MOJA braća i ja bili smo četvrta generacija Jehovinih svjedoka u našoj obitelji, pa je čitanje, naročito čitanje Biblije i biblijskih publikacija, oduvijek bilo vrlo važan dio našeg života. Isto tako moj mlađi brat Flemming i ja redovito smo sa svojim ocem išli propovijedati dobru vijest o Božjem Kraljevstvu, zbog čega smo još više uviđali koliko je važno naučiti dobro čitati i pisati.

Još kao dijete čitao sam svaki broj Stražarske kule i Probudite se! No trebalo mi je i po 15 sati da bih pročitao jedan časopis! Osim toga odlučio sam pročitati cijelu Bibliju. Uključio sam se i u Teokratsku školu propovijedanja, koja se održava u skupštinama Jehovinih svjedoka diljem svijeta. Polaznici te škole uče dobro čitati i govoriti te držati govore pred većim brojem ljudi. Sve mi je to izuzetno pomoglo u borbi s disleksijom. No nisam ni slutio da su preda mnom još mnogi veliki izazovi! Ispričat ću vam nešto više o tome.

Godine 1988, kad sam imao 24 godine, počeo sam služiti kao pionir, odnosno punovremeni propovjednik dobre vijesti. Budući da u Danskoj ima mnogo doseljenika, želio sam i njima propovijedati. Da bih to mogao, morao sam naučiti engleski — no za mene je to bio vrlo težak zadatak. Ipak, zahvaljujući svojoj upornosti i satovima engleskog polako sam napredovao te sam s vremenom u svom rodnom gradu Kopenhagenu mogao strancima koji su govorili engleski propovijedati dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Naravno, kad sam govorio engleski, često sam griješio, ali nisam se dao obeshrabriti.

Poznavanje engleskog jezika omogućilo mi je da služim kao volonter na građevinskim projektima Jehovinih svjedoka u drugim zemljama. Najprije sam služio u Grčkoj, a kasnije sam sudjelovao u izgradnji španjolske podružnice u Madridu.

Budući da sam se želio još više posvetiti propovijedanju, dao sam molbu za pohađanje Škole za organizacijsko osposobljavanje, koju organiziraju Jehovini svjedoci. Ta škola pruža specijaliziranu dvomjesečnu obuku neoženjenim kršćanima koji su spremni služiti ondje gdje je potrebno više propovjednika dobre vijesti (Marko 13:10). Bio sam pozvan da u Švedskoj pohađam engleski razred te škole.

Škola je trebala početi 1. rujna 1994. Htio sam se dobro pripremiti za nju, pa sam osam mjeseci svaki dan po četiri sata učio engleski te sam prešao u englesku skupštinu. Kad je počela škola, nisam htio dozvoliti da disleksija uspori moj napredak. Naprimjer kad su nastavnici postavljali pitanja, često sam se javljao da odgovorim na njih premda nisam uvijek znao koje bih riječi trebao upotrijebiti.  Po završetku škole dobio sam zadatak da služim kao pionir u Kopenhagenu. Učenje engleskog bilo mi je pravi izazov, no čekalo me nešto još zahtjevnije.

U prosincu 1995. dodijeljen sam u tamilsku skupštinu u danskom gradu Herningu. Imao sam dojam da je tamilski najteži jezik na svijetu. Tamilsko pismo ima 31 slovo te brojne kombinacije suglasnika i samoglasnika koje tvore složene simbole, zbog čega pismo ima ukupno 250 znakova!

Isprva sam u skupštini govore držao na danskom, a netko bi ih prevodio na tamilski. S vremenom sam se ipak odvažio držati govore na tamilskom, no čisto sumnjam da me itko razumio. Međutim prisutni su s poštovanjem slušali, premda mislim da je mnogima bilo zabavno slušati moj tamilski. Kako bih brže naučio taj jezik, odlučio sam otići na Šri Lanku, u zemlju u kojoj ga govore milijuni ljudi.

Kad sam u listopadu 1996. stigao na Šri Lanku, zemlju je razdirao građanski rat. Neko sam vrijeme živio u gradu Vavuniyi, na granici između dvije sukobljene strane. Tamošnji Jehovini svjedoci u materijalnom pogledu imali su malo, ali bili su vrlo gostoljubivi i puni ljubavi te su se jako trudili naučiti me tamilski. Drugi su ljudi bili zadivljeni kad su vidjeli da ja, jedini zapadnjak u tom kraju, nastojim razgovarati s njima na njihovom jeziku. Zbog poniznosti i zahvalnosti koju su ljudi pokazivali bilo mi je lakše razgovarati s njima o Bibliji.

U siječnju 1997. morao sam se vratiti u Dansku, a sljedeće godine oženio sam Camillu, Jehovinu svjedokinju koja je služila kao pionir. No srce me vuklo da se vratim na Šri Lanku, pa sam se u prosincu 1999. vratio onamo, ovaj put, naravno, sa svojom suprugom. Ubrzo smo vodili biblijske tečajeve s nekoliko osoba, a i s cijelim obiteljima, te smo s domaćim Svjedocima išli na tečajeve koje su oni vodili. Bili smo posve zaokupljeni propovijedanjem te smo stalno govorili i slušali tamilski.

U ožujku 2000. morali smo se vratiti u Dansku. Teška srca rastali smo se s našom braćom u vjeri i osobama s kojima smo proučavali Bibliju jer smo ih jako zavoljeli. No pred nama su bili novi izazovi, a među njima i učenje još jednog jezika!

Nakon četiri godine braka, u svibnju 2002, Camilla i ja dobili smo poziv da služimo kao  misionari u Latviji, zemlji koja se nalazi istočno od Danske. Camilla je brzo naučila latvijski te je već nakon mjesec i pol mogla komunicirati s ljudima! No meni nije išlo tako dobro. Ustvari, još dan-danas imam osjećaj da sam vrlo malo napredovao premda su mi drugi mnogo pomagali. Unatoč tome nemam namjeru odustati. *

Camilla mi je velika pomoć i oboje jako volimo misionarsku službu. Imali smo prilike proučavati s mnogim ljudima koji cijene Bibliju. Kad zaboravim riječi ili napravim kakvu gramatičku pogrešku, moji suvjernici i osobe s kojima proučavam Bibliju strpljivo se trude razumjeti što im želim reći i pomoći mi. To mi pomaže da imam više samopouzdanja u službi propovijedanja i kad držim govore na kršćanskim sastancima.

Što me potaknulo na to da se odvažim učiti nove jezike kad mi to tako teško ide? Kratko rečeno, ljubav — ne toliko prema jezicima, već prema ljudima. Prekrasan je osjećaj pomoći nekome da upozna pravog Boga, Jehovu, i da mu se približi. Mnogi su se misionari toliko puta uvjerili da je to daleko lakše postići kad se ljude poučava na njihovom materinjem jeziku, jer ih tada ono što uče dira u srce.

Tijekom godina moja supruga i ja pomogli smo mnogima da upoznaju biblijsku istinu. No mi ne smatramo sebe zaslužnima za to. Umjesto toga zahvalni smo Jehovi što je blagoslovio naš trud. Uostalom, propovijedajući mi samo “sadimo” i “zalijevamo”, ali Bog je taj koji daje da “raste” (1. Korinćanima 3:6).

Premda mi disleksija otežava život, u neku mi ruku i koristi. U kom smislu? Kad u skupštini držim govore, ne oslanjam se puno na zabilješke, pa imam bolji vizualni kontakt s prisutnima. Osim toga često koristim primjere i usporedbe koje se lako pamte. Tako mi je disleksija na neki način pomogla da razvijem govorničke vještine.

Apostol Pavao je napisao: “Ono što svijet smatra slabim Bog je izabrao da posrami ono što je jako” (1. Korinćanima 1:27). Ja sam zbog svog poremećaja svakako “slab” u nekim pogledima. No, kao i mnogi drugi, uvjerio sam se da Jehova može itekako nadoknaditi naše nedostatke. Mi samo moramo postaviti sebi razumne ciljeve, imati realna očekivanja, moliti se za Božji sveti duh i pokušati ostvariti ono što želimo.