GODINE 1990. u Liberiji je izbio građanski rat. Kad su se borbe zaoštrile, Mamie, 12-godišnja djevojčica iz plemena Krahn, i njena obitelj ostali su zarobljeni u svojoj kući u Monroviji, glavnom gradu Liberije. “Čuli smo eksploziju u blizini našeg doma”, priča Mamie. “Jedna raketa pogodila je susjedovu kuću i zapalila je. Plamen je ubrzo zahvatio i našu kuću.” Usred žestoke pucnjave Mamie je sa svojom majkom i njenim mlađim bratom napustila kuću i počela bježati.

“Odjednom me nešto pogodilo”, prisjeća se Mamie.

“Majka me upitala: ‘Što se dogodilo?’

Nato sam joj odgovorila: ‘Nešto me pogodilo! Mislim da je metak.’”

Mamie se od boli srušila na tlo i pomolila se: “Bože, molim te saslušaj me! Mislim da ću uskoro umrijeti, no željela bih ti služiti prije nego što umrem.” Potom je izgubila svijest.

Misleći da je Mamie mrtva, susjedi su je htjeli sahraniti na obližnjoj plaži. No njena je majka inzistirala na tome da je odvedu u bolnicu. Nažalost, bolnica nije mogla pružiti odgovarajuću medicinsku pomoć velikom broju ranjenih muškaraca, žena i djece. Mamiein ujak, koji je također bio ranjen, umro je te noći. Mamie je preživjela, ali je ostala paralizirana od struka nadolje.

Imala je unutarnje krvarenje i trpjela je strašnu bol. Četiri mjeseca kasnije liječnici su konačno napravili rendgenske snimke kako bi pronašli metak. On se zaustavio u predjelu između srca i pluća. Rekli su da bi operacija bila vrlo opasna, pa je majka odvela Mamie jednom travaru koji se bavio tradicionalnim metodama liječenja. “On mi je razrezao kožu”, prisjeća se Mamie, “a potom je stavio usta na moju ranu i pokušao isisati metak. ‘Evo ga’, rekao je, izvadivši metak iz usta. Platile smo mu i otišle.”

 No travar je lagao. Nove rendgenske snimke pokazale su da je metak još uvijek u tijelu. Zato su Mamie i njena majka ponovno otišle travaru. On ih je uvjerio da treba proći devet mjeseci da bi se na rendgenskoj snimci pokazalo da je metak izvađen. Mamie i njena majka vratile su se kući i strpljivo čekale. U međuvremenu Mamie je uzimala razne lijekove za ublažavanje bolova. Nakon devet mjeseci ponovno je otišla na rendgenski pregled. Na snimkama se još uvijek vidio metak, a travar je netragom nestao.

Mamie je već 18 mjeseci imala metak u tijelu. Jedan rođak odveo ju je nekoj vračari. Umjesto da joj pomogne, vračara je rekla da će određenog dana umrijeti ili Mamie ili njena majka. Mamie je tada imala 13 godina. “Neprestano sam plakala”, kaže ona. “No kad je došao taj dan, nitko nije umro.”

Potom je stric odveo Mamie jednom svećeniku koji je tvrdio da je dobio viziju koja mu je otkrila da Mamie nije paralizirana zbog metka, već zbog toga što je na nju bačen neki urok. Taj je čovjek obećao Mamie da će za tjedan dana ponovno prohodati bude li se pridržavala obreda koje joj je on propisao. Mamie kaže: “Puno sam puta izvršila obredno kupanje u morskoj vodi, a usto sam postila i valjala se po tlu svake noći u ponoć, na što sam sigurno potrošila mnoge sate. No sav je taj trud bio uzaludan i moje je zdravstveno stanje ostalo nepromijenjeno.”

No s vremenom je u zemlji otvoreno više medicinskih centara, pa je Mamie napokon mogla otići na operaciju u kojoj bi joj kirurzi izvadili metak. Više od dvije godine neprestano je trpjela jaku bol. “Nakon operacije”, prisjeća se Mamie, “bol je gotovo potpuno prestala i počela sam puno lakše disati. Premda mi je donji dio tijela i dalje bio paraliziran, mogla sam stajati na nogama uz pomoć hodalice za invalide.”

Nekoliko tjedana nakon što je Mamie bila operirana, njena je majka upoznala dva Jehovina svjedoka. Znajući da njena kći voli čitati Bibliju, pozvala ih je u svoj dom. Mamie je odmah pristala na to da s njima proučava Bibliju. No nakon nekoliko mjeseci ponovno je otišla u bolnicu te je izgubila kontakt s Jehovinim svjedocima.

Međutim, Mamie je i dalje imala gorljivu želju za time da bolje upozna Bibliju. Kad joj je vjerski vođa iz jedne crkve ponudio pomoć u tome, ona je prihvatila njegovu ponudu. Na satu vjeronauka jedan je učenik upitao vjeroučitelja: “Je li Isus jednak Bogu?”

“Da”, odgovorio je vjeroučitelj. “Oni su jednaki. No Isus nije jednako jednak Bogu.”

‘Nije jednako jednak Bogu? To nema nikakvog smisla’, pomislila je Mamie. ‘Nešto tu nije u redu.’ Budući da nije bila uvjerena da je ono što uči biblijska istina, Mamie je nakon nekog vremena prekinula veze s tom crkvom.

Godine 1996. u Monroviji su ponovno izbili nemiri. Mamie je izgubila još dva člana obitelji, a njen je dom ponovno uništen u požaru. Nekoliko mjeseci kasnije dvije Jehovine svjedokinje naišle su na Mamie dok su propovijedale od kuće do kuće. Tako je Mamie nastavila proučavati Bibliju. Kad je prvi put došla na sastanak, iznenadila se vidjevši da svi članovi skupštine — uključujući i starješine — sudjeluju u čišćenju dvorane. Te je godine na svoju  veliku radost prisustvovala oblasnom kongresu “Glasnici božanskog mira”. Bio je to prvi veliki skup Jehovinih svjedoka kojem je prisustvovala.

“Bila sam oduševljena”, kaže Mamie. “Vidjela sam da Jehovini svjedoci istinski ljube jedni druge unatoč tome što potječu iz različitih plemena. Osim toga, sve je bilo dobro organizirano.”

Kad su 1998. izbili novi sukobi, Mamie i njena majka bile su prisiljene napustiti zemlju i otići u susjednu Obalu Bjelokosti, gdje su s oko 6 000 drugih Liberijaca smještene u izbjeglički logor Peace Town. Mamie je nastavila proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima i brzo je napredovala. Uskoro je dobila želju da govori drugima o svojoj vjeri. Uz pomoć svoje duhovne braće i sestara krenula je u službu propovijedanja u invalidskim kolicima. Tako je Mamie mogla dati lijepo svjedočanstvo mnogim drugim izbjeglicama.

Premda joj zbog fizičkih ograničenja nije bilo lako doći do dvorane Jehovinih svjedoka, koja je bila udaljena šest kilometara, Mamie je pohađala sve sastanke. Dana 14. svibnja 2000. prešla je 190 kilometara kako bi prisustvovala jednodnevnom pokrajinskom sastanku i krstila se u vodi u znak svog predanja Bogu (Matej 28:19, 20). Mnogi su sa suzama u očima gledali kako braća nose Mamie do rijeke u kojoj je bila krštena. Kad je izašla iz vode, lice joj je sjalo od radosti.

Danas Mamie živi u jednom izbjegličkom logoru u Gani i želja joj je da postane stalni pionir, odnosno propovjednik koji svaki mjesec mnogo sati posvećuje poučavanju ljudi biblijskim učenjima. Njena je majka također počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima i sada već prenosi drugima ono što je naučila. Obje željno očekuju vrijeme u kojem će, prema obećanju iz Božje Riječi, ‘hrom skakati kao jelen i jezik nijemoga pjevati’ (Izaija 35:5-7).