OTOCI FÆRØERNE nalaze se u nemirnim vodama sjevernog Atlantika. To je mala skupina od 18 otoka čiji stanovnici govore ferojskim jezikom. Na tim prekrasnim otocima goletne stijene strmo poniru u more. Uz obalu se nalaze sela u kojima su kuće obojene raznim bojama. Ljeti naročito lijepo izgledaju vrhovi gora obrasli zelenom travom.

Premda je 48 000 ljudi koji žive na tim otocima danas dobro povezano prometnim vezama, to nije uvijek bilo tako. Nekad se robu i ljude prevozilo s otoka na otok čamcima na vesla. Ljudi su pješačili od sela do sela putevima koji su vodili preko strmih gora i kroz duboke klance. Nije bilo nimalo lako graditi kuću u vrijeme kad se sav materijal morao dopremati čamcem. Prije nego što bi započela gradnja trebalo je donijeti do sela sav materijal koji bi se iskrcao na obali.

Najstariji pronađeni zapisi u kojima se spominju otoci Færøerne potječu otprilike iz 825. godine. Riječ je o zapisima jednog irskog redovnika. U njima se spominje kako su stotinjak godina ranije na te otoke došli redovnici iz Irske koji su ondje živjeli kao pustinjaci. Međutim naseljavanje tih otoka navodno je započelo početkom 9. stoljeća, kad je iz Norveške stigao Viking Grímur Kamban.

 Premda su prvi stanovnici živjeli od ribolova, doseljenici su se s vremenom počeli baviti i uzgojem ovaca. Na ferojskom se jeziku otoci Færøerne nazivaju Føroyar, što znači “ovčji otoci”. Ovčarstvo je i danas važna gospodarska djelatnost na tim otocima. Vunena odjeća štiti tamošnje stanovnike od vjetra, kiše i hladnoće. Nekad su ljudi znali reći: “Vuna je zlato otoka Færøerne.”

Na otocima još uvijek ima više ovaca nego ljudi. Otočani i danas kolju ovce kao što su to nekad činili njihovi preci. Meso objese da se suši u kolibama kroz koje struji vjetar. To mu daje poseban okus i miris, zbog čega je vrlo cijenjeno.

Stanovnici otoka Færøerne blisko su povezani, što je i razumljivo kad se uzme u obzir da ih je relativno malo, da žive na udaljenim otocima i da uvelike ovise jedni o drugima. Povezanost otočana sačuvala se i zahvaljujući suvremenim prometnim vezama i načinima komunikacije.

Prvi tunel na otocima Færøerne otvoren je 1963. Prokopan je kroz brdo na najjužnijem otoku, Suðuroyu, i povezuje dva sela. Gradnja tunela istovremeno je započela s obje strane brda. Radnici su morali mnogo kopati, bušiti i postavljati eksploziv kako bi probili tunel.

U novije vrijeme sagrađen je i jedan cestovni tunel koji se nalazi oko 150 metara ispod površine mora te povezuje dva veća otoka. Pri kopanju tunela korištena je bušilica dugačka pet metara. Njome bi se najprije napravila rupa u stijeni. Zatim bi se u rupu stavilo dinamit te bi se izazvalo eksploziju. Nakon toga radnici bi uklonili kamenje. Tako bi prokopali pet metara tunela. Taj su postupak ponavljali sve dok nisu prokopali tunel koji je dugačak otprilike šest kilometara. Tunel je otvoren 29. travnja 2006.

Na otocima Færøerne dosad je izgrađeno 18 tunela, od kojih se dva nalaze pod morem. Nijedna druga zemlja na svijetu nema tako mnogo kilometara tunela u odnosu na broj stanovnika. No i dalje se planira izgradnja novih tunela. Parlament je donio odluku da se između velikih otoka izgrade još dva tunela. Jedan od njih, koji bi trebao biti dovršen 2012, bit će dugačak gotovo 12 kilometara. To bi trebao biti jedan od najdužih podvodnih tunela na svijetu.

Na otocima Færøerne živi i grupa ljudi koji su povezani na jedan drugačiji način. To su Jehovini svjedoci, koji su povezani čvrstom duhovnom vezom. Prvi Jehovini svjedoci došli su na otoke 1935. Bile su to dvije žene iz Danske. One su tog ljeta pješačile od kuće do kuće i revno prenosile ljudima biblijsku poruku o Božjem Kraljevstvu. S vremenom su neki otočani prihvatili tu divnu vijest te su i sami počeli propovijedati (Matej 24:14).

Danas na otocima ima stotinjak Jehovinih svjedoka, koji održavaju svoje sastanke u četiri dvorane. Oni revno propovijedaju dobru vijest, a u tome im puno pomaže to što mogu putovati izvrsnim cestama i tunelima koji povezuju te prekrasne otoke u nemirnim vodama sjevernog Atlantika.