GODINE 1848. nedaleko od mjesta na kojem se danas nalazi grad Sacramento (Kalifornija, SAD) pronađeno je zlato. Do iduće godine u Kaliforniju je došlo oko 80 000 kopača zlata koji su se nadali da će se brzo obogatiti. Dvadeset i petog prosinca 1849. jedan dio karavane od stotinjak kočija koja je napustila okolicu Salt Lake Citya i krenula na zapad zašao je u područje koje se danas naziva Death Valley, odnosno Dolina smrti. Ljudi su se nadali da će brže stići do nalazišta zlata ako krenu tom pustinjskom dolinom koja se nalazi nedaleko od granice Kalifornije i Nevade.

U to doba godine u dolini je bilo svježe, no područje je izgledalo vrlo negostoljubivo. Kasnije se i taj dio karavane razdijelio na nekoliko manjih grupa, a svaka od njih krenula je svojim putem. Jedna grupa u kojoj je bilo žena i djece bezuspješno je pokušavala pronaći izlaz iz doline koji bi preko planina vodio prema zapadu. Kad su već bili jako umorni i kad im je ponestalo hrane, ulogorili su se kod jednog izvora nedaleko od mjesta koje se danas zove Furnace Creek, a potom su krenuli dalje do jezerca koje je kasnije nazvano Bennett’s Well. Odande su 20-godišnjaci William Manly i John Rogers krenuli po pomoć. Ostatak grupe ostao je kod jezerca.

Manly i Rogers očekivali su da će za nekoliko dana stići do Los Angelesa. Nisu ni slutili da se on nalazi oko 300 kilometara jugozapadno od pustinje. Nakon gotovo dva tjedna pješačenja stigli su u dolinu San Fernando, koja se nalazi sjeverno od Los Angelesa. Tamo su nabavili hranu i ostale potrepštine te odmah krenuli natrag.

Kad su se nakon 25 dana konačno vratili u logor, nigdje nije bilo žive duše. Kad je Manly zapucao iz pištolja, pojavio se jedan čovjek koji se bio zavukao pod kočiju. Manly je kasnije napisao: “Čovjek je podigao ruke uvis i povikao: ‘Momci su se vratili! Momci su se vratili!’” Zatim su se pojavili i drugi ljudi, koji su bili toliko uzbuđeni da nisu mogli ni govoriti. Zahvaljujući Manlyu i Rogersu preživjeli su svi osim jednog čovjeka, koji je napustio logor i pokušao sam pronaći izlaz iz doline. Dok je ta grupa iseljenika napuštala dolinu, jedna se žena navodno osvrnula unatrag i rekla: ‘Zbogom, dolino smrti!’ Tako je ta pustinja prozvana Dolina smrti.

Dolina smrti duga je 225 kilometara, a široka od 8 do 24 kilometra. Nijedno drugo mjesto u Sjevernoj Americi ne nalazi se tako duboko ispod razine mora i nema tako malo oborina i tako visoke temperature. Kod Furnace Creeka temperatura zraka jednom se popela na 57 Celzijevih stupnjeva, dok je temperatura tla dosegla čak 94 stupnja — samo 6 stupnjeva niže od temperature pri kojoj na nultoj nadmorskoj visini voda vri! *

Prosječna količina oborina iznosi manje od 5 centimetara na godinu, no ponekad se dogodi da cijele godine ne padne nijedna kap kiše. U Dolini smrti, nedaleko od slanog jezera kod Badwatera, nalazi se najniža točka Sjeverne i Južne Amerike. Ona se nalazi 86 metara ispod razine mora. Samo 140 kilometara dalje od tog mjesta nalazi se Mount Whitney, planina visoka 4 418 metara. To je najveća planina u Sjedinjenim Državama, ne računajući one na Aljasci.

Godine 1850. kopači su u Dolini smrti, kod mjesta Salt Spring, pronašli male količine zlatne  rude. Osim zlata pronašli su i srebro, bakar i olovo. Nakon toga u dolini su preko noći niknula rudarska naselja živopisnih naziva kao što su Bullfrog (“žaba bukača”), Greenwater (“zelena voda”), Rhyolite (“riolit”, vrsta eruptivne stijene) i Skidoo (“klisnuti, zbrisati”). No kad je ponestalo ruda, naselja su opustjela jednako brzo kao što su i niknula. Međutim, 1880. u dolini je pronađen boraks — bijela kristalna tvar koja se koristi za proizvodnju sapuna za pranje rublja i nekih drugih proizvoda. Tada je započelo najuspješnije rudarsko razdoblje u povijesti Doline smrti. Sve do 1888. zaprege sastavljene od 18 mazgi i 2 konja redovito su prevaljivale naporan put od 270 kilometara i dopremale u grad Mojave dvoja petmetarska kola puna boraksa. No od lipnja do rujna nije bilo nijedne pošiljke jer je vrućina bila tako velika da je nisu mogli podnijeti ni ljudi ni životinje.

Godine 1933. Dolina smrti proglašena je zaštićenim područjem. S vremenom su njegove granice bile proširene, tako da ono danas zauzima 1,3 milijuna hektara. Godine 1994. to je područje postalo Nacionalni park Death Valley — jedan od najvećih nacionalnih parkova u Sjedinjenim Državama.

Sasvim je razumljivo ako bi netko pomislio da u Dolini smrti uopće nema života. Međutim,  u toj dolini žive ili povremeno obitavaju stotine vrsta životinja. Mnoge od njih su noćne životinje, što je razumljivo s obzirom na to da preko dana vlada velika vrućina. Najveći sisavci su prekrasni američki mufloni, koji povremeno silaze s okolnih planina. U dolini žive i jazavci, šišmiši, risovi, kojoti, pustinjske lisice, skočimiši, pume, dikobrazi, zečevi, tvorovi, divlji magarci, gušteri, zmije i pustinjske kornjače. Od ptica su zastupljene liske, jastrebovi, čaplje, prepelice, gavrani, vivci, lešinari i stotine drugih vrsta.

Među najizdržljivije od svih tih životinja svakako spadaju skočimiši kesičari. Oni mogu proživjeti čitav život, a da ne popiju ni kap vode! “Svu vodu koja im je potrebna za život crpe iz škroba i masti sadržanih u suhim sjemenkama kojima se hrane”, pisalo je u jednom časopisu. Njihovi bubrezi mogu izlučivati mokraću koja sadrži čak pet puta manje vode nego čovjekova mokraća. Ti se mali glodavci danju zavlače u svoje jazbine kako bi se spasili od vrućine, a noću idu u potragu za hranom.

U Dolini smrti raste više od tisuću vrsta biljaka. Indijanci Shoshoni, koji su u njoj živjeli preko tisuću godina, koristili su te biljke za hranu i izradu raznih potrepština. Ako znate što trebate  tražiti, kažu oni, naći ćete mnogo hrane u Dolini smrti.

U Dolini smrti ponekad procvate predivno divlje cvijeće. Ono se razvija iz mnogobrojnih sjemenki koje leže u tlu — ponekad čak i nekoliko desetljeća — čekajući odgovarajuću temperaturu i količinu oborina da bi proklijale. “Ovdje godinama uopće nema cvijeća”, kaže botaničar Tim Croissant iz američke Službe za nacionalne parkove.

No u zimi 2004/2005. izmjerena je najveća količina oborina koja je ikad zabilježena u Dolini smrti — preko tri puta veća od uobičajene. Zahvaljujući tome procvalo je više od 50 vrsta divljeg cvijeća, među kojima su bili kokotići, jorgovani, orhideje, makovi, jaglaci, pustinjski suncokreti i sporiši. U čitavoj dolini mirisalo je kao u cvjećarnici, rekla je jedna posjetiteljica. Naravno, cvjetovi privlače pčele i druge kukce. Zato se u vrijeme kad u Dolini smrti cvate cvijeće može čuti i zujanje bezbrojnih kukaca.

Ako ikad odlučite posjetiti ovu lijepu, ali i vrlo negostoljubivu dolinu, imajte na umu da će vam trebati pouzdano vozilo i puno vode. Dođete li u vrijeme kad je dolina u cvatu, sigurno će vam trebati i fotoaparat. Vaša obitelj i prijatelji iznenadit će se kad vide slike i otkriju da Dolina smrti zapravo vrvi životom!