RODIO sam se u gradu Szerencsu, a odrastao sam u mjestašcu Tiszaladányu, koje se nalazi u sjeveroistočnoj Mađarskoj. Jednog dana u lipnju 1991. otišao sam se s prijateljima kupati na rijeku Tisu. Izabrali smo jedno mjesto na kojem se nikad prije nismo kupali. Skočio sam na glavu misleći da je voda dovoljno duboka, no bila je to grdna pogreška koja me skupo koštala. Slomio sam tri vratna kralješka i zadobio tešku ozljedu leđne moždine. Jedan je prijatelj vidio da se ne mičem, pa mi je brzo priskočio u pomoć. Pažljivo me podignuo i izvukao iz vode da se ne utopim.

Cijelo sam vrijeme bio pri svijesti i znao sam da sam ozbiljno ozlijeđen. Netko je pozvao hitnu pomoć. Po mene su došli helikopterom i prevezli me u bolnicu. Ondje su me liječnici žurno operirali kako bi mi stabilizirali kralježnicu. Poslije toga bio sam poslan u Budimpeštu na rehabilitaciju. Tri sam mjeseca stalno ležao na leđima. Iako sam mogao pomicati glavu, bio sam potpuno oduzet od ramena naniže. S dvadeset godina postao sam potpuno ovisan o drugima. Osjećao sam se tako jadno da sam želio umrijeti.

Kad sam napokon mogao otići kući, moji su roditelji morali naučiti kako će me njegovati. Bili su jako iscrpljeni jer su imali pune ruke posla, a i srce ih je boljelo zbog toga što sam tako nastradao. Meni je isto bilo jako teško, pa sam nakon otprilike godinu dana zapao u depresiju. Tada sam morao zatražiti stručnu pomoć. Razgovori s psihijatrom pomogli su mi da počnem drugačije gledati na svoj invaliditet.

U to vrijeme počeo sam ozbiljnije razmišljati o životu. Pitao sam se: Ima li život neki dublji smisao? Zašto mi se dogodila takva strašna nesreća? Pročitao sam hrpu knjiga i časopisa nadajući se da ću u njima pronaći odgovore na svoja pitanja. Počeo sam čitati i Bibliju, ali sam odustao jer nisam razumio ono što u njoj piše. Jednom sam prilikom razgovarao i sa svećenikom, ali ono što mi je on rekao nije mi zvučalo uvjerljivo i logično.

U proljeće 1994. dvoje Jehovinih svjedoka posjetilo je mog oca, a on ih je zamolio da razgovaraju sa mnom. Pažljivo sam ih slušao dok su govorili o tome kako je Bog naumio da cijela Zemlja jednog dana postane divan raj u kojem više neće biti bolesti ni patnje. Sve je to lijepo zvučalo, ali bilo mi je teško povjerovati da bi se  takvo što moglo dogoditi. No nisam imao ništa protiv da mi ostave dvije knjige u kojima se razmatraju razne biblijske teme. Nakon što sam pročitao obje knjige, ponudili su mi biblijski tečaj i ja sam ga rado prihvatio. Potaknuli su me i na to da se molim Bogu.

Postavljao sam im mnoga pitanja, a oni su mi uvijek odgovarali na temelju Biblije. S vremenom sam se uvjerio u to da je Bogu uistinu stalo do mene. Nakon što sam dvije godine proučavao Bibliju, odlučio sam postati Jehovin svjedok. Krstio sam se 13. rujna 1997. u kadi u svojoj kući. Bio je to jedan od najsretnijih dana u mom životu.

Godine 2007. preselio sam se u jedan dom za osobe s invaliditetom koji se nalazi u Budimpešti. Zahvaljujući tome često imam priliku govoriti drugima o divnim istinama koje sam naučio iz Biblije. Kad je lijepo vrijeme, čak mogu ići van kako bih razgovarao s ljudima. Kretanje mi omogućava to što se vozim u motornim kolicima kojima upravljam svojom bradom.

Uz velikodušnu financijsku pomoć jedne obitelji Jehovinih svjedoka uspio sam nabaviti laptop i opremu koja mi omogućava da pokretima glave upravljam tim računalom. Tako mogu zvati ljude putem interneta i pisati pisma osobama koje moji suvjernici nisu pronašli kod kuće kad su ih posjetili kako bi im prenijeli dobru vijest iz Biblije. To što radim pomaže mi da naučim bolje komunicirati s drugima, a i da ne mislim samo na svoje probleme.

Sretan sam i što mogu posjećivati sastanke Jehovinih svjedoka. Kad stignem do dvorane, moja braća u vjeri pažljivo me u kolicima odnesu na prvi kat do prostorije u kojoj se održava sastanak. Kad na sastanku imamo priliku komentirati, brat koji sjedi pokraj mene pomaže mi da se uključim. On podigne ruku umjesto mene te mi drži Bibliju ili publikaciju koju razmatramo dok ja komentiram.

Neprestano trpim bol i gotovo sam u potpunosti ovisan o pomoći drugih. Stoga sam još uvijek ponekad potišten. No tješi me to što imam blizak odnos s Jehovom Bogom i što znam da me sluša kad mu u molitvi govorim o svemu što me brine. Osim toga, svaki dan čitam Bibliju i često provodim vrijeme sa svojim suvjernicima, a to mi daje dodatnu snagu da ustrajem. To što imam takve divne prijatelje koji mi pružaju utjehu te se mole za mene pomaže mi da ostanem duševno i emocionalno stabilan.

Jehova mi je pružio utjehu onda kad mi je bilo najteže. Dao mi je i nadu u to da ću u novom svijetu koji će on uskoro uspostaviti biti potpuno zdrav. Stoga jedva čekam vrijeme kad ću moći hodati, poskakivati od sreće te hvaliti Boga zbog njegove neizmjerne ljubavi i dobrote (Djela apostolska 3:6-9).