BAKA je umrla 1977, kad sam imala četiri godine. Bila je Jehovin svjedok, kao i svi drugi članovi obitelji mog oca koji su živjeli u gradiću Moeu, u Australiji. Moji roditelji nisu bili Jehovini svjedoci, no tata je o njima imao lijepo mišljenje. Naša se obitelj kasnije preselila u Tintenbar, mali grad nedaleko od obale Novog Južnog Walesa. Ondje smo moj stariji brat Jamie i ja povremeno s tatom išli na sastanke Jehovinih svjedoka.

Kad sam imala osam godina, moji su se roditelji razdvojili. Tata se vratio u Moe, a Jamie i ja ostali smo s mamom. Ona nije bila zainteresirana za Bibliju i nije željela da idemo na sastanke Jehovinih svjedoka. Ja sam zbog toga bila jako tužna. Razmišljala sam o bakinim riječima, koje su se duboko usadile u moje srce. Znala sam da zaista volim Jehovu! Željela sam mu služiti.  Zato sam mu se obratila u molitvi i rekla mu da sam i ja njegova Svjedokinja. Jamie se isto tako osjećao.

Ubrzo nakon toga u školi je svaki učenik iz našeg razreda trebao naglas reći kojoj religiji pripada kako bi učitelj to ubilježio u školski imenik. Kad je došao red na Jamieja, on je jasno i glasno rekao: “Jehovin svjedok.” Učitelj je zastao i zamolio ga da još jednom kaže kojoj religiji pripada, što je Jamie i učinio. “Ne bih baš rekao, no time ću se pozabaviti malo kasnije”, rekao je učitelj. Kad je došao red na mene, i ja sam glasno rekla: “Jehovin svjedok.” Učitelj je bio vidno uzrujan te je pozvao ravnatelja škole.

“Ovdje imam dokumente s podacima koje smo dobili prilikom vašeg upisa u školu i prema onome što tu piše, roditelji vas nisu prijavili kao Jehovine svjedoke”, rekao je odlučno ravnatelj. “Ali to je vjera po kojoj mi živimo”, odgovorili smo mu pristojno. Ni on ni učitelj nikad više nisu potegnuli to pitanje.

Nastojala sam govoriti drugima u razredu o Bibliji, premda ni sama nisam baš puno znala. Nosila sam sa sobom svoj primjerak Moje knjige biblijskih priča * i povremeno sam čitala priče iz te knjige jednoj djevojčici koja je vjerovala u Boga. No budući da sam se trudila živjeti po kršćanskim moralnim mjerilima, nikad nisam bila naročito omiljena među djecom i ponekad sam se osjećala jako usamljeno.

Kako sam se vrlo često i usrdno molila Jehovi, on je postao moj najbliskiji prijatelj. Svaki sam dan nakon škole sjela na svoj krevet i ispričala Jehovi sve što mi se tog dana dogodilo, čak i najsitnije pojedinosti. Često sam plakala. Dok su mi suze tekle niz lice, preklinjala sam ga: “Jehova, dopusti mi da ti služim zajedno s tvojim narodom.” Nakon što bih se pomolila, uvijek bih osjetila veliko olakšanje.

Kad sam imala deset godina, Jamie se vratio u Moe kako bi živio s tatom. Otad sam u duhovnom smislu bila još više usamljena. A onda sam posjetila jednu našu susjedu i kod nje vidjela nekoliko brojeva časopisa koje objavljuju Jehovini svjedoci. Bila sam jako uzbuđena. Potrudila sam se upamtiti adresu australske podružnice Jehovinih svjedoka, a zatim sam brzo otišla kući da bih je zapisala. U podružnicu sam poslala pismo u kojem sam iskreno opisala svoju situaciju i zatražila duhovnu pomoć. Kad sam primila njihovo dirljivo pismo od dvije stranice, napisano samo za mene, oči su mi se ispunile suzama. To je bio dokaz da sam uistinu dragocjena Jehovi!

Braća su me u pismu potaknula da razvijem vjeru kakvu je u biblijsko vrijeme imala mala Izraelka koja je postala sluškinja sirijskog vojskovođe Naamana. Premda je živjela u zarobljeništvu, daleko od svoje domovine, ostala je bliska sa svojim Bogom, Jehovom. Time što je hrabro govorila o svojoj vjeri dokazala je da je njegova prava svjedokinja (2. Kraljevima 5:1-4).

U pismu koje sam dobila od podružnice još je pisalo: “Budući da si još dijete, trebaš služiti Jehovi tako da budeš poslušna svojim roditeljima i trudiš se biti dobar đak. Osim toga, trebaš ostati bliska s Jehovom tako da mu se moliš i proučavaš Bibliju.” U zaključku pisma stajalo je: “Danielle, imaj na umu da je Jehova uvijek blizu nas, bez obzira na to gdje živimo. Znamo da si i ti u to uvjerena” (Rimljanima 8:35-39). To je pismo sada već staro i pohabano, no još uvijek ga držim u svojoj Bibliji. U životu sam ga puno puta čitala i svaki put me dirnulo do suza.

Ubrzo nakon tog prvog pisma dobila sam još jedno pismo. U njemu je pisalo da je moj otac zamolio da mi se poštom dostavljaju časopisi Kula stražara i Probudite se! Bila sam presretna! Tako sam počela redovito dobivati duhovnu hranu. Svaki put kad bi stigao novi broj časopisa, pročitala bih ga od prve do posljednje stranice. Još uvijek čuvam svoje prve brojeve tih divnih časopisa. Nekako u to vrijeme počeo me posjećivati i jedan kršćanski starješina iz obližnje skupštine. Premda su njegovi posjeti bili kratki, uvijek su me jako ohrabrili.

Premda sam duhovno napredovala i imala više duhovne hrane, još uvijek sam čeznula za time da slobodno služim Jehovi zajedno s ostalim pripadnicima njegovog naroda. Zato sam, kad sam navršila 13 godina, upitala mamu da li bi me pustila da odem živjeti kod tate. Jako sam voljela svoju mamu, a i ona mene, no nisam željela da me išta spriječi u tome da služim Jehovi. Kad se mama složila s time da odem k tati, vratila sam se u Moe i počela proučavati Bibliju s članovima tamošnje skupštine. Uz tatino dopuštenje Jamie i ja pohađali smo sve sastanke. Jehovini svjedoci puno su se trudili oko nas i pomagali nam. Jamie i ja brzo smo duhovno napredovali. Kasnije smo se krstili jedno za drugim, u razmaku od svega nekoliko mjeseci. Tako je bila uslišena molitva koju sam uputila Bogu još dok sam bila mala. Počela sam služiti Jehovi zajedno s njegovim narodom!

U međuvremenu sam razvila vrlo blizak odnos sa svojom tetkom Lorraine Taylor i njenim mužem Philipom, koji su također bili članovi skupštine u Moeu. Oni su se prema meni ponašali kao da sam njihova kći. Kad su se preselili na otok Bougainville, u Papui Novoj Gvineji, kako bi služili u području u kojem postoji veća potreba za propovjednicima vijesti o Kraljevstvu, pozvali su me da im se pridružim i ja sam odmah prihvatila njihov poziv. Imala sam samo 15 godina, no mama i tata su mi dopustili da se preselim.

Na Bougainvilleu sam se nastavila obrazovati putem dopisne škole. Većinu preostalog vremena provodila sam u službi propovijedanja. Uistinu je bilo divno surađivati s misionarima i pionirima! Tamošnji stanovnici sigurno su najponizniji ljudi koje sam ikad srela. Mnogi od njih pokazali su veliko zanimanje za proučavanje Biblije.

No nekoliko mjeseci kasnije izbili su politički nemiri i postalo je preopasno da ostanem ondje. Bilo mi je jako teško oprostiti se od tog malog otoka i njegovih divnih stanovnika. Pri polijetanju malog aviona u kojem sam napustila otok vidjela sam tetka Philipa kako stoji na pisti i maše mi. Gušeći se u suzama, molila sam Jehovu da mi omogući da jednog dana služim kao misionar u nekoj stranoj zemlji.

Nakon što sam se vratila u Australiju, završila sam srednju školu i počela raditi kao pripravnica u jednoj odvjetničkoj tvrtki. Tata se u međuvremenu ponovno oženio te se brinuo za svoju veliku novu obitelj — ženu i njenu djecu iz prethodnog braka. Jamie je živio kod mame. Ja sam neko vrijeme živjela malo kod jednog malo kod drugog roditelja. No sve mi se to činilo jako komplicirano. Željela sam pojednostaviti svoj život i usredotočiti se na duhovne ciljeve. Tako sam 1994. u Moeu započela s punovremenom pionirskom službom.

Ponovno sam postala sretna. Sprijateljila sam se s mladima iz svoje skupštine koji su imali duhovne ciljeve. Oni su mi pružali veliku podršku. Godine 1996. udala sam se za jednoga od njih, Willa. Taj blag, dobar i ponizan čovjek za mene je divan dar od Jehove.

Naviknuli smo se na bračni život i bili smo jako sretni. Jednog dana Will je bio u službi propovijedanja s putujućim nadglednikom koji je posjećivao skupštine na našem području. Kad je došao kući, pozvao me da sjednem i upitao me: “Da li bi pristala na to da se preselimo kako bismo pomagali braći u nekoj drugoj skupštini?” U svom srcu odmah sam rekla da bih. No u šali sam ga upitala: “A kamo bismo se to preselili? Na Vanuatu? Fidži?” Kad je Will odgovorio: “U Morwell”, ja sam istog trena rekla: “Pa to je susjedna skupština!” Oboje smo se nasmijali i odmah zaključili da bismo se vrlo rado preselili u tu skupštinu kako bismo u njoj služili kao pioniri.

Iduće tri godine koje smo proveli u Morwellu donijele su nam mnogo sreće i lijepih rezultata u službi. A onda je došlo još jedno iznenađenje. Iz australske podružnice Jehovinih svjedoka dobili smo poziv da služimo kao specijalni pioniri. Gdje smo trebali služiti? U Istočnom Timoru, maloj zemlji na istočnom kraju Malajskog arhipelaga. Navrle su mi suze na oči. Zahvalila sam Jehovi što je uslišio sve moje molitve. Osim što mi je pružio priliku da mu služim, sada je mom mužu i meni čak omogućio da propovijedamo u stranoj zemlji.

U srpnju 2003. doputovali smo u Dili, glavni grad Istočnog Timora.  Skupština u Diliju — jedina skupština u toj zemlji — sastojala se od 13 specijalnih pionira iz Australije i nekoliko domaćih Jehovinih svjedoka. Braća i sestre iz Timora bili su jako siromašni. Većina ih je izgubila svoju imovinu i članove obitelji u 24-godišnjem građanskom ratu koji je okončan 1999. Osim toga, mnogi su se suočili sa snažnim protivljenjem obitelji zbog učenja i vjerovanja koja su prihvatili. Unatoč nevoljama i siromaštvu, bili su duhovno bogati i sretni (Otkrivenje 2:8, 9).

Vidjeli smo da su stanovnici Timora većinom bogobojazni i da cijene Bibliju. Nije prošlo dugo, a već smo imali toliko biblijskih tečajeva da ih nismo stigli sve voditi! S vremenom su neke od osoba s kojima smo proučavali Bibliju kad smo tek došli u zemlju počele s nama služiti kao naša krštena braća i sestre. Jako smo se radovali kad smo vidjeli kako lijepo duhovno napreduju.

A onda je 2006. u Diliju ponovno zavladao kaos. Napetost koja je vladala u odnosima između različitih etničkih skupina prerasla je u oružani sukob. Mnoge su kuće bile opljačkane ili potpuno spaljene, a domaći Jehovini svjedoci potražili su zaklon u domovima specijalnih pionira. Naša kuća i dvorište izgledali su poput izbjegličkog logora. U jednom razdoblju kod nas je živjelo gotovo sto ljudi! Prostor ispod velike nadstrešnice pod kojom smo prije parkirali automobil pretvorili smo u kuhinju, blagovaonicu i privremenu dvoranu za sastanke.

Premda su se u blizini čuli pucnjevi i eksplozije granata, naš pionirski dom bio je zaklon u kojem su mnogi našli mir. Svi smo osjećali da nas Jehova štiti. Na početku svakoga dana zajedno smo razmatrali jedan biblijski citat. Sastanke smo održavali po redovnom rasporedu. Vodili smo i biblijske tečajeve sa zainteresiranim osobama.

Nakon nekoliko tjedana postalo je očito da bi za braću koja su rođena u istočnom dijelu zemlje bilo opasno ostati u Diliju. Stoga su nadležna braća donijela odluku da se osnuje nova grupa u Baucauu, po veličini drugom gradu u zemlji, koji je od Dilija udaljen svega tri sata vožnje. Tako smo Will i ja bili poslani u novo područje.

U Baucau smo stigli u srpnju 2006, gotovo pune tri godine nakon što smo došli u Istočni Timor. Naša nova grupa sastojala se od četiri specijalna pionira i šestero Jehovinih svjedoka rođenih na otoku Timoru. Tamošnja braća i sestre ostavili su u Diliju svu svoju imovinu, no na licu su i dalje imali divan osmijeh. Zaista smo se divili njihovoj vjernosti i samopožrtvovnosti!

Will i ja još uvijek služimo u Baucauu. Drago nam je što smo ovdje i na svoj zadatak gledamo kao na još jedan blagoslov od Jehove. Kad se osvrnem na svoj život, vidim da je moja baka bila u pravu. Jehova se uvijek brine za mene. Stalno mu zahvaljujem za to što mi je omogućio da mu služim zajedno s njegovim narodom. Jedva čekam da ponovno vidim svoju baku kad uskrsne. Tada ću joj moći zahvaliti za to što me je usmjerila na pravi put, put koji vodi do sretnog i ispunjenog života.