Čudnovata stvorenja iz Tasmanije
DANJU je u šumi sve mirno i tiho. No kad padne mrak, posvuda odjekuju lavež i krikovi od kojih vam se ledi krv u žilama. Tko to noću pravi galamu? Ratoborni tobolčar neugodna imena — tasmanijski đavo. Po izgledu i glasanju tih životinja reklo bi se da su jako opasne, naročito kad se sjate oko neke strvine i počnu je tamaniti. No ti mali proždrljivci zapravo nisu tako strašni kao što izgledaju.
Tasmanijski đavoli mogu nevjerojatno brzo očistiti šumu od strvina. Svojim snažnim čeljustima i zubima mogu rastrgati lešinu bilo koje životinje te sažvakati kožu, kosti i sve ostalo. Te izjelice mogu za pola sata pojesti količinu hrane koja iznosi 40 posto njihove tjelesne težine — to bi bilo kao da čovjek za ručak smaže odrezak od 30 kilograma!
Daleko simpatičniji stanovnik tasmanijskih šuma umiljati je vombat, debeljuškasti mali stvor koji će vas osvojiti na prvi pogled. Kao i svi drugi tobolčari, ženke vombata nose mladunce u tobolcu i hrane ih svojim mlijekom. No za razliku od svojih srodnica, ženka vombata ima tobolac okrenut naglavce, očito zato da se mladunče ne zaprlja dok njegova mama kopa jazbinu. Vombatima zubi nikad ne prestaju rasti, što je jako dobro jer pomoću njih trgaju i drobe sve prepreke na koje nailaze dok kopaju podzemne hodnike. Premda izgledaju pomalo nezgrapno, vombati su iznenađujuće okretni i snalažljivi. Svojim prednjim nožicama vješto beru zeleno raslinje i prinose ga ustima.
U Tasmaniji živi i čudnovati kljunaš. To neobično stvorenje ima prste spojene plivaćim
kožicama i kljun nalik pačjem. Tijelo mu je kao u vidre, baršunasto krzno kao u krtice, a široki rep kao u dabra. Nese jaja poput kokoši i kopa jazbine poput jazavca. Njegovi mladunci sišu mlijeko kao sisavci. Stoga nije čudo da je prvi znanstvenik koji je dobio zadatak proučiti tijelo čudnovatog kljunaša u prvi mah pomislio da je riječ o nekoj podvali!Zašto nas ljude toliko raduje upoznavanje raznolikog životinjskog svijeta? Nesumnjivo zato što je naš Stvoritelj htio da uživamo u tome. Iz Biblije saznajemo da je Bog rekao prvom ljudskom paru neka budu gospodari “svim stvorenjima što se miču po zemlji” (1. Mojsijeva 1:28). Kad promatramo životinje u prirodi, ne budi li se u nama želja da dobro gospodarimo tim divnim stvorenjima koja nam je Bog povjerio na brigu?