-8). No Abraham nije dobio obične goste. U posjet su mu došli anđeli! Apostol Pavao vjerojatno je baš tu situaciju imao na umu kad je napisao: “Ne zaboravljajte gostoljubivost, jer pokazujući je neki su, i ne znajući, ugostili anđele” (Hebrejima 13:2). Kako biste vi mogli pokazivati gostoljubivost po uzoru na Abrahama i Saru?

Dok je jedan od anđela Abrahamu ponovno govorio o Božjem obećanju da će Sara roditi sina, ona je bila u šatoru i slušala njihov razgovor. Pomisao na to da će u tako poznim godinama dobiti dijete bila joj je toliko neobična da si jednostavno nije mogla pomoći — nasmijala se u sebi i rekla: “Zar ću sada kad sam uvenula osjetiti tu radost, a i gospodar mi je star?” No anđeo ju je opomenuo, upitavši: “Zar je Jehovi išta nemoguće?” Sara se tada uplašila i brzo se počela pravdati, što bi valjda učinio i svatko od nas. Rekla je: “Nisam se smijala!” Ali anđeo joj je odvratio: “Jesi, smijala si se!” (1. Mojsijeva 18:9-15).

Je li to što se Sara nasmijala značilo da joj nedostaje vjere? Ne, niti najmanje! Biblija kaže: “Vjerom je Sara dobila moć da začne potomka, iako je već prošla dob za rađanje, jer je vjernim smatrala onoga koji je dao obećanje” (Hebrejima 11:11). Sara je poznavala Jehovu — znala je da on može ispuniti svako svoje obećanje. Tko od nas ne treba još više takve vjere? Zato je nužno da još bolje upoznamo Boga. Ako ga dobro upoznamo, bit će nam jasno zašto je Sara imala snažnu vjeru. Jehova je vjeran Bog i ispunjava sva svoja obećanja — ponekad to čini na tako čudesne načine da se naprosto moramo nasmijati od iznenađenja!

U dobi od 90 godina Sara je konačno dočekala trenutak o kojem je sanjala cijeli život! Rodila je sina svom voljenom mužu, koji je sada već imao punih 100 godina. Abraham je svom sinčiću dao ime Izak, kako mu je Bog i rekao. Pokušajte zamisliti Saru kako, unatoč iscrpljenosti, sa sjajem u očima i širokim osmijehom kaže: “Bog mi je dao da se smijem. Svatko tko čuje o tome smijat će se sa mnom” (1. Mojsijeva 21:6). Radost i sreća zbog tog  čudesnog Jehovinog dara pratile su je do kraja života. No Sara je bila svjesna i velike odgovornosti koju je time dobila.

Kad je Izak imao pet godina, Sara ga je prestala dojiti, pa je obitelj povodom toga priredila gozbu. Ali Sara je tada zapazila nešto što ju je jako zabrinulo. Hagarin sin Jišmael, koji je imao 19 godina, stalno je ismijavao Izaka. To nije bilo bezazleno zadirkivanje. Apostol Pavao kasnije je pod Božjim nadahnućem napisao da je Jišmael zapravo progonio Izaka. Sara je to zlostavljanje odmah prepoznala kao veliku prijetnju za njenog sina. No nije se radilo samo o majčinskoj brizi. Sara je jako dobro znala da Izak ima važnu ulogu u Jehovinom naumu. Stoga je skupila hrabrosti i otvoreno razgovarala s Abrahamom. Tražila je od njega da otjera Hagaru i Jišmaela (1. Mojsijeva 21:8-10; Galaćanima 4:22, 23, 29).

Kako je Abraham reagirao? Biblija kaže da mu je bilo “vrlo krivo zbog sina njegova”. Budući da je volio Jišmaela, Abraham je dopustio da ga osjećaji zaslijepe, pa nije mogao realno sagledati situaciju. Međutim, Jehova je jasno vidio što je posrijedi te je stao na Sarinu stranu. U nastavku izvještaja čitamo: “Tada je Bog rekao Abrahamu: ‘Neka ti ne bude krivo ni zbog čega što ti Sara govori o dječaku i o robinji tvojoj! Poslušaj glas njezin, jer preko Izaka doći će ono što će se nazvati potomstvom tvojim!’” Jehova je potom umirio Abrahama zajamčivši mu da će se brinuti za Hagaru i njenog sina. Abraham je, kao i uvijek, poslušao Jehovu (1. Mojsijeva 21:11-14).

Sara je svom mužu Abrahamu doista bila prava pomoćnica i nadopuna. Nije mu naprosto govorila ono što je on želio čuti. Kad bi uočila neki problem koji se ticao njihove obitelji i budućnosti, otvoreno bi s njim razgovarala o tome. No to što je u komunikaciji bila izravna ne znači da se mužu obraćala s nepoštovanjem. Zapravo, apostol Petar, koji je i sam bio u braku, kasnije ju je opisao kao uzornu ženu koja je duboko poštovala svog muža (1. Korinćanima 9:5; 1. Petrova 3:5, 6). Ustvari, da je Sara tom prilikom šutjela, upravo bi time pokazala nepoštovanje jer bi to i Abrahamu i cijeloj obitelji uzrokovalo velike probleme. Dakle, Sara je iz ljubavi rekla baš ono što je i trebalo reći.

Mnoge žene dive se Sari. Njen ih primjer potiče da i one sa svojim muževima komuniciraju otvoreno i s puno poštovanja. Istina, ponekad možda požele da Jehova i za njih učini nešto slično onome što je učinio za Saru. Unatoč tome one se nastoje ugledati na tu ženu koju je krasila izvanredna vjera, ljubav i strpljivost.

Iako je tu divnu ženu sam Jehova nazvao “kneginjom”, ona nije očekivala da se drugi ophode s njom kao da je plemenita roda. Stoga nimalo ne čudi što je Abrahamu bilo jako teško kad je izgubio Saru. Biblija otvoreno kaže da je plakao i tugovao za njom kad je umrla u dobi od 127 godina * (1. Mojsijeva 23:1, 2). Silno mu je nedostajala njegova voljena “kneginja”. Bez ikakve sumnje, ona i Jehovi jako nedostaje! Kad Zemlja postane raj, on će tu bogobojaznu ženu vratiti u život. Saru — a i sve one koji se ugledaju na njenu vjeru — čeka prekrasan život koji će trajati u svu vječnost! (Ivan 5:28, 29).