Jeste li se ikada nakratko razboljeli? Možda ste se tako brzo oporavili da ste gotovo i zaboravili da ste bili bolesni. No tugovanje je nešto sasvim drugo. “Tuga nikada ne nestane u potpunosti”, napisao je dr. Alan Wolfelt u svojoj knjizi koja govori o tome kako se nositi s gubitkom bračnog partnera (Healing a Spouse’s Grieving Heart). Međutim, on kaže: “Tuga će s vremenom i uz podršku drugih polako gubiti na intenzitetu.”

U nastavku ćemo razmotriti kako se patrijarh Abraham osjećao kad mu je umrla žena. U izvornom biblijskom tekstu stoji: “Abraham je počeo tugovati za Sarom i oplakivati je.” Izraz “počeo” ukazuje na to da je Abrahamu trebalo vremena da se pomiri s gubitkom. * I patrijarh Jakov je tugovao jer je mislio da je njegovog sina Josipa ubila neka divlja životinja. Tugovao je “mnogo dana” i članovi njegove obitelji nisu ga mogli utješiti. Godinama kasnije Josipova smrt još mu je uvijek zadavala veliku bol (1. Mojsijeva 23:2; 37:34, 35; 42:36; 45:28).

I danas se mnogi tako osjećaju kad izgube nekoga od svojih najdražih. Navest ćemo dva primjera.

• “Moj muž Robert poginuo je 9. srpnja 2008. Tog kobnog jutra sve je bilo kao i obično. Nakon doručka smo se poljubili, zagrlili i rekli jedno drugome: ‘Volim te’, baš kao i uvijek kad bi on odlazio na posao. Otada je prošlo šest godina, a ja još uvijek osjećam bol. Mislim da nikada neću preboljeti gubitak svog Roba” (Gail, 60 godina).

• “Premda je moja draga žena umrla prije više od 18 godina, još mi uvijek nedostaje i još uvijek tugujem za njom. Kad god u prirodi vidim nešto lijepo, sjetim je se i pomislim kako bi se ona sada radovala da vidi taj prizor” (Etienne, 84 godine).

Nema sumnje da je sasvim prirodno dugo vremena osjećati bol i tugu. Svatko tuguje na svoj način i zato ne bi bilo razumno osuđivati nekoga zbog načina na koji se nosi sa svojom tragedijom. Isto tako, ne smijemo osuđivati sami sebe ako je naša reakcija na smrt voljene osobe naizgled pretjerana. Što nam može pomoći da se nosimo s tugom?