Mravi medari — pustinjska poslastica
NAŠA prijateljica Yuminiya, pripadnica jednog domorodačkog plemena, željela nam je otkriti nešto zanimljivo. Zato nas je odvela u pustinjski kraj sjeverno od grada Alice Springsa smještenog u samom srcu Australije. Yuminiya je putem pažljivo promatrala pjeskovito tlo. Pod jednim stablom akacije ugledala je sićušna stvorenja što su nas odvela do poslastice koju smo tražili. Bili su to mravi medari.
Yuminiya je žustro počela kopati, prateći podzemne hodnike koje su mravi napravili u tlu. Jama je ubrzo bila duboka otprilike jedan metar i dovoljno široka da je u nju mogla sjesti. “Mrave medare možete tražiti u bilo koje doba godine, no to je najbolje raditi zimi jer je ljeti prevruće za kopanje”, doviknula nam je iz jame. Gledali smo kako iskusnim okom promatra hodnike koje je otkopala. “Trebate znati koji hodnik slijediti”, rekla je.
Yuminiya je ubrzo došla do mravinjaka. U njemu je bilo dvadesetak mrava medara. Svaki od njih
imao je zadak velik poput bobe grožđa koji je bio pun jantarnožute tekućine. Nožicama su se držali za zemljani strop. Zadci su im bili toliko krupni i teški da se nisu mogli ni pomaknuti. Yuminiya je u tren oka skupila stotinjak mrava iz nekoliko komorica. “Nama Aboridžinima njihov je med jedna od najdražih poslastica”, rekla nam je.Živi lončići puni meda
Mravi medari spadaju u najneobičnije pripadnike porodice mrava, koja broji preko 10 000 vrsta. Za razliku od pčela, koje med čuvaju u saću, mravi medari drže nektar u zadcima posebne kaste radnika koji se nazivaju medni lonci. Tijekom sušnog razdoblja mravlja kolonija živi od zaliha hrane iz tih lončića.
Ako neki mrav želi spremiti ili uzeti hranu, svojim ticalima nekoliko puta dodirne ticala mednog lonca. Kad mali debeljuco primi tu šifriranu poruku, otvori usta i omogući pristup do lončića. U njegovom želucu postoji posebni zalistak s četiri krilca koji kontrolira ulazak i izlazak nektara. Taj mrav živi nekoliko mjeseci. Tijekom života može više puta isprazniti i ponovno napuniti svoj lončić.
Medni lonci ne žive baš uzbudljivim životom, no u svom su domu potpuno zaštićeni od suše, vrućine i kojekakvih opasnih kukaca. U tom mračnom podzemnom svijetu štite se od bakterija i gljivica tako što se premazuju antibiotskom tekućinom koju izlučuje jedna žlijezda u njihovom tijelu.
A kako nastaje mravlji med? Lisne uši hrane se biljnim sokom drveta akacije i nektarom s njegovih cvjetova. Potom mravi radnici iz tih kukaca sišu slatku tekućinu koja se naziva medna rosa. Radnici skupljaju i nektar s cvjetova akacije. Na kraju sakupljenim sokom i nektarom nahrane male buce koji ih pohranjuju u svoj zadak. Budući da se oni uopće ne kreću, ne trebaju puno jesti, pa većina medne rose završi u njihovom lončiću.
No što je s lisnim ušima? Jesu li one zakinute? Nipošto! Mravi im uvijek ostave dovoljno nektara, a i štite ih od nametnika te drugih prirodnih neprijatelja. Dakle, i mravi i lisne uši imaju koristi od tog simbiotskog odnosa koji se naziva mutualizam.
Biblija kaže: “Idi k mravu (...), promatraj puteve njegove i postani mudar. Iako nema zapovjednika, upravitelja ni gospodara, on priprema sebi hranu ljeti, skuplja zalihe hrane u doba žetve” (Mudre izreke 6:6-8). Koliko su samo istinite te riječi! Mravi su doista marljivi, složni i izvrsno organizirani. Pravo je čudo da ta mala izdržljiva stvorenja u tako surovim uvjetima proizvode tako ukusnu poslasticu!