ČIM dođete u Dhaku, glavni grad Bangladeša, primijetit ćete nešto posebno. Ulicama prepunim ljudi kreću se nepregledne rijeke rikši koje prevoze ljude i najrazličitiju robu.

Rikše su i danas popularno prijevozno sredstvo u Dhaki. Registrirano ih je oko 80 000, no mnogi smatraju da ih je svaki dan na ulicama puno više. Ustvari, Dhaka je prozvana svjetskom prijestolnicom rikši.

Prvi modeli kolica za prijevoz ljudi bili su u upotrebi za vladavine francuskog kralja Luja XIV (1638-1715). No izumiteljem rikše koju vuče čovjek smatra se Jonathan Gable, američki misionar koji je 1870-ih služio u Japanu. Navodno je to novo prijevozno sredstvo konstruirao za svoju krhku ženu. Ono je nazvano jinrikisha, što na japanskom znači “vozilo koje vuče čovjek”, a kasnije je postalo poznato pod nazivom rikša. S vremenom su se različiti modeli rikši počeli koristiti širom Azije kao jeftino prijevozno sredstvo. Kada je 1912. Charles Taze Russell (desno), koji je predvodio djelovanje Istraživača Biblije (kako su se Jehovini svjedoci tada zvali), posjetio Japan, on i njegovi suradnici putovali su rikšama po cijeloj zemlji.

U Dhaki su se krajem 1930-ih počele izrađivati rikše na tri kotača. Za razliku od rikši koje su vukli ljudi pomoću dvije motke, taj novi model izgledao je poput velikog tricikla. Na kolica je bio spojen bicikl koji je vozio rikšavali, odnosno vozač. To mu je omogućavalo da putnike i teret prevozi na dulje relacije i da se lakše probija kroz gust promet i zakrčene ulice.

Čini se da su sve rikše u Dhaki potpuno oslikane i ukrašene. Otkud potječe tradicija  ukrašavanja rikši? Kada su se u Dhaki počele koristiti rikše, konkurencija su im bile konjske zaprege, nazvane tomtoms, koje su prevozile putnike i robu. Možda su vlasnici rikši počeli ukrašavati svoja vozila upravo zato da privuku mušterije i potaknu ih da koriste tu novu vrstu prijevoza. Slike i reklame prikazane na rikšama postale su nakon nekog vremena osebujna grana umjetnosti.

Pogled na prekrasno ukrašene rikše sigurno će vas zadiviti. To je zaista umjetnost na kotačima. Ustvari, bangladeški likovni kritičar Syed Manzoorul Islam opisuje rikše u Dhaki kao “pokretne galerije slika”. Svaki djelić tog prometala ukrašen je šarenim crtežima, slikama i uzorcima, a sa strane i sa sklopivog krova vise lepršave resice, šljokice i sjajne kuglice.

Svaki umjetnik ima svoj stil i omiljene motive. Neka umjetnička djela nalikuju reklamnim panoima sa scenama iz starih i novih indijskih i bangladeških filmova. Druga pak odražavaju čežnju umjetnika za seoskim životom i prirodom ili njihov pogled na društvena i politička zbivanja. Uobičajeni motivi su također životinje, ptice, scene iz lova i prekrasni krajolici.

Tijekom 1950-ih bilo je samo nekoliko slikara koji su oslikavali rikše, a danas se izradom tih jedinstvenih umjetničkih djela bavi između 200 i 300 majstora. Rikše se sastavljaju dio po dio u specijaliziranim radionicama, i to često od već korištenih materijala. Naprimjer na komadu lima odrezanom od bačve jestivog ulja, ili nekom sličnom materijalu, umjetnik može emajl bojama naslikati živopisan prizor. Oslikavanje rikši vrlo je prepoznatljiva naivna umjetnost Bangladeša.

Kao što možete pretpostaviti, vozači rikše nemaju lagodan život. Zamislite kako biste se osjećali da morate cijeli dan biciklom prevoziti mnoštvo ljudi i hrpu robe. Mušterije su obično ljudi koji se vraćaju iz kupovine, domaćice, školarci ili poslovni ljudi. Često se u rikšu nagura dvoje, troje ili čak više ljudi. U rikši se prevoze i vreće pune riže, krumpira, luka ili začina koje trgovci potom prodaju na tržnici. Ponekad na svu svoju prtljagu sjedne još i putnik, pa se nekom promatraču može činiti da vozač neće moći ni pokrenuti sav taj težak teret. No bez obzira na to prži li sunce ili padaju monsunske kiše, skromni vozači rikše bez prigovaranja naporno rade.

Većina vozača došla je u grad iz siromašnih seoskih područja jer nisu mogli prehraniti svoju obitelj baveći se poljoprivredom. Budući da nisu mogli pronaći posao s većom plaćom, mnogi su ostavili svoje obitelji na selu, a oni su postali vozači rikše. Za taj posao koriste svu svoju fizičku snagu, a zarađuju tek nekoliko eura dnevno.

U Dhaki vozačima rikši posao i dalje cvjeta. Naime grad je smješten u ravnici i prepun je prolaza i uličica kojima ne mogu proći druga sredstva javnog prijevoza. Mnogi ljudi rikše smatraju korisnima jer ne zagađuju okoliš, a vožnja njima vrlo je ugodna.

U većini azijskih gradova rikšama prijeti “opasnost od izumiranja”. Zbog suvremenog načina života i korištenja drugih sredstava javnog prijevoza, rikše su postale gotovo nepotrebne. No iako ih mnogi ljudi smatraju zastarjelima, ulažu se napori da ih se osuvremeni kako bi se to osebujno prometalo očuvalo.

U Dhaki se možete služiti raznim vrstama javnog prijevoza: autobusom, taksijem, motociklom, motornom rikšom ili šarenom rikšom koju vuče bicikl. Ako se ipak odlučite za ležernu vožnju rikšom, bit će to iskustvo koje nećete zaboraviti.