Philip je živio sa svojom 20-godišnjom kćeri Elise. Ona je obavljala mnoge kućanske poslove koje je nekad radila njezina majka. No kad se Philip oženio s Louise, situacija se promijenila. Kako su se njegova kći i nova žena uspjele zbližiti?

Louise: U početku nam je bilo jako teško. Ja volim biti kod kuće i voditi brigu o domaćinstvu. Zato sam htjela da i u novoj obitelji to bude moj posao.

Elise: Louise je preuredila cijelu kuću i pobacala puno naših starih stvari. Kad sam jednom pospremala kuću, neke sam stvari stavila na krivo mjesto jer više nisam znala gdje što stoji. Louise se zbog toga jako naljutila. Posvađale smo se i u bijesu svašta rekle jedna drugoj. Nakon toga tjedan dana nisam s njom razgovarala.

Louise: Jednog sam dana rekla Elise: “Ne znam kamo sve to vodi. Ja ne mogu više ovako živjeti.” Ona je navečer došla k meni i ispričala mi se. Zagrlila sam je te smo se obje rasplakale.

Elise: Louise je na zidu ostavila neke moje slike, a tata je u dnevnom boravku zadržao svjetiljke koje sam ja ondje bila stavila. Netko će možda reći da su to beznačajne sitnice, ali meni puno znači to što su ostavili tih par stvari. Zbog toga imam osjećaj da još uvijek živim u svom domu. Osim toga, drago mi je što se Louise lijepo brine za mog mlađeg brata kada dođe k nama. Prošle su dvije godine otkako Louise živi s nama i sada je već polako doživljavam kao pravog člana obitelji.

Louise: Elise i ja više nismo samo sustanarke. Postale smo prave prijateljice.

Anton i Marelize vjenčali su se prije šest godina. Oboje imaju po troje djece iz prvog braka, tako da sada imaju osmeročlanu obitelj.

Anton: S vremena na vrijeme svi zajedno odemo na izlet u prirodu. Marelize i ja trudimo se i nasamo provoditi vrijeme sa svakim djetetom. Trebalo je nekoliko godina da sve dođe na svoje, no ipak smo riješili većinu problema s kojima smo se u početku suočili.

Marelize: Anton i ja smatramo da je jako važno ne dijeliti djecu na “moju” i “tvoju” — sve su to “naša djeca”. Sjećam se kako sam se jednom naljutila zbog toga što je Anton po mom mišljenju nepravedno prekorio mog sina, a svojoj je kćeri dao da u autu sjedne naprijed kraj njega. No s vremenom sam shvatila kako je najvažnije da obitelj bude složna. To je puno važnije od toga tko sjedi na prednjem sjedalu. Nastojimo biti pravedni prema svoj djeci iako ne možemo uvijek jednako postupati prema svima.

Ne pričam o zabavnim dogodovštinama naše prijašnje obitelji kako se Anton i njegova djeca ne bi osjećali zapostavljeno. Umjesto toga, pričam o našoj sadašnjoj obitelji i često kažem kako sam sretna što nam je tako lijepo.

Francis i Cecelia vjenčali su se prije četiri godine. S njima živi njeno troje odrasle djece i njegov šesnaestogodišnji sin.

Francis: Trudim se biti pristupačan i ne vrijeđati se na svaku sitnicu. Svaki dan svi zajedno jedemo te za stolom razgovaramo o stvarima koje se tiču naše obitelji. Potičem sve članove obitelji da marljivo obavljaju kućanske poslove kako bi nam svima bilo što ljepše.

Cecelia: Trudim se naći vremena za svako naše dijete. Pažljivo slušam kad mi djeca pričaju o svojim brigama i problemima. Kad se svi okupimo kako bismo o nečemu porazgovarali, najprije pohvalimo jedni druge, a tek onda kažemo u čemu bi se tko mogao popraviti. Kad u nečemu pogriješim, priznam pogrešku i iskreno se ispričam.

Yuki je svog oca zadnji put vidio kad mu je bilo pet godina. Njegova se majka kasnije udala za Tomonorija, no umrla je kad je Yuki imao deset godina. On je ostao živjeti sa svojim očuhom, koji se nakon pet godina oženio s Mihoko. Odonda Yuki, koji danas ima 20 godina, živi s očuhom i maćehom.

Yuki: Kad se moj očuh odlučio ponovno oženiti, pomislio sam: “Samo mi je još to trebalo! Dosta mi je više promjena u obitelji.” Nisam se mogao pomiriti s tom situacijom, pa sam se hladno ponašao prema očuhovoj novoj ženi.

Mihoko: Iako muž nije od mene očekivao da zavolim Yukija kao što ga on voli, htjela sam se zbližiti s njim. Tomonori i ja htjeli smo da se Yukiju život što manje promijeni. Zato smo vodili računa o tome da se i dalje redovito bavi duhovnim aktivnostima, da ima određeno vrijeme za razonodu te da svaki dan zajedno večeramo i potom razgovaramo o svemu i svačemu. Jednom mi je rekao kako se osjeća zbog toga što mu je umrla mama. Otad ga puno bolje razumijem.

Kad sam ostala u drugom stanju, Tomonori i ja bojali smo se kako će Yuki to primiti. Htjeli smo mu dati do znanja da ga i dalje volimo te da ga nećemo zapostaviti zbog prinove u obitelji. Znali smo ga zamoliti da nahrani i okupa svog malog bracu te da mu promijeni pelene. Često bismo ga pred drugima pohvalili za to što nam pomaže. Naš sinčić Itsuki jako se vezao za Yukija. Prva riječ koju je naučio reći nije bila ni “mama” ni “tata”, nego niinii — stariji brat.

Yuki: Kad ostaneš bez oba roditelja, normalno je da se osjećaš usamljeno i odbačeno. Teško je objasniti drugima kako se osjećaš. Koliko god im pričao o tome, čini ti se da te ne razumiju. No sretan sam što mi moja kršćanska braća i sestre pružaju ogromnu podršku. Danas više nisam nepovjerljiv prema Mihoko. Mogu joj reći sve što me tišti i ona mi uvijek da neki pametan savjet.