NATALIJA je zagrlila svog devetogodišnjeg sina Aslana te s njime sjela do Zarine i njene dvanaestogodišnje kćeri Anželike. Svuda uokolo šćućurilo se više od 1 000 djece i odraslih ljudi. Na njih su budnim okom motrili naoružani napadači.

Te srijede, 1. rujna 2004, počela se odigravati prava drama u gradu Beslanu, u ruskoj republici Sjevernoj Osetiji – Alaniji. U jutarnjim satima djeca i njihovi roditelji pripremali su se za proslavu prvog dana škole. A onda je u školsko dvorište nahrupilo preko 30 naoružanih napadača i bombaša samoubojica. Počeli su vikati i pucati u zrak. Natjerali su prestravljeno mnoštvo da uđe u školsku sportsku dvoranu. Ondje su posvuda postavili eksplozivne naprave.

Tako je započela trodnevna talačka kriza tijekom koje su snage sigurnosti bezuspješno pregovarale s napadačima. “Nikad u životu nisam se toliko molila”, prisjeća se Natalija, koja je nešto ranije počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima.

Budući da je bilo kasno ljeto, u dvorani je ubrzo postalo strašno vruće i zagušljivo. U nesnosnim okolnostima osvanuo je i drugi dan talačke krize, no napadači nisu taocima dali hranu ni vodu. U petak, trećeg dana, neki su taoci u očaju počeli piti mokraću i jesti cvijeće koje su djeca donijela na poklon svojim učiteljima. “Dječak koji je sjedio pored nas dao mi je jedan list”, kaže Natalija. “Rastrgala sam ga na dva dijela te sam jedan dala Anželiki, a drugi Aslanu.”

Rano poslijepodne trećeg dana došlo je do krvavog obračuna. “Od siline eksplozija pala sam na tlo”, prisjeća se Natalija. “Dvorana se ispunila gustim dimom i počela je pucnjava.” Vojnici i teroristi otvorili su paljbu jedni na druge. Natalija i Aslan počeli su puzati prema izlazu  dok su im meci fijukali iznad glave. Jedan njihov sugrađanin, Osetin po imenu Alan, izvukao ih je iz dvorane i odveo na sigurno. Mnogi drugi nisu uspjeli pobjeći.

U napadu je poginulo više stotina djece i odraslih. Među smrtno stradalima bila je i mala Anželika. U Beslanu se još tjednima na sve strane čulo tužno jecanje. Iz Natalijinog stana pruža se pogled na školu u kojoj se dogodilo to strašno krvoproliće. Ni nakon što je u blizini bila sagrađena nova škola, Aslan nije imao snage nogom kročiti u nju. Nije čak ni izlazio van da bi se igrao s drugom djecom. “Usrdno smo molili Jehovu da mu pomogne pobijediti taj strah”, kaže Natalija. Aslan je s vremenom smogao hrabrosti da ponovno krene u školu.

Nataliji je pak bilo teško dolaziti na sastanke u dvoranu Jehovinih svjedoka. “Kad bih se našla u nekom zatvorenom prostoru okružena s mnogo ljudi, uhvatio bi me strah da će u prostoriju upasti naoružani napadači”, kaže ona. “U takvim situacijama molila bih Boga da se ništa ružno ne dogodi. Nakon nekog vremena prestala sam dolaziti na sastanke. Borila sam se i s osjećajem krivnje jer sam znala da su mnogi poginuli, dok smo mi ostali živi.”

“Jako sam zahvalna Jehovinim svjedocima koji su mi i dalje pomagali”, kaže Natalija. “Među njima je bila i Tatjana, koja me redovito posjećivala svaka tri dana. Ona je kasnije počela dolaziti s još jednom Jehovinom svjedokinjom. Bila je to Ulijana — dobra, taktična i blaga žena koja je Bibliju imala u malom prstu. Ona me pohvalila za sav moj trud i pažljivo je slušala sve što sam joj govorila.

Ulijana mi je pročitala riječi apostola Pavla iz 2. Korinćanima 1:9. Nakon što je njega i njegove suradnike u Aziji zadesila teška nevolja, Pavao je rekao: ‘Mislili smo da nas čeka smrtna presuda.’ Ulijana mi je pročitala i riječi iz Izaije 40:31: ‘Oni koji se u Jehovu uzdaju dobivaju novu snagu. Podižu se na krilima kao orlovi.’ Takvi biblijski reci i emocionalna podrška koju su mi pružali Ulijana i drugi Jehovini svjedoci dali su mi snage da sa svojom djecom ponovno počnem ići na sastanke. No moram priznati da sam još uvijek pomalo napeta kad dođem u dvoranu.”

Zarina je nakon nekog vremena postala Jehovin svjedok. Ona jedva čeka da ponovno vidi svoju kćer Anželiku. Raduje se nadi da će njena kći nakon uskrsnuća živjeti pod vlašću Božjeg Kraljevstva na prekrasnoj Zemlji kojom će vladati mir (Matej 6:9, 10; Djela apostolska 24:15). Natalija i njena djeca postali su Jehovini svjedoci 2009. godine. Oni još uvijek žive nedaleko od ruševina školske dvorane, ali ih više ne progone mučna sjećanja na strahote koje su proživjeli. “Sada napokon mogu govoriti o tom događaju bez straha i gorčine”, kaže Natalija. “Bog nam pomaže da se oporavimo.”