SVEČANOST izgleda kao velika tradicionalna svadba. U kući svira glazba, a hrane i pića ima u izobilju. Rođaci dolaze čestitati stidljivom mladoženji i njegovoj izabranici koja sja od sreće. No ovo nije svadba, nego samo proslava zaruka koja se održava dan prije vjenčanja. Na njoj se okupilo preko 600 ljudi koji su došli poželjeti budućem bračnom paru sve najbolje. Mladoženjina obitelj plaća nevjestinim roditeljima cijenu za nevjestu. Sutra će mladoženja sa svojom obitelji odvesti tu djevojku u svoj dom, gdje će se održati sam čin vjenčanja, a potom i svadbena svečanost.

Svi rođaci mladog bračnog para govore romski — jezik koji bi se smatrao stranim u kojoj god zemlji oni živjeli. Taj jezik, u kojem postoje razni dijalekti, te mnoge stare tradicije i običaji vezani za sklapanje braka dio su kulturnog nasljeđa naroda koji je rasprostranjen po čitavom svijetu, no nigdje nema svoju državu. To su Romi. *

Istraživanje jezičnog, kulturnog i genetskog porijekla Roma vodi nas oko 1 000 godina unatrag, u područje sjeverne Indije. Poznato je da romski jezik, izuzev nekih izraza koji su usvojeni u novije vrijeme, potječe iz Indije. No nije točno poznato zašto su Romi napustili Indiju. Neki znanstvenici pretpostavljaju da su njihovi preci bili obrtnici i zabavljači što su pratili skupine vojnika koji su nakon ratnih sukoba napustili svoju domovinu. U svakom slučaju,  Romi su prije početka 14. stoljeća preko Perzije i Turske stigli u Europu.

Kako su Europljani gledali na Rome? U njihovim su stavovima dugo vremena prevladavale dvije krajnosti. S jedne strane, Rome se u nekim romanima i filmovima prikazivalo kao divne, druželjubive i bezbrižne ljude koji putuju svijetom i uveseljavaju narod svojim plesom i pjesmama u kojima iskreno govore o životnim radostima i tugama. S druge strane, prikazivalo ih se u ružnom svjetlu, kao nepoštene, čudne i nepovjerljive ljude — strance koji su uvijek otuđeni od društva u kojem žive. Da bismo bolje razumjeli kako je došlo do stvaranja takvih uvriježenih predodžbi o Romima, osvrnimo se na njihovu zanimljivu prošlost.

U srednjem vijeku mnogi Europljani nisu znali gotovo ništa o svijetu izvan mjesta u kojem su živjeli. Stoga zamislite kako su bili iznenađeni kad su prvi put vidjeli romske obitelji koje su došle u njihova sela i gradove. Romi su im vjerojatno bili vrlo neobični. Osim što su imali tamnu put, tamne oči i crnu kosu, ti su se došljaci drugačije odijevali, imali su potpuno drugačije običaje i govorili su drugim jezikom. Romi su bili skloni držati se odvojeno od drugih ljudi — ta njihova navika vjerojatno potječe još iz vremena kad su živjeli u Indiji, zemlji u kojoj je društvo bilo strogo podijeljeno na kaste. Za nekoliko desetljeća prvobitna radoznalost Europljana pretvorila se u nepovjerljivost.

Romi su i u doslovnom smislu bili odvojeni od drugih ljudi. Bili su prisiljeni živjeti izvan naseljenih mjesta i nisu smjeli ulaziti u njih čak ni da kupe hranu ili uzmu pitku vodu. O njima su se širile svakojake glasine. Ljudi su govorili: “Oni kradu djecu i jedu ih!” U nekim zemljama čak su postojali zakoni prema kojima su Romi morali kuhati na otvorenom kako bi svatko tko to želi mogao pogledati što imaju u loncu. Oni koji su htjeli vidjeti što Romi imaju u loncu često su ga znali prevrnuti i proliti jelo po zemlji. Taj bi dan Romi ostali bez ručka. Stoga nije čudno da su neki od njih krali hranu kako bi preživjeli.

Zbog nepravde i diskriminacije Romi su se još više držali jedni drugih. Stoljećima su tražili podršku i sreću u obiteljskom krugu. Romi su još i danas jako vezani za svoju djecu, a i djeca su jako vezana za svoje roditelje i brinu se za njih kad ostare. Mnogi Romi jako drže do  tradicionalnih mjerila pristojnog i čestitog ponašanja.

Budući da gotovo nigdje nisu bili dobro prihvaćeni, Romi su se često selili. Putujući od mjesta do mjesta, s vremenom su izučili mnoge zanate i stekli razne vještine. Tako su se jedni počeli baviti obradom metala, drugi trgovinom, a neki su postali i zabavljači. Bavljenje takvim poslovima omogućilo im je da prehrane svoje obitelji. Neke su Romkinje vješto iskoristile to što se o njima pričalo da imaju moć proricanja budućnosti. One su se često pravile da imaju tu moć, a ljudi su im plaćali da im gataju. Zbog čestih seoba nisu previše bili u kontaktu s gadžama (romski naziv za one koji nisu Romi), pa stoga nije postojala velika opasnost da se pomiješaju s drugim kulturama ili da ih netko iskvari u moralnom pogledu. *

U međuvremenu predrasude su dovele do toga da se Rome počelo proganjati. Tako su bili protjerani iz nekih dijelova Europe. U nekim drugim područjima Romi su stoljećima živjeli kao robovi. Ukidanje ropstva krajem 60-ih godina 19. stoljeća dovelo je do daljnjeg raseljavanja Roma, pri čemu je velik broj njih otišao u zapadnu Europu te Sjevernu i Južnu Ameriku. Gdje god da su došli, nastavili su njegovati svoj jezik, svoje običaje i vještine.

Čak i kad su živjeli u vrlo teškim uvjetima, Romi su nalazili utjehu u glazbi i plesu. U Španjolskoj je miješanjem romske i nekih drugih kultura nastao flamenko, narodni ples i istoimena glazba. U istočnoj Europi romski su glazbenici obradili tamošnje narodne pjesme, izvodeći ih na svoj osebujan način. Romska glazba prožeta snažnim osjećajima utjecala je i na čuvene skladatelje kao što su Beethoven, Brahms, Dvořák, Haydn, Liszt, Mozart, Rahmanjinov, Ravel, Rossini, Saint-Saëns i Sarasate.

Danas u svijetu ima između dva i pet milijuna Roma — neki kažu da ih ima i mnogo više. Romi žive u gotovo svim dijelovima svijeta, no najviše ih živi u Europi. Mnogi od njih prestali su se seliti, a neki su postali i prilično bogati. Međutim, u mnogim zemljama Romi još uvijek spadaju u  siromašne i socijalno ugrožene slojeve društva i često žive u krajnjoj bijedi.

Za vrijeme komunizma u zemljama istočne Europe politička je ideologija nalagala da svi građani budu ravnopravni. Neke su države donekle uspjele stati na kraj romskom nomadskom načinu života tako što su im ponudile posao i smještaj u državnim stanovima. To je u nekim slučajevima dovelo do poboljšanja zdravlja i životnog standarda romskih obitelji. No time nisu uklonjeni negativni osjećaji i stavovi koje su mnogi ljudi stoljećima gajili prema Romima, a i Romi prema njima.

Političke promjene koje su se 1990-ih dogodile u istočnoj Europi pobudile su nade u bolju budućnost. No s tim su se promjenama ponovno otvorile i neke stare rane. Tako je zbog ukidanja nekih programa socijalne pomoći i nedosljedne primjene zakona protiv diskriminacije došlo do toga da su mnogi Romi ponovno postali obespravljeni i materijalno ugroženi.

U takvim je prilikama pohađala školu i Andrea, crnokosa Romkinja koja živi u jednoj zemlji istočne Europe. Ona je bila jedina učenica romskog porijekla u svom razredu. Premda je inače vrlo odvažna, ne može zadržati suze dok se prisjeća kako su joj se drugi znali rugati i kako je nisu prihvaćali. “Kad bi na igralištu trebalo izabrati tko će s kim igrati, mene bi svi uvijek zadnju izabrali”, prisjeća se Andrea. “Željela sam pobjeći u Indiju jer tamo ne bih bila drugačija od drugih ljudi. Jednom je prilikom mom prijatelju netko čak doviknuo: ‘Vrati se u Indiju!’ On je nato odgovorio: ‘Vratio bih se da imam novaca.’ Osjećali smo se kao da nikamo ne pripadamo. Svagdje smo bili nepoželjni.” Budući da ima dara za plesanje, Andrea je kao mala sanjala o tome kako će jednog dana postati slavna i prihvaćena u društvu. No kad je bila u tinejdžerskim godinama, pronašla je nešto puno bolje od toga.

“Jednog dana na naša je vrata došla mlada Jehovina svjedokinja koja se zove Piroska”, priča Andrea. “Ona mi je na temelju Biblije objasnila da Bog ne ljubi samo čovječanstvo u cjelini nego i svakog od nas pojedinačno. Rekla mi je da i ja mogu razviti dobar odnos s Bogom ako to želim. Zahvaljujući tome osjetila sam da sam nekome doista važna. Saznanje da su u Božjim očima svi ljudi jednako vrijedni pomoglo mi je da steknem više samopouzdanja.

Piroska me vodila na sastanke Jehovinih svjedoka, na kojima sam upoznala neke Rome i druge ljude koji nisu Romi. Primijetila sam da među svima njima vlada jedinstvo. Stekla sam prave prijatelje među Jehovinim svjedocima koji su Romi i onima koji su nekog drugog porijekla. Nakon što sam otprilike godinu i pol proučavala Bibliju s Piroskom,  i sama sam postala Jehovin svjedok.” Danas Andrea i njen suprug služe kao punovremeni propovjednici koji poučavaju druge o tome kako Bog iskreno ljubi ljude iz svih naroda.

Prisjećajući se svoje mladosti, Rom po imenu Hajro priča: “Zbog druženja s mladićima koji su se loše vladali i nisu poštovali zakon često sam znao upasti u probleme. Kad sam jednom bio s tim mladićima, policajci su me uhapsili zbog krađe. Dok su me vodili kući, više sam se bojao reakcije svoje majke nego što sam se bojao policije, jer se u našoj obitelji, kao i u mnogim drugim romskim obiteljima, uvijek učilo djecu da ne smiju krasti.”

Kad je Hajro odrastao, on i članovi njegove obitelji došli su u kontakt s Jehovinim svjedocima. Hajra je duboko dirnulo biblijsko obećanje da će Božje Kraljevstvo otkloniti iz ljudskog društva sve probleme, pa tako i predrasude i diskriminaciju. “Romi nikada nisu imali svoju državu koja bi se brinula za njih”, kaže Hajro. “Zato smatram da Romi sigurno mogu dobro razumjeti i cijeniti ono što će Božje Kraljevstvo učiniti za sve ljude. Ja već danas vidim kako će to biti divno. Kad sam prvi put ušao u dvoranu Jehovinih svjedoka, osjećao sam se jednako kao i apostol Petar kad je rekao: ‘Sad zaista shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom narodu prihvaća onoga tko ga se boji i čini što je pravedno’ (Djela apostolska  10:34, 35). Svi su me prihvatili kao čovjeka koji je jednako vrijedan kao i oni. Nisam mogao vjerovati kad sam čuo da me oni koji nisu Romi zovu prala, što na romskom znači ‘brat’!

U početku su se neki članovi moje obitelji jako protivili tome što sam počeo proučavati Bibliju. Nisu mogli shvatiti neke promjene koje sam učinio kako bih svoj život doveo u sklad s biblijskim načelima. No sada moja obitelj, rodbina i drugi Romi vide da zbog toga što se čvrsto držim Božjih načela živim sretnijim i puno boljim životom. Većina njih i sama bi željela poboljšati svoj život.” Hajro danas služi kao kršćanski starješina i punovremeni propovjednik. Njegova žena Meghan, koja nije Romkinja, također poučava Rome i druge ljude o tome kako im Biblija može pomoći da steknu nadu u bolju budućnost te da već danas žive sretnijim životom. “Članovi muževe obitelji i drugi Romi među kojima oni žive u potpunosti su me prihvatili”, kaže Meghan. “Sviđa im se to što netko tko nije Rom pokazuje zanimanje za njih.”